Christus Rex

Pravoslavna Rusija i rimokatoličanstvo (I.)


Č
in posvete Rusije koji je izvršio papa Franjo 25. ožujka 2022. nameće pitanja o tome kako ga doživljavaju ruski pravoslavci.
Kao što je biskup Athanasius Schneider podsjetio u razgovoru s Dianom Montagne za američku stranicu OnePeterFive 21. ožujka: „U Fatimi u Portugalu je Majka Božja objavila: Rusija će se obratiti u katoličko jedinstvo. Bolna podjela između Istočne i Zapadne Crkve već je otrgnula Rusiju od istinske Kristove Crkve punih 900 godina.” Kako pravoslavci gledaju danas na ovo obraćenje?

Švicarska agencija cath.ch izvijestila je 17. ožujka o simpoziju od 16. ožujka o ulozi crkava u ratu u Ukrajini, održanog na Sveučilištu u Fribourgu. Tim povodom je Kristina Stöckl, akademkinja iz Innsbrucka u Austriji, izjavila da izričita podrška moskovskog patrijarha Kirila agresiji Vladimira Putina na Ukrajinu vuče korijene iz posljednjih desetljeća evolucije ruskog pravoslavlja.

Prema njezinim riječima se 1988., prije pada SSSR-a, kada se raskošno slavilo tisućljeće Kijevske Rusije i dolazak kršćanstva u zemlju, također odvijao pokret obnove i restauracije s čvrstim zbližavanjem političke moći i pravoslavlja.

Vjerska statistika je jasna: u 20 godina je broj ljudi koji se smatra pravoslavcima narastao s 31% na 72% populacije, a broj ateista ili onih „bez religije” pao je sa 61% na 18%. Više nema nikakvog sukoba između građanina i vjernika.

Još jedna ilustracija toga je potpuno identična rekonstrukcija katedrale Krista Spasitelja u Moskvi [1995.-2000.], uništene od komunista [1931.].

Metropolit Kiril, koji će postati patrijarh 2009., već je 2000. godine [godina Putinova uspona do moći] upozoravao: to je pitanje obrane vrijednosti ruskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta pred liberalizmom zapadne civilizacije. Prema njegovim riječima, mora se voditi teološka rasprava protiv miješanja kultura i civilizacija.

Nova etapa dogodila se 2012. To je godina trećega odabira Putina na mjesto predsjednike Ruske Federacije. Bili su to teški izbori, najteži za Putina, s velikim pučkim prosvjedima.

Ovo potonje za pravoslavne velikodostojnike bilo je bogohulstvo. Tema obrane „ruskih vrijednosti” zaoštrila se.  Ishodili su od države zakon koji bi kažnjavao napad na vjerske osjećaje s kaznama do tri godine zatvora.

Rat u Donbasu označio je novu epizodu ove radikalizacije. Želja ove regije za neovisnošću od Kijeva isto tako ima religioznu pozadinu. Priznanje autokefalnosti nezavisne Ukrajinske pravoslavne crkve od strane Bartolomeja, carigradskog patrijarha, iz 2019., označava vrhunac.

Od toga trenutka patrijarh Kiril se uz Putina postavio kao zaštitnik kršćanskih vrijednosti. Na primjer, ruska intervencija u Siriji učinjena je u ime obrane kršćana. Borba protiv homoseksualnosti, braka za sve, rodne teorije, pobačaja, eutanazije te islama i imigracije, karakterizira takvu reakciju. Pokret protiv pobačaja u Rusiji pokrenut je uz potporu američkih pro-life skupina.

Drugi gost na ovom simpoziju, poljski dominikanac Zdzislaw Szmanda koji je trenutno u Ženevi, ali koji je dugi niz godina živio u Ukrajini, istaknuo je neke specifične osobine pravoslavnog duha.

Prema njegovim riječima, u Rusiji kolektiv ima prednost nad pojedincem. Ovaj osjećaj postoji jednako među pristašama kao i protivnicima rata.

Također, istaknuo je da pravoslavci ne razdjeljuju zemaljsku stvarnost od nebeske. Za njih je to velika cjelina koja se nalazi pod božanskim autoritetom. Sekularizirani zapad je dugo evoluirao prema razdvajanju ta dva autonomna svijeta, zemaljskog i nebeskog.

U ovom povijesnom, političkom i religijskom kontekstu moramo razumjeti stav ruskog pravoslavlja prema obraćenju u katoličko jedinstvo.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: