Nije lako pratiti razvoj Franjina
pontifikata premda se glavne crte tog pontifikata već jasno naziru. Veći je
događaj zacijelo bio i nedavni posjet otoku Lampedusi, jednoj od
“egzistencijalnih periferija” koje su mu veoma drage.
Problemu imigracije uvijek se bilo teško
približiti jer stvarnoj drami mnogih pojedinih osoba u bijedi pridolazi i
krajnje uznemirujući globalni scenarij, s disolucijom kršćanskog identiteta
Europe u liberalnoj talionici različnih kultura među kojima pronalazi mjesto i
snažna muslimanska zajednica, gotovo kao otpirač da se pokidaju šarke
prevladavajućem položaju kršćanstva na vjerskoj razini. Nazočnost snažnih
zajednica drugih vjera služi nedvojbeno opravdanju priznanja jednakih prava i
dostojanstva svim kultovima i promicanju indiferentizma.
Tome se pridodaje i bojazan, ako tu jaku
islamsku prisutnost neće probaviti liberalni materijalizam Zapada, da će doći
do stvarnog preuzimanja vlasti takvih skupina nad našim društvima, kao što su
nagovijestili i priželjkuju mnogobrojni imami i muslimanske javne osobe ili
barem stvarna i već aktualna opasnost teških nereda.
Valja pridodati i probleme političke i gospodarske naravi: društvo ne može apsorbirati bez razlike masovni val useljavanja; također i činjenica da se to promiče da bi se takav pokret učinio jestivijim, po želji beskrupuloznih osoba da iskorištavaju siromahe s druge strane Sredozemnog mora kao jeftinu radnu snagu.
Svaki Europljanin, bilo kojeg političkog usmjerenja, ima na umu sve ove ili nekoliko ovih problema, neovisno o načinu na koji se misli s njima sučeliti. Od IX. stoljeća pape, među kojima i različiti sveci, naoružavali su brodovlja radi zaustavljanja muslimanskog prodora (oružanog, dakako) u Italiju, želeći sačuvati katoličanstvo ondje gdje ga još nisu uništila muhamedanska osvajanja. Papa Bergoglio, naprotiv, svojim putovanjem na Lampedusu htio je pak pojednostaviti pitanje: ima puno bijednika koji žele doći k bogatim egoistima kojih ne briga što umiru u moru, a ovi smo bogati krivci svi mi. Premda ova poruka može sadržavati malenu istinu, ne može iscrpiti tako težak i zamršen problem. Istina je da se prva pomoć u opasnosti po život nikome ne može zanijekati (kada je se može pružiti), jasno je da se također ne može podcijeniti masonski plan stvaranja multikulturalnog društva, osobito za nekoga tko je papa i ima odgovornost obrane vjere.
Geste su i riječi pape Franje bile dakle u
razini obične, neuvjerljive progresističke simpflikacije sve do celebracije
Mise na lađici s liturgijskim posuđem napravljenim od krhotina. Geste
neposredne popularnosti kod izvjesne publike i osobito u medijima. Međutim,
Papa nije samo odaslao globalnu SOS-poruku zbog jadnih brodolomaca što bi se s
velikim naporom još moglo opravdati: on nije zaboravio stati pred useljenicima,
uglavnom muslimanima (očigledno dovedenima da budu na Misi, unatoč veličanju
poštivanja savjeti drugih). A koju je poruku njima uputio, a preko njih Europi?
Zaželio je obilne duhovne plodove za Ramazan. Izričaj duhovni plodovi očito Ramazan ne stavlja na razinu čistog
sociološkog obilježavanja zbog kojeg se želi da se ugodno provede svečanost
njihove kulture, nego ga se nedvosmisleno procjenjuje vjerskim blagdanom koja može
donijeti plodove za dušu. Valja se prisjetiti da su takve čestitke, u njihovim
najslužbenijim oblicima i najrazličitijim religijama, navada u Vatikanu i
episkopatima već desetljećima, dakako i tijekom pontifikata Benedikta XVI. U
ovom slučaju one spominju samo problematiku vjerske pripadnosti useljenika.
Nikakav poziv na obraćenje, dakako, nego da se ostane vjeran svojim vjerskim
običajima koje se drže djelotvornima na temelju Nostra Aetate i
uobičajenog modernizma. Islamizam useljenika, dakle, Europa ne bi trebala
držati problemom. Katoličanstvo kojemu je na srcu očuvanje kršćanskog
identiteta Starog Kontinenta toliko je diskreditirano dvama potezima kako je
shvatio komunist Michele Serra iz kolumne dnevnika La Repubblica, zabrinut
da reakcionari mogu napasti papu kao ekumenista i mondijalista.
Papa
Franjo ne čini geste koje su bitno drukčije od već poznatih koncilskih učenja:
vjerska sloboda za sve, spasenjska vrijednost krivih religija, liturgija koja
se treba utjeloviti u konkretnom življenju zajednice, već su desetljećima
svagdašnji kruh koji Prvosvećenici pružaju katolicima i svijetu. Unatoč tome,
on to čini s posebnom umješnošću stavljajući se u službu medijima (dicite
nobis placentia) i velikim arhitektima novog poretka. Zahvaljujući njemu
ostvaruje se zavjet Enza Bianchija u članku o Bratstvu sv. Pija X. objavljenom
u dnevniku La Repubblica 8. srpnja: «Ono što je naprotiv uznemirujuće
jest da u Katoličkoj Crkvi nema sigurnosti o koncilu i liturgijskoj reformi.
[...] Nadamo se da će papa Franjo uspjeti u ovom djelu ujedinjenja katolika
također i po euharistijskom obredu koji je želio II. vatikanski sabor i koji je
prihvatila cijela Crkva. Neka bude pluralizam, neka se dopusti slavljenje
predkoncilskog obreda, ali neka prestane nesigurnost o koncilu i liturgijskoj
reformi.“
Komentar: Premda znamo i vjerujemo da je papa Franjo Kristov namjesnik i Petrov nasljednik, kojemu su predani ključevi Kraljevstva Nebeskoga, sa žalošću moramo ustvrditi da s njim očito nećemo doživjeti osudu modernizma
i povratak Rima pravovjerju i Tradiciji. Stoga prenosimo ovaj kritičan članak sa stranica talijanskog distrikta Bratstva sv.Pija X., kako bismo naše vjernike potakli na obranu kršćanskog identiteta u našoj Domovini i na katolički način razmišljanja o zamršenoj problematici imigracije iza koje se krije masonski plan uništenja kršćanske Europe. Dok se ekumenizam i vjerska sloboda javno ne osude, imat ćemo ovaj scenarij samouništenja poludjelih, nekoć kršćanskih društava. Međutim, ne zaboravimo Kristovo obećanje da Crkvu vrata paklena neće nadvladati te sigurnost da jedan papa, i kad bi to želio, ne može uništiti Crkvu.
