Christus Rex

Dan kada je ,,uragan“ prodrmao obale Tibera


Donosimo članak prof. Roberta de Matteija koji s četrdesetgodišnjim odmakom doziva u pamet povijesno predavanje mons. Lefebvrea u palači Pallavicini u Rimu 6. lipnja 1977.

Mons. Lefebvre i princeza Pallavicini – jedan datum i jedan događaj koji su postali epohalna postaja za katoličku Tradiciju

Protječe četrdeset godina od tog povijesnog događaja: predavanje koje je 6. lipnja 1977. održao mons. Lefebvre u palači Pallavicini u Rimu na temu ,,Crkva nakon Koncila“. Smatram korisnim obnoviti uspomenu na taj događaj na temelju bilježaka i dokumenata koje čuvam. Mons. Marcel Lefebvre, osnivatelj Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. (1970.) je nakon svećeničkih ređenja 29. lipnja 1976., 22. srpnja iste godine, bio suspendiran a divinis. Među  opreznim katolicima postojale su, međutim, jake sumnje u kanonsku legitimnost te mjere i povrh svega se nije razumio stav Pavla VI. koji se činio da želi sačuvati svoje osude samo za one koji su ispovijedali da žele ostati vjerni Tradiciji Crkve. U toj atmosferi zbunjenosti je u travnju 1977. princeza Elvina Pallavicini (1914. - 2004.) odlučila pozvati mons. Lefebvrea u svoju palaču na Kvirinalu da bi saslušala njegove razloge.

Princeza Pallavicini je imala 63 godine i bila je udovica od 1940. od princa Guglielma Pallavicinija de Bernisa, koji je pao u svojoj prvoj ratnoj misiji. Unatrag mnogo godina živjela je u invalidskim kolicima zbog progresivne paralize, ali je inače bila žena neukrotivoga temperamenta. Oko nje bio je uzak krug prijatelja i savjetnika, među kojima i markiz Roberto Malvezzi Campeggi (1907. - 1979.), pukovnik Papinskih plemićkih čuvara u trenutku raspuštanja tijela (1970.) i markiz Luigi Coda Nunziante di San Ferdinando (1930. - 2015.), bivši zapovjednik talijanske mornarice. Vijest o predavanju, raširena u mjesecu svibnju, nije pobuđivala u početku zabrinutost u Vatikanu. Pavao VI. je smatrao da će biti lako uvjeriti princezu da odustane od svoje ideje i povjerio je taj zadatak jednom svom bliskom suradniku, ,,don Sergiju“ Pignedoli (1910. - 1980.), kojega je imenovao kardinalom 1973. Grimizni je nazvao princezu s ljubaznim tonom, informirajući se prvo o njenoj bolesti. ,,Drago mi je – primijetila je Elvina Pallavicini s ironijom – zbog ovog vašeg zanimanja nakon toliko vremena šutnje“. Nakon skoro sat vremena uobičajenih izraza pristojnosti stiglo je napokon kardinalovo pitanje: ,,Znam da ćete primiti mons. Lefebvrea. No hoće li to biti javno ili privatno predavanje?“. ,,U mojoj kući predavanje može biti samo privatno“, odgovorila je princeza. Kardinal je onda zaigrao na kocku: ,,Ne bi li bilo prikladno odgoditi ga? Mons. Lefebvre je učinio puno patnje Svetom Ocu, koji je jako tužan zbog te inicijative...“. Odgovor gospođe Elvine sledio je kardinala Pignedolija. ,,Uzoriti, smatram da u moju kuću mogu primiti koga želim primiti“. 

