V
eć nekoliko mjeseci položaj celebranta na Misi postao je točka razdora u Katoličkoj siro-malabarskoj crkvi, koja sa svojih 30 biskupija u Indiji okuplja gotovo pet milijuna vjernika.
Kao i na Zapadu prije pola stoljeća, svećenici i vjernici podijeljeni su u pitanju treba li se Misa slaviti ,,prema narodu”, ili bolje rečeno, kao što to traži obred, versus orientem, prema Istoku gdje se diže jutarnja zvijezda, što simbolizira vječnu snagu i sjaj otkupiteljske žrtve, iz koje jedino može doći spas svijeta.
Izvanredna sinoda ove drevne Crkve u zajedništvu s Rimom – čija tradicija seže sve do apostola sv. Tome – održala je svoje prvo zasjedanje od 10.-15. siječnja 2020. u Mount Saint Thomas, koje je i njezino glavno sjedište te ujedno sjedište eparhije – ili nadbiskupije – Ernakulam-Angalamy.
Uglavnom se liturgijsko pitanje našlo na dnevnom redu prvoga zasjedanja: nekoliko dana prije otvaranja sinode svećenik iz Bogoslovije Marymatha, mons. Varghese Njaliath, izjasnio se javno u prilog služenja prema narodu, u ime „duha Drugoga vatikanskoga sabora“.
Osim toga – kao što je to bio slučaj u Europi i prije Koncila – biskupija Ernakulam doživjela je da se liturgijski prekršaji već nekoliko godina množe; u Misama koje se slave prema narodu, to jest svećenicima okrenutima leđima Bogu.
Hinduističke novine u izdanju od 16. siječnja 2020. izvijestile su o odluci sinode da provede ,,obnovljenu liturgiju”, koja će ,,stupiti na snagu nakon rimskoga odobrenja”.
A budući da u siro-malabarskoj sinodi zapravo nema nikakvih neslaganja, upravo zbog ,,osiguranja liturgijskoga jedinstva” časni običaj slavljenja Mise prema istoku bit će odbačen u magle prošlosti.
Oslanjajući se na iskustva previranja u rimskomu obredu, trebali bismo se upitati kako jedinstvo može nastati iz novoosmišljenih ili čak izmišljenih obreda, stranih liturgijskoj tradiciji te po definiciji, evoluirajućih. Siro-malabarska Crkva u velikoj je opasnosti.
Izvor: fsspx.news
