K
rist se ponizio ne radi svoje osobne koristi, nego radi našega dobra; kako bi nas opravdao i podario nam mir i sreću. Taj se dan naziva Gospodinov rođendan jer se tada Božja Mudrost očitovala kao nijemo Dijete te je Božja Riječ bez riječi izgovorila zvuk ljudskoga glasa. Njegovo je božanstvo, iako skriveno, po nebeskom svjedoku otkriveno mudracima, a pastirima su ga navijestili anđeoski glasovi. Godišnjom ceremonijom, dakle, obilježavamo ovaj dan koji je vidio ispunjenje proročanstva: „Istina je iznikla iz zemlje, a pravda je s neba gledala.“ [1] Istina, koja vječno postoji u Očevim njedrima, je iznikla iz zemlje kako bi mogla postojati i u njedrima majke. Istina, koja drži svijet na mjestu, niknula je sa zemlje da bi je mogle nositi ruke žene. Istina koja neiskvareno hrani sreću anđela, niknula je sa zemlje da bi se hranila ljudskim mlijekom. Istina, koju nebesa ne mogu obuhvatiti, niknula je sa zemlje da bi je se moglo staviti u jasle.
U čiju je korist takva neusporediva veličina došla u takvoj malenosti? Svakako ne za osobnu korist, nego definitivno za naše veliko dobro, ako samo vjerujemo.
Probudi se, čovječe; za tebe je Bog postao čovjekom. „Ustani, koji spavaš, i uskrsni od mrtvih, i obasjat će te Krist!“[2] Za tebe je, ponavljam, Bog postao čovjekom. Da se On tako nije rodio u vremenu, ti bi bio mrtav za cijelu vječnost. Nikada se ne bi oslobodio grešnoga tijela da On nije uzeo na sebe priliku grešnoga tijela. Vječna bi te bijeda progutala da On nije uzeo taj milosrdni lik. Ne bi se povratio u život da se On nije pokorio tvojoj smrti; pao bi da ti On nije pritekao u pomoć; propao bi da On nije došao.
Radosno proslavimo dolazak našega spasenja i otkupljenja. Proslavimo svečani dan u koji je Veliki i Bezvremenski došao iz velikoga i bezvremenoga dana u ovaj kratki tijek našega dana. On je za nas postao... pravda, i posvećenje i iskupljenje; tako da, upravo kao što je pisano: „Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali“. [3] Jer da ne bismo bili slični ponosnim Židovima koji „ne poznajući pravde Božje i gledajući da svoju pravdu utvrde, ne pokoriše se pravdi Božjoj”.[4] Kad je psalmist rekao: „Istina je iznikla iz zemlje“, ubrzo je dodao: „a pravda je s neba pogledala“ [5] Učinio je to da bi ta smrtna krhkost, budući da si tu pravednost prisvaja, te blagodati nazvala svojima i da čovjek ne bi odbacio Božju pravdu u svom uvjerenju da je opravdan, odnosno učinjen pravednim samo vlastitim naporima. Istina je iznikla iz zemlje jer je Krist koji je rekao: „Ja sam istina“ [6] rođen od djevice; a „pravda je s neba pogledala“, jer vjerujući u Onoga koji se tako rodio, čovjek nije opravdan vlastitim naporima, nego od Boga. „Istina je iznikla iz zemlje“, jer „Riječ je tijelom postala“, a „pravda je s neba pogledala“, jer „svaki je dobar i savršen dar odozgo“. [7] „Istina je iznikla iz zemlje”, tj. Njegovo tijelo uzeto od Marije; i „pravda je s neba pogledala“, jer „nitko ne može ništa primiti ako mu se ne da s neba“ [8].
„Opravdani dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu. Po njemu smo i pristup imali vjerom k ovoj milosti u kojoj stojimo i hvalimo se nadom slave Božje.“ [9]. S ovih nekoliko riječi, koje prepoznajemo kao apostolove, zadovoljstvo mi je, braćo, pomiješati nekoliko odlomaka psalma [o kojima razmišljamo] i utvrditi da se oni slažu u osjećajima. „Opravdani vjerom, imajmo mir s Bogom“ jer „poljubili su se pravda i mir“; „Po našem Gospodinu Isusu Kristu“, jer „istina je iznikla iz zemlje“; „Preko kojega također imamo pristup putem vjere onoj milosti u kojoj stojimo i radujemo se u nadi u slavu Božju“. Ne govori se tu o našoj slavi, nego o slavi Božjoj, jer pravda nije proizašla od nas, nego je „s neba pogledala“. [10] Stoga, „tko se ponosi, neka se ponosi Gospodinom”[11], ne u sebi. Dakle, kada je Gospodin čiji rođendan danas slavimo rođen od Djevice, navještaj anđeoskoga zbora bio je izrečena riječima: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir među ljudima dobre volje”. [12 ] Kako mir može postojati na zemlji, osim ako je „istina iznikla iz zemlje“, to jest zato što je Krist rođen u tijelu? Štoviše, „On je naš mir, koji oboje sastavi u jedno”[13] kako bismo mogli postati ljudi dobre volje, povezani u ugodne okove jedinstva.
Radujmo se, dakle, ovoj milosti kako bi naša slava bila svjedočanstvo naše savjesti [14] u kojoj se ne hvalimo sami u sebi, već u Gospodinu. Stoga je psalmist [govoreći o Gospodinu] rekao: „Slava moja, ti mi uzdižeš glavu.“ [15] Jer koja je veća milost Božja mogla zasjati nad nama od te da je Bog svoga jedinorođenoga Sina učinio Sinom Čovječjim, a time i sina čovječjega sinom Božjim? Istražite to kao blagodat, kao poticaj, kao znak pravde i vidite nalazite li u tome išta osim nezasluženoga Božjega dara.
Izvor: fsspx.news
[1] Ps 84, 12.
[2] Ef 5,14.
[3] 1 Kor 1, 30-31.
[4] Rim 10, 3.
[5] Ps 84, 12.
[6] Iv 14, 6.
[7] Iv 1, 14; Jak 1, 17.
[8] Iv 3, 27.
[9] Usp. Rim 5, 1-2.
[10] Ps 84, 11-12.
[11] 1 Kor 1, 30-31.
[12] Lk 2, 14.
[13] Ef 2, 14.
[14] Usp. 2 Kor 1, 12.
[15] Ps 3, 4.