Nasuprot tom neočekivanom otporu, Vatikan se obratio princu Asprenu Colonni (1916. - 1987.), koji je još obavljao ad personam dužnost pomoćnika Papinskoga prijestolja. Kada je glava povijesne obitelji tražio da bude primljen, princeza mu je javila da je zauzeta. Princ Colonna tražio je primanje za slijedeći dan u isti sat, ali odgovor plemkinje bio je jednak. Dok se princ povukao bez krzmanja, Državno Tajništvo odlučilo je zasvirati na druge žice. Tražilo je da princeza primi u audijenciju mons. Andreu Lanzu Cordera di Montezemola, tek zaređenog za nadbiskupa i imenovanog nuncijem u Papui Novoj Gvineji. Prelat je bio sin pukovnika Giuseppea Cordera Lanze di Montezemola (1901. - 1944.), voditelja Monarhističkog otpora u Rimu, kojeg su Nijemci ustrijelili u Fosse Ardeatine. Za vrijeme njemačke okupacije mlada princeza Elvina bila je surađivala s njim, zasluživši brončanu medalju vojne vrijednosti. I ja sam također prisustvovao tom razgovoru, ali moja prisutnost nije malo ometala budućega kardinala, koji je uzalud pozivao na sjećanje na oca kako bi spriječio nadolazeće predavanje. Nuncija se podsjetilo da je upravo otpor tolikih vojnika nacionalsocijalizmu ostao zapamćen kako je ponekad nužno odbiti poslušnost nepravednim zapovijedima nadređenih da bi se uvažilo glas vlastite savjesti.


Državno Tajništvo zaigralo je u ovom trenutku posljednji udarac, obraćajući se kralju Italije u izgnanstvu u Cascaisu, Umbertu II. Markiz Falcone Lucifero, ministar Kraljevske kuće, nazvao je princezu kako bi joj javio da ju je vladar toplo molio da odbije predavanje. ,,Čudim se kako se Njegovo Veličanstvo dalo uplašiti od Državnog Tajništva, nakon svega onoga što je Vatikan učinio protiv monarhije“, odgovorila je čvrsto, potvrđujući da će se predavanje održati točno na zakazani datum. Markiz Lucifero, kao stari vlastelin kakav je bio, poslao je princezi buket ruža. U tom trenutku Vatikan je odlučio prijeći na jake metode. Počeo je u glavnim talijanskim dnevnim novinama jednu istinsku i svojstvenu kampanju psihološkog terorizma kako bi predstavio princezu kao jednu aristokratsku jogunicu, okruženu s malim brojem nostalgičara za jednim svijetom koji je određen da nestane. Privatno se pak javljalo gospođi Elvini da će biti izopćena ako se predavanje održi. Dana 30. svibnja princeza je u priopćenju za nacionalnu tiskovnu agenciju Ansu objasnila da ,,njezina inicijativa nije bila pokrenuta nijednom nakanom prkosa crkvenim autoritetima, nego čak štoviše s ljubavi i vjernosti svetoj Crkvi i njenom Učiteljstvu“. ,,Suprotnosti koncilske Crkve – dodalo je priopćenje – nažalost postoje bez obzira na osobu monsinjora Lefebvrea i u Italiji i to ne u manje dubokoj mjeri, iako manje očitoj, nego u ostatku katoličkoga svijeta. S predavanjem od 6. lipnja namjerava ponuditi mons. Lefebvreu mogućnost da izravno i u punoj slobodi izrazi svoje stavove upravo kako bi pridonio razjašnjenju problemā koji toliko uznemiruju i ožalošćuju katolički svijet, u sigurnosti da mir i spokoj može vratiti samo ponovno pronađeno jedinstvo u istini“.



