Intervju s mons. Bernardom Fellayom 20. travnja 2013. u časopisu Diskrikta Sjedinjenih Američkih Država The Angelus
The Angelus: Koja je bila Vaša prva reakcija kada ste saznali da ste jedan od svećenika koje je mons. Lefebvre odabrao za biskupsko ređenje?
Mons. Fellay: Moja je prva reakcija bila pomisao da moraju postojati bolji kandidati, - ako je moguće, udalji od mene ovaj kalež! - Potom sam mislio na moju subraću, na moje prijatelje svećenike, jer je očito da je posrijedi težak križ za nošenje: treba se posvetiti drugima.
The Angelus: Prisjećate li se svojih osjećaja i svog duševnog stanja tog 30. lipnja 1988. pošto ste zaređeni za biskupa po Monsinjorovim rukama?
Mons. Fellay: Ne sjećam se baš previše svojih osjećaja i svojih emocija, ali se prisjećam da je okupljena zajednica bila oduševljena. Atmosfera je zbilja bila električna. Nikada nisam vidio ništa slično. Dobro se sjećam, i u tijeku obreda i nakon njega: beskrajna radost, ništa drugo. Bilo je nevjerojatno.
The Angelus: U svojoj knjizi „Itineraire spirituel“, mons.Lefebvre govori o jednom snu koji je imao u katedrali u Dakaru. Možete li nam objasniti koliko su ređenja 1988. godine bila ispunjenja toga?
The Angelus: U svojoj knjizi „Itineraire spirituel“, mons.Lefebvre govori o jednom snu koji je imao u katedrali u Dakaru. Možete li nam objasniti koliko su ređenja 1988. godine bila ispunjenja toga?
Mons. Fellay: Čudno, ali rekao bih da ne vidim nikakvu vezu između ta dva događaja. U biti, ne vjerujem da postoji bilo kakva veza. Ne mislim da je ređenje biskupa izravno povezano sa samim Monsinjorovim djelom: riječ je jednostavno o sredstvu za preživljavanje. Ono nije bitno za ovo djelo koje se sastoji od formacije i odgoja svećenika po Srcu Isusovu. To je temeljna stvar njegovog djela. A ovo je bitno za preživljavanje, ali ne i za samu narav djela.
The Angelus: Mons.Lefebvre je inzistirao na izvanrednosti odluke da posveti biskupe i razlikovao ju je od raskolničkog čina, naglašavajući činjenicu da ne namjerava prenijeti nikakvu biskupsku jurisdikciju, nego samo snagu ređenja. U tijeku posljednjih 25 godina, neki su kritizirali izbor jednog od ovih biskupa za Generalnog poglavara, držeći da takav čin navodi na pomisao da je posrijedi rivendikacija jurisdikcije. Možete li odgovoriti na ovaj argument i objasniti kako uloga Generalnog poglavara ne nosi sa sobom nikakav zahtjev za jurisdikcijom?
Mons. Fellay: Ponajprije, zašto mons. Lefebvre, u trenutku ređenja nije želio da jedan biskup postane Generalnim poglavarom? Bilo je zbilja zbog toga da se olakšaju odnosi s Rimom. Da je Generalni poglavar bio biskup, bio bi predmetom sankcije koju bi Rim izrekao, a to bi otežalo diskusije, drukčije nego što se dogodilo s paterom Schmidbergerom koji je u tom trenutku bio naš Generalni poglavar. Njegova se odluka dakako temeljila na okolnostima, nije bila stvar načela. Bilo je to pitanje razboritosti, a ne izravno isključenje mogućnosti da jedan biskup u budućnosti postane Generalnim poglavarom.
Valja razlikovati dva tipa jurisdikcije. Postoji normalna jurisdikcija, redovita, koju jedan Generalni poglavar ima nad svojim članovima, a na stranu redovita jurisdikcija biskupa. Kao biskupi trenutačno ne posjedujemo redovitu jurisdikciju, ali kao Generalni poglavar, posjedujem drugi tip jurisdikcije. Te su dvije stvari različne.
Duh monsinjora Lefebvrea
The Angelus: Postoji li posebna uspomena koju čuvate o Monsinjoru i s kojom biste nas voljeli upoznati?
Mons. Fellay: S jedne strane njegova jednostavnost i zdrav razum, s druge njegovo gledanje na stvari koje je uvijek bilo nadnaravno: uvijek je upirao pogled k Bogu. Očito je da je bio vođen molitvom, Vjerom, sjedinjenjem s Bogom. Za njega je bilo normalno i jasno biti vazda, i u redovitim stvarima, sjedinjen s Našim Gospodinom.
The Angelus: Kako u vašim svećenicima i bogoslovima razvijate jedinstveni duh monsinjora Lefebvrea s obzirom na ono što obilježava svećeničku pobožnost, dobro poznavanje crkvenog nauka i proturevolucionarno djelovanje?
Mons. Fellay: Ponajprije, u granicama mogućnosti pokušavamo bogoslove dovesti u izravan kontakt sa samim mons. Lefebvreom: s njegovim glasom, njegovim učenjima, njegovim knjigama…Puštamo snimke njegovih predavanja bogoslovima. U ovome su Francuzi u prednosti! Međutim, trudimo se prevesti ih tako da ih svi bogoslovi mogu slušati. Na engleskome, neki su objavljeni kao knjige: „Oni su ga raskraljili“, „Svetost i svećeništvo“ i „Misa svih vremena“.
S druge strane, pokušavamo ostvariti i primijeniti u našim bogoslovijama sredstva koja nam je on sam dao: plan studija i predavanja koja je on pripremio, primjerice. On je odredio njihov red i način na koji se strukturiraju. Naša filozofija i naša teologija temelje se na nauku sv. Tome kao što Crkva i preporučuje. Iskazi crkvenog Učiteljstva čine predmet osobito drag Monsinjoru: tu se proučavaju enciklike velikih papa XIX. stoljeća sve do Pija XII. u njihovoj borbi protiv uvođenja prosvjetiteljskih načela u Crkvu i u društvo. Sve ovo vjerno prenosimo dalje s plodovima.
Razvoj Bratstva nakon 1988.
The Angelus: Nakon ređenja 1988. godine, koje su bile najvažnije pozitivne i negativne promjene u Bratstvu?
Mons. Fellay: Ne znam je li bilo puno promjena. Postajemo malo starijima, usprkos tome ostajemo mladom kongregacijom. No, sada imamo starih svećenika, stvar koju nismo imali 1988. Netko će reći da je to površna promjena. Imali smo četiri biskupa, a sada imamo tri. I to je jedna promjena. Ali po sebi nije ništa temeljno, ništa bitno. Imamo više kuća u većem boju zemalja, ali riječ je više o normalnom razvoju djela nego o promjeni. Ostajemo vjerni primjeru mons. Lefebvrea. Uistinu, gledajući posljednje godine, Monsinjor je bio rekao, 1988. godine, da će Rim doći k nama 5 ili 6 godina nakon ređenja; ta je stvar trajala 24 ili 25 godina i po svemu sudeći, situacija još nije zrela. Tih promjena u Crkvi kojima se nadao mons. Lefebvre - povratka Tradiciji - još nema. I očito je da će crkvene vlasti i dalje nastaviti kako sada čine, uništenje će se pogoršati i jednog će dana morati krenuti unatrag, i dakle, taj će dan doći prema nama.
S druge strane, gledamo ono što se dogodilo ovih godina: priznalo se da Misa svih vremena nikada nije bila abrogirana, ekskomunikacije iz 1988. dokinute su a mi smo dobili u Crkvi utjecaj koji nikada ranije nismo imali. A da i ne govorimo o svakim danom sve važnijoj kritici Koncila, i u Rimu i izvan kruga Bratstva to je stvar koja je na ovoj razini relativno nov fenomen.
The Angelus: Možete li opisati planove i radove koji su ostvareni u tijeku posljednjih 25.godina nakon ređenja?
Mons. Fellay: Jednostavno: nakon ređenja, biskupi Bratstva sv. Pija X. zaredili su više svećenika nego što ih je bilo u vrijeme ređenja 1988. godine. Dakle, jasno je da su biskupi bili potrebni za razvoj apostolata Bratstva; bez biskupa bi se Bratstvo gasilo: njegovi su biskupi neizostavni za nastavak djela. Imamo i krizme koje Kristove vojnike čine spremnima za borbu za Boga i Njegovo Kraljevstvo. Na koncu, ne možemo nijekati postojanje ovog utjecaja na Crkvu kako bi Tradicija opet pronašla svoja prava.
The Angelus: Određeni kritičari Bratstva ga uspoređuju sa Ecclesia Dei zajednicama koje nemaju biskupa, izuzmemo li Campos, i iz toga zaključuju da ređenja nisu bila nužna jer ove zajednice i dalje postoje bez vlastitih biskupa. U kojoj mjeri različita povijest u posljednjih 25. godina, i Bratstva i zajednica Ecclesia Dei pokazuje danas jasnije opravdanost Monsinjorove prosudbe, to jest da je bio nužan jedan biskup Bratstva ne samo da osigura preživljavanje Bratstva, nego da bi sačuvao integritet njegove misije?
Mons. Fellay: Ponajprije, svi članovi Ecclesiae Dei shvaćaju - da mi nismo imali biskupe, ni oni sami ne bi postojali. Izravno ili neizravno, oni ovise o životu Bratstva. Ovo je veoma jasno. A u današnje vrijeme, plodovi su njihova apostolata posve podložni dobroj volji dijecezanskih biskupa. Oni drastično ograničavaju bilo kakvu izričitu želju da se obnovi tradicionalni katolički život, sužavajući u tom smislu mogućnosti apostolata. Zajednice Ecclesia Dei primorane su miješati se s novinama II. vatikanskog sabora, svijetom i Novim obredom. To je velika razlika između Bratstva i zajednica Ecclesia Dei.
No ipak, konstatiram da se određene Ecclesia Dei zajednice sve više približavaju nama premda to nije slučaj kod svih.
The Angelus: Mons. Lefebvre se istrošio na putovanjima po svijetu, na koja je odlazio u godinama prije biskupskih ređenja, jer je bio jedini tradicionalni biskup (uz iznimku mons. de Castro Mayera koji je uglavnom ograničavao svoj apostolat na vlastitu biskupiju). Stoga je odlučio zarediti četiri biskupa umjesto samo jednoga. Broj se vjernika u posljednjih 25 godina povećao, unatoč tomu, broj se biskupa Bratstva, nažalost, smanjio na tri. Jesu li dostatna tri biskupa da osiguraju da će sav posao biti obavljen? Treba li zarediti još novih?
Mons. Fellay: Još od 2009. godine u biti djelujemo samo nas tri biskupa. Očigledno je da stvar funkcionira. Dakle, ne postoji nikakva velika nužnost i prijeka potreba da se zaredi još jedan.
Naravno, morat ćemo sebi postaviti pitanje za budućnost, ako i kada se ponovno stvore okolnosti koje su navele mons. Lefebvrea da donese takvu odluku. I mi ćemo primijeniti ista rješenja.
Inicijativa kanonske normalizacije
The Angelus: Unatoč tome što je mons. Lefebvre vazda želio vedar odnos s rimskim autoritetima, nakon ređenja su uslijedila neprijateljstva i obnovljeni progoni. Tijekom posljednjeg desetljeća, Vi ste pokušali, barem, okončati ova neprijateljstva i ove progone, a da ipak niste doveli u opasnost načela misije Bratstva. Sve do danas ovi su napori propali, unatoč Vašoj dobroj volji: zašto, po Vašem mišljenju?
Mons. Fellay: Prije svega, želio bih precizirati da je inicijativa za normalizaciju potekla iz Rima, a ne od nas. Nisam bio ja taj koji je učinio prvi korak. Pokušao sam vidjeti je li situacija takva da nam može omogućiti da idemo naprijed, a da ne izgubimo svoj identitet. Očito je da to još nije slučaj.
Zašto?Crkvene se vlasti još uvijek hvataju opasnih i zatrovanih načela koja je u Crkvu uveo Koncil. Zbog toga ih ne možemo slijediti.
Zbilja ne znam koliko bi nam vremena trebalo i koje ćemo sve muke morati trpjeti. Možda deset godina, možda manje, možda više. To je u Božjim rukama.
The Angelus: Ostajete li otvorenim za nove kontakte s Rimske strane i ponaosob od novog Pape?
Mons. Fellay: Naravno da ostajem otvorenim! To je Crkva Božja. Ondje je vazda Duh Sveti da se ide onkraj zapreka koje su u Crkvi napravljene nakon II. vatikanskog sabora. Ako Naš Gospodin želi ispraviti stvari, to će i učiniti. Samo Bog zna kada, a mi moramo biti uvijek spremnima. Jedno stvarno i potpuno rješenje može doći kada crkvene vlasti ponovno počnu djelovati u tom smjeru.
The Angelus: Koji se znakovi moraju očekivati, znakovi koji će nam pokazati da su se rimski autoriteti vratili Tradiciji ili barem da je povratak otpočeo?
Mons. Fellay: Jako je teško reći gdje će to otpočeti. S papom Benediktom XVI. imali smo u početku veliki znak liturgije i možda još neka manje jaka nastojanja. A to se dogodilo unatoč jakoj oporbi.
Očigledno je da inicijativa nije polučila očekivane rezultate kako sada vidimo. Ali pokret će nužno morati doći od glave. Unatoč tomu, jedan pokret može doći i odozdo; biskupi, svećenici i vjernici Novus orda koji se žele vratiti Tradiciji. Vjerujem da je i ova tendencija već na djelu premda je još ograničena. Još nije prevladavajuće usmjerenje, ali zacijelo je znakom. Duboka će promjena morati doći odozgor, od Pape. Moći će doći s različitih strana, ali u konačnici ta će promjena morati ići za tim da se Bog i Naš Gospodin Isus Krist ponovno postave na svoje mjesto u Crkvi, dakle u centar.
The Angelus: Pretpostavimo da će obraćenje krenuti s vrha, u Rimu. Kako će se moći dogoditi restauracija cijele Crkve?
Mons. Fellay: To je sada vrlo teško reći. Zasada, ako se ništa ne promijeni, moglo bi doći do unutarnjeg progona i do velikih borbi unutar same Crkve. Ako se dogodi nešto drugo, ako primjerice, dođe do progona i Papa se vrati Tradiciji, situacija bi mogla biti posve drukčija. Bog zna koji će plan slijediti da dovede u red Svoju Crkvu!
The Angelus: Što se može učiniti da se ubrza takav povratak Tradiciji?
Mons. Fellay: Moliti, činiti pokoru! Svatko mora vršiti svoje staleške dužnosti, promicati pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu i moliti Krunicu. Glede Krunice: nisam protiv nove križarske vojne (pod „križarskom vojnom“ misli se na milijune izmoljenih krunica koje je mons. Fellay kao veliki buket predao Sv. Ocu; napomena prevoditelja).
The Angelus: Što možete reći onima koji Vas optužuju da ste planirali (ili planirate) kompromise s Koncilom i pokoncilskom Crkvom?
Mons. Fellay: Posrijedi je čista i obična propaganda koju šire oni koji žele podijeliti Bratstvo. Ne znam odakle vuku ove ideje. Naravno, u prilog im je išla vrlo delikatna situacija prošle godine kako bi poglavara optužili zbog stvari koje nikada nije učinio i koje nikada nije ni namjeravao učiniti. Nikada nisam imao namjeru dovesti u pitanje načela Bratstva.
Kako bilo da bilo, postavlja se pitanje kome bi odgovarala podjela Bratstva, ako ne njezinim neprijateljima? Oni koji dijele Bratstvo sa svojom dijalektikom, morali bi razmišljati o razlozima svojeg djelovanja. A pod takvima mislim na mons. Williamsona i svećenike koji ga slijede.
The Angelus: Gledajući unatrag posljednjih godina, postoji li nešto što biste drukčije uradili?
Mons. Fellay: Da, naravno, svatko je pametniji nakon bitke. Zahtijevao bih na onome što sam uvijek govorio i za što sam mislio da nije nužno isticati: kakav god bio dogovor, bit će ipak conditio sine qua non: nikakav kompromis, to je nemoguće! Mi ćemo ostati to što jesmo. To je ono što nas čini katolicima, a mi želimo ostati katolici.
Bio bih poboljšao komunikacije i na tome sam već i radio: ostao sam paraliziran zbog curenja vijesti. Danas bih stvari drukčije radio.
The Angelus: Osim odnosa s Rimom, koje su Vaše nade za Bratstvo i Crkvu za 25 godina koje dolaze?
Mons. Fellay: Da u 25 godina koje dolaze sudjelujemo u povratku Crkve svojoj Tradiciji kako bi se vidio novi procvat u Crkvi.
The Angelus: Na koji način vjernici i svećenici mogu iskazati poštovanje ovoj XXV. obljetnici ređenja i proslaviti je?
Mons. Fellay: Iskazati poštovanje našemu Utemeljitelju i pokušati oponašati njegove kreposti: njegovu poniznost, njegovo siromaštvo, njegovu razboritost i njegovu vjeru. K tome, proučavati učenja mons. Lefebvrea s ciljem da se razumiju načela koja nas vode: ljubav prema Našem Gospodinu, prema Crkvi, prema Rimu, prema Misi i prema Bezgrješnom Srcu Marijinu.