Dana 31. svibnja pojavila se na prvoj stranici dnevnih novina il Tempo izjava princa Asprena Colonne u kojoj se je čitalo da se ,,rimski patriciji odvajaju od te inicijative“, zamjerajući joj da je ,,potpuno neprikladna“. Hitac je ispalio međutim 5. lipnja kardinalni vikar Rima Ugo Poletti (1914. - 1997.). S nasilnom izjavom koja se pojavila u novinama talijanskih biskupa Avvenire, Poletti je napao mons. Lefebvrea i njegove ,,nenormalne sljedbenike“, definirajući ih kao ,,sićušan društveni sloj nostalgičara zarobljenih običajnim tradicijama“. Također je izrazio ,,čuđenje, bol i žalost, ali i odlučnu osudu zbog uvrede učinjene vjeri, Katoličkoj Crkvi i njenoj Božanskoj Glavi Isusu“, time što je mons. Lefebvre posumnjao u ,,temeljne istine, posebno one koje se tiču nepogrešivosti Katoličke Crkve utemeljene na Petru i njegovim nasljednicima u doktrinarnim i moralnim stvarima“. Iz glavnoga stožera princeze na dan u kojem je ,,uragan“ prodrmao obale Tibera stigao je neposredan odgovor. ,,Ne može se razumjeti kako privatno izražavanje stavova koji su bili vlastiti svim biskupima svijeta sve do prije nekoliko godina, može uznemiriti do te mjere sigurnost autoriteta koji ima na svojoj strani snagu doktrinarnoga kontinuiteta i jasnoću svojih pozicija“. Princeza je izjavila: ,,Ja sam više nego uvjerena katolkinja Apostolskoga Rima jer sam dostigla pravi smisao vjere pročišćavajući je kroz fizičku i moralnu patnju: ne dugujem ništa nikome, nemam časti ni priznanja koje bih trebala braniti i za sve zahvaljujem Bogu. U granicama u kojima mi to Crkva dopušta ja se mogu ne slagati, mogu govoriti, mogu djelovati: moram govoriti i moram djelovati: bio bi kukavičluk da to ne radim. I molim neka mi bude dopušteno reći da u našoj Crkvi, također i u ovom naraštaju, nema mjesta za kukavice“. Stigao je napokon sudbonosni 6. lipnja. Predavanje je bilo strogo rezervirano za 400 pozvanih, pod kontrolom redarstvene službe koju su pružili mladi iz Alleanza Cattolica (Katolički Savez), ali više od 1000 ljudi ispunjavalo je stepenice i vrt povijesne palače Rospigliosi-Pallavicini, poznate po cijelom svijetu zbog svojih umjetničkih djela. Mons. Lefebvre stigao je u pratnji svoga mladoga predstavnika u Rimu, p. Emanuelea du Chalarda. Princeza Pallavicini mu je pošla ususret u invalidskim kolicima, a vodila ju je njezina dvorska pratiteljica, gospođa Elika Del Drago. Princeza Virginia Ruspoli, udovica od Marescottija, jednog od dvojice prinčeva-heroja iz bitke iz El Alameina, darovala je mons. Lefebvreu relikviju sv. Pija X. koju joj je osobno dao Pio XII. Unatoč tome što je Veliki priorat Malteškoga reda iz Rima izrazio ,,neminovnu potrebu“ za suzdržavanjem od prisustvovanja predavanju, princ Sforza Ruspoli, grof Fabrizio Sarazani i neki drugi hrabri aristokrati prkosili su osudama te ustanove i bili su u prvom redu, pokraj mons. Françoisa Ducauda Bourgeta (1897. - 1984.), koji je 27. veljače u Parizu vodio zauzimanje crkve Saint-Nicolas du Chardonnet. Princeza Pallavicini je predstavila mons. Lefebvrea, koji je sjeo ispod crvenog baldahina Rospigliosi s grbom pape Klementa IX. Nadbiskup je nakon što se sabrao u molitvi započeo ovim riječima: ,,Poštujem Svetu Stolicu, poštujem Rim. Ako sam ovdje, to je zato što ljubim katolički Rim“. Katolički Rim kojega je imao pred sobom često je prekidao njegov govor gromoglasnim pljeskom. Dvorana je bila puna puncata a gomila naroda tiskala se na prostranim stepenicama palače. ,,Koncil aggiornamenta – objasnio je mons. Lefebvre – želi u stvari novu definiciju Crkve. Da bi bila ,,otvorena“ i da bi bila u zajedništvu sa svim religijama, svim ideologijama, svim kulturama, Crkva bi morala promijeniti vlastite previše hijerarhijske ustanove i razmrviti se u mnoge nacionalne biskupske konferencije. Sakramenti će inzistirati više na inicijaciji i na zajedničkom životu nego na udaljavanju od Sotone i od grijeha. Lajt-motiv promjene bit će ekumenizam. Nestat će praksa misionarskoga duha. Bit će postavljeno načelo: ,,svaki čovjek je kršćanin a on to ne zna“, dakle u potrazi je za spasenjem, prakticirao on bilo koju religiju. Liturgijske i ekumenske promjene – nastavio je mons. Lefebvre u najvećoj tišini prisutnih – prouzrokuju nestanak religioznih zvanja i opustošuju bogoslovije. Načelo ,,vjerske slobode“ zvuči pogrdno za našu Crkvu i za našega Gospodina Isusa Krista jer to nije ništa drugo nego ,,javno pravo na ispovijedanje lažne vjere a da se je bez smetnje od strane bilo kojega ljudskoga autoriteta“.

Mons. Lefebvre se zaustavio dakle na postkoncilskim popuštanjima komunizmu, podsjećajući na ponovljena saslušanja komunističkih čelnika od strane Svete Stolice, sporazum da se ne osudi komunizam za vrijeme koncila, prezirno postupanje prema više od 450 biskupa koji su tražili tu osudu. Naprotiv, poticao se dijalog s komunizmom imenujući biskupe ljubitelje marksizma, kao mons. Helder Camara u Brazilu, mons. Silva Henriques  u Čileu, mons. Mendez Arceo u Meksiku. To je činjenica, dodao je mons. Lefebvre u zaključku, da mnogobrojni dominikanci i mnogi isusovci koji otvoreno ispovijedaju krivovjerja nisu osuđeni, a biskupi koji prakticiraju interkomuniju, koji uvode u svoje biskupije i u svoje crkve lažne religije, koji dolaze do toga da blagoslivljaju ,,divlji brak“, nisu stavljeni čak niti pod istragu. Samo vjerni katolici su u opasnosti da budu protjerani iz crkava, proganjani, osuđeni. ,,Ja sam suspendiran a divinis jer nastavljam formirati svećenike kako su se nekada formirali“. Obraćajući se slušateljima koji su bili ganuti njegovim riječima, mons. Lefebvre je zaključio predavanje govoreći: ,,Danas je najteža odgovornost svakoga katolika ta da sačuva svoju vjeru. Nije dopušteno slušati onoga tko radi da bi je umanjio ili da bi učinio da nestane. S krštenjem mi smo tražili od Crkve vjeru jer nas vjera vodi u život vječni. Mi ćemo nastaviti sve do zadnjeg daha tražiti od Crkve tu vjeru".

Susret je završio himnom Salve Regina. Vatikanist Benny Lai komentirao je u La Nazione 7. lipnja: ,,Oni koji su si očekivali narodnog vođu našli su se nasuprot čovjeka blagoga stava, sposobnog također prije nego što je pozvao prisutne da izmole Salve Regina, da zaključi s ovom izjavom: 'Ne želim stvoriti skupinu bilo koje vrste, ja ne želim biti neposlušan Papi, ali on ne smije tražiti od mene da postanem protestant'.“ Predavanje je bilo strateška pobjeda onih koji su neispravno bili definirani tradicionalistima jer je mons. Marcel Lefebvre uspio obznaniti svoje stavove na međunarodnom planu bez kanonskih posljedica. Pavao VI. umro je godinu dana poslije, potresen smrću svoga prijatelja Alda Mora. Ime kardinala Polettija ostaje vezano uz mračnu aferu gdje je on 10. ožujka 1990. službeno dopustio kao da ništa ne sprječava (nihil obstat) pokop šefa kriminalne bande iz Magliane (rimska četvrt, op. prev.) ‘Renatina’ de Pedisa u bazilici svetog Apolinarija.

Princeza Pallavicini je izašla kao pobjednica iz ,,dvoboja“. Ne samo da nije bila izopćena, nego je sljedećih godina njezina palača postala mjesto okupljanja mnogih kardinala, biskupa i katolika intelektualaca. Ona i njezini rimski prijatelji nisu bili ,,priviđenja iz prošlosti“, kako ih je definirao Corriere della Sera 7. lipnja 1977., nego svjedoci katoličke vjere koji su pripremali budućnost. Četrdeset godina kasnije povijest im je dala za pravo.

Roberto di Mattei


Arhiva bloga

Glasnik: