Krivovjernici prvih stoljeća i rimski duh

K

atolička se Crkva stoljećima suočavala s iskrivljavanjem svoga moralnog nauka u dvjema krajnostima. 

„Čuvari Tradicije“ i „radost ljubavi“

P

apa Franjo je 2016. objavio postsinodalnu pobudnicu Amoris lætitia u kojoj je u pojedinim slučajevima odobrio pristup euharistijskom zajedništvu razvedenima i „ponovno vjenčanima“ koji na to prema stalnom moralnom nauku Katoličke Crkve nemaju pravo.

Papa Franjo zabrinut zbog tradicionalističkih stajališta

Kardinal João Braz de Aviv

K

ako se zaokret Crkve u Njemačkoj svakodnevno povećava, a zakoni protiv života postaju sve širi, papa Franjo zabrinut je zbog „tradicionalističke“ formacije svećenika. 

Počeci obnove Tradicije u Australiji

Imali smo iznimnu prigodu obaviti razgovor s gospodinom Johnom Masseyem, vjernikom Bratstva koji živi u Brisbaneu te je sam mogao proživjeti revolucionarne promjene koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskoga sabora i početna nastojanja oko obnove Tradicije u Australiji. U nastavku prenosimo njegova nadasve zanimljiva prisjećanja i prikaz razvoja stvari iz toga turbulentnoga razdoblja za Crkvu.

Moj je otac živio u Alburyju, na pola puta između Melbournea i Sydneya. Budući da je naša obitelj u prošlosti imala veze s ljudima poput B. A. Santamarije i raznim političkim konzervativcima s kojima se moj otac sastajao, mislim da je zato moj otac mogao jasnije vidjeti promjene. Njemu su neke stvari bile očite, dok to nije bio slučaj s prosječnim katolicima koji su bili slijepo vođeni poslušnošću. Kada je sve počelo u ranim šezdesetima, moj je otac već imao informaciju o tome što će se dogoditi jer je njegov otac još u dvadesetima posjedovao knjigu „Protokoli sionskih mudraca“ u kojoj je opisan plan o tome kako će izgledati svijet u našemu vremenu, kao i način kako će se to provesti. Dvije se stvari spominju u toj knjizi: jedna je povezana s ruskim carom, a druga s Katoličkom Crkvom. Mislim da je tada već bio pripremljen teren za to. Kada su stvari u šezdesetima postale zbilja čudne i kada smo dobili Novus ordo Misu, moj je otac tražio svećenike koji su također prepoznali taj razdor i koliko je cijela stvar zla.

Prvo smo upoznali vlč. Burnsa. Kada smo našli toga svećenika... nikada neću zaboraviti tu jednu Misu. Bilo je rano ujutro. Bilo je to u školi u Melbourneu, kapela je bila sva od mramora, u potpunoj tišini, mogao se čuti odjek zvuka kada bi igla pala na pod, a Sunce je izlazilo s istoka. Bilo je vrlo hladno nedjeljno jutro. Do toga puta nikada prije nisam bio na latinskoj Misi. Mogli smo čuti tihi ton svećenika... nikada to neću zaboraviti. Bio je to gotovo nezemaljski osjećaj... nikada to neću zaboraviti. No kada su autoriteti doznali da vlč. Burns potajno služi Misu za skupinu vjernika, premjestili su ga, no mi nismo znali gdje, samo smo doznali za njegovu smrt nedugo nakon toga. Vjerojatno je umro od slomljena srca.

Papa Franjo ukinuo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei

Papa Franjo ukinuo je Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei koje je stvorio 1988. njegov prethodnik papa Ivan Pavao II. Apostolsko pismo u obliku motuproprija objavio je u podne 19. siječnja Tiskovni ured Svete Stolice te je uvršteno u L’Osservatore Romano. Odsada će zadaće Povjerenstva biti potpuno stavljene u ruke Kongregacije za nauk vjere koja će formirati posebni odjel radi preuzimanja djelatnosti Povjerenstva. Ovaj prijelaz, objašnjava Rimski prvosvećenik, dolazi kao odgovor na potrebu koja je izražena tijekom sastanka toga dikasterija 15. studenoga 2017., koju je on odobrio 24. studenoga i službeno potvrdio na plenarnoj sjednici u siječnju 2018.

Papa se osvrće na to kako je prije više od 30 godina, na dan nakon biskupskih posvećenja 1988., Ivan Pavao II. želio olakšati ,,puno crkveno zajedništvo svećenika, bogoslova, redovničkih zajednica ili osoba povezanih s Bratstvom kojega je osnovao mons. Marcel Lefebvre”. Cilj je bio pomoći im ,,ostati ujedinjeni s Petrovim nasljednikom u Katoličkoj Crkvi, zadržavajući vlastite duhovne i liturgijske tradicije”. To očuvanje duhovnih i liturgijskih tradicija osigurano je 2007. motuproprijem Summorum pontificum pape Benedikta XVI.

Povijesni podsjetnik pape Franje ima vrijednost u tome da pokazuje kako je to Papinsko povjerenstvo izvorno osnovano na osudi nadbiskupa Lefebvrea i njegova djela. U svojemu tridesetogodišnjemu postojanju većinom se ograničavalo na liturgijska pitanja s nakanom da odgovori na ,,osjećajnost” konzervativnih svećenika i vjernika te da se suprotstavi rastu Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. diljem svijeta...

Ali nakon što su 2009. dokinuta navodna izopćenja s biskupa Tradicije, Benedikt XVI. vjerovao je da su aktualna doktrinarna pitanja dobar razlog da se Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei pripoji Kongregaciji za nauk vjere. Cilj je bio započeti doktrinarne razgovore sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.

Prvenstvo vjerskoga nauka

Danas papa Franjo piše da su redovničke zajednice koje su pripadale Papinskome povjerenstvu stekle stabilnost u brojnosti kao i u djelovanju, one osiguravaju služenje Mise u njezinom ,,izvanrednom obliku”. Ali on ukazuje da su ,,pitanja kojima se bavilo to isto Papinsko povjerenstvo pretežno doktrinarne naravi”. Te primjedbe i ta pitanja su za te zajednice očito nevažna. Ona uistinu nastavljaju biti sporna Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. Na to su ukazali kardinali 15. studenoga 2017. kada su ,,sastavili zahtjev da dijalog između Svete Stolice i Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. izravno vodi spomenuta Kongregacija, budući da su pitanja o kojima se raspravlja doktrinarnoga karaktera”.

Jedan zaključak je očit: dok su tzv. Ecclesia Dei zajednice očuvale ,,svoje duhovne i liturgijske tradicije”, one očito nisu uključene u tu raspravu. Ako one ostaju pridružene odjelu Kongregacije za nauk vjere, to je samo sporedno. One mogu imati Misu, ,,duhovne i liturgijske tradicije”, ali ne i cijeli nauk koji s njima dolazi.

Izjava biskupa de Castro Mayera s biskupskih posvećenja 1988. god. u Ecôneu

Ovu izjavu izgovorio je biskup Antonio de Castro Mayer za vrijeme biskupskih posvećenja Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. 30. lipnja 1988. godine koju je nadbiskup Lefebvre nazvao ,,Operacija preživljavanje“.

Moja prisutnost na ovom obredu je stvar savjesti: stvar dužnosti ispovijedanja katoličke vjere pred cijelom Crkvom, još točnije, pred preuzvišenim gospodinom nadbiskupom Lefebvreom, pred svim svećenicima, redovnicima, bogoslovima i ovdje prisutnim vjernicima.

Sv. Toma Akvinski nas poučava da ne postoji obaveza činiti javnu ispovijesti vjere u svakoj prilici, no nužno ju je ispovjediti kada je vjera u opasnosti, čak i pod opasnošću za vlastiti život.

To je stanje u kojemu se nalazimo danas. Živimo u vremenu besprimjerene krize u Crkvu, krize koja prodire sve do biti, čak do samih temelja koji su sveta Misna Žrtva i katoličko svećeništvo, dva otajstva u suštini ujedinjena jer bez svetog reda nema ni slavlja svete Misne Žrtve te posljedično nikakvog oblika javnog bogoštovlja uopće. Isto tako, na temelju toga se gradi društvena vladavina našega Gospodina Isusa Krista.

Zbog ovoga, budući da su očuvanje svećenstva i svete mise na kocki i unatoč zahtjevima i pritisku koje su poduzeli mnogi, ja sam ovdje da izvršim svoju dužnost: da učinim javnu ispovijest vjere.

Tužno je vidjeti žalosnu zaslijepljenost tolike braće među biskupima i svećenstvom, koji ne vide ili ne žele vidjeti trenutnu krizu ni nužnost suprotstavljanja modernizmu koji trenutno vlada, kako bismo bili odani poslanju koje nam je Bog povjerio.

Želim izraziti ovdje svoju iskrenu i duboku privrženost poziciji preuzvišenoga gospodina nadbiskupa Lefebvrea koji je oblikovan njegovom vjernošću Crkvi svih vremena. Nas dvojica smo se pojili na istom izvoru, onom svete, katoličke, apostolske i rimske Crkve.

Neka presveta Djevica Marija, naša Majka, koja nas je u Fatimi majčinski upozorila na težinu sadašnjega stanja, neka nam ona podari milost da našim stavom budemo u mogućnosti pomoći i prosvijetliti vjernike na način da se udalje od ovih opasnih zabluda kojima su postali žrtve, vidljivo obmanuti od onih koji su primili puninu Duha Svetoga.

Neka Bog blagoslovi nadbiskupa Lefebvrea i njegovo djelo.

Blagdan sv. Ćirila i Metoda – bogatstvo crkvene Tradicije u raznolikosti

Danas slavimo spomendan sv. Ćirila i Metoda što je zgodna prilika da se po prvi puta u našoj kapeli služi tradicionalna sv. Misa na staroslavenskom jeziku. To je isti rimski obred kakav se služi na latinskom, jedina je razlika u jeziku – što se kod nas u Dalmaciji, Primorju, Lici, na otocima, služila i druga varijanta rimskog obreda na staroslavenskom jeziku. To je jedna časna tradicija koja potječe od sv. Ćirila i Metoda i njihovih učenika. Ova dvojica braće bili su u 9. st. poslani misionirati – privesti evanđelju slavenske narode. Najprije su bili upućeni od bizantskog cara Mihaela III. u Moravsku gdje su, kako nam govori današnje čitanje u časoslovu, u kratko vrijeme priveli narod Kristovoj vjeri. Potom su bili pozvani u Rim kod pape Nikole I. da on ispita njihovo djelovanje i on ih je u tome podržao te su ubrzo potom bili zaređeni za biskupe.

Jedan od braće, Konstantin, je postao redovnik te je uzeo ime Ćiril i ubrzo potom umro svetom smrću. A Metod je nastavio svoje djelovanje među raznim slavenskim narodima. Rimski časoslov spominje kao područja njegovog djelovanja Češku, Panoniju, Bugarsku, Dalmaciju, zatim Poljsku, i konačno da je dopro sve do Moskve i da je utemeljio Kijevsku biskupiju. U svim tim zemljama sveta su braća – prije njihovog odlaska u Rim, i sv. Metod kasnije sam, nastojali djelovati istinski misionarski, donoseći slavenskim narodima evanđelje na njima razumljiv način. Oni su promicali pismenost i kulturu u tim narodima – izradili su posebna pisma, a preveli su i sv. Pismo i liturgijske knjige na njihove narodne jezike. Tako su se razvili posebni mjesni običaji i tradicije, koje su se na nekim mjestima trajno sačuvale. Tako je to bilo u pojedinim krajevima kod nas, gdje je bilo župa u kojima se služio pretežito ili isključivo rimski obred na staroslavenskom jeziku. Tako je to bilo i u Splitskoj nadbiskupiji i radosni smo što možemo na jedan mali način podsjetiti na to, a možda i pridonijeti obnovi ove tradicije. Tu su također druge posebnosti koje su vlastite za cijelo područje Hrvatske i ondje gdje se služilo na latinskome – da smo mi Hrvati imali cijeli Rimski obrednik s blagoslovima na hrvatskome, da su se poslanica i evanđelje mogli pjevati na hrvatskome, da su se normalno pjevale pučke Mise umjesto ordinarija, da su obredi Velikog tjedna bili gotovo u cijelosti na hrvatskome – što smo već mogli djelomice upriličiti u ovoj kapeli.

U prvim stoljećima Crkva se formirala u pet glavnih patrijaršijskih sjedišta: Rim, Carigrad, Jeruzalem, Aleksandrija i Antiohija. U svakoj od patrijaršija razvio se vlastiti obred, odnosno obredna skupina koje su u tim područjima zadržane i danas (uz njih je nastao i armenski obred kao vlastita skupina, a Jeruzalem je potpao pod antiohijski ili zapadno-sirski obred). U Crkvi dakle osim rimskog obreda postoje još četiri vrste obreda, od kojih se svaki dijeli još na određene podvrste. Svi su ti obredi jednako časni i dostojanstveni i odražavaju svetost i uzvišenost božanskih otajstava koja se ostvaruju u bogoslužju. Mi pripadamo rimskom obredu – tradicionalanom rimskom obredu, jer moderni ili novi obredi ne mogu postojati, oni su od Crkve osuđeni i ne možemo na njima sudjelovati. Novi red Mise koji se služi po našim crkvama je primjer toga – Crkva ne može uvoditi nove obrede koji bi bili identični obredima krivovjernika jer su opasni za vjeru i takvi su obredi nezakoniti.

Procesija Svete Krvi Kristove

Bazilika Svete Krvi u Bruggeu

Pobožna legenda izvješćuje da je Josip iz Arimateje mogao sačuvati nekoliko kapljica Gospodinove krvi. Ampula  je u vrijeme križarskih ratova došla iz Svete Zemlje u Flandriju. Već više stotina godina se relikvija Predragocjene Krvi čuva u bazilici u Bruggeu. Svake godine dolaze desetine tisuća vjernika vidjeti šarenu procesiju katolika Bruggea s relikvijom.

Relikvija Predragocjene Krvi Kristove

Novogotičko zidno slikarstvo u Bazilici pokazuje kako Flandrijski grof prima relikviju Predragocjene Krvi iz ruku Jeruzalemskog patrijarha i kako je povjerava svećenicima pošto se vratio u Brugge.

Flandrijski grof prima relikviju Predragocjene Krvi

„Približujući se stoga blagdanu i mjesecu koji su posvećeni štovanju Krvi Kristove, cijene našega otkupljenja, zaloga spasenja i vječnoga života, neka vjernici o njoj što pobožnije razmatraju i neka što češće pristupaju sakramentu Euharistije. Neka razmatraju, prosvijetljeni spasonosnim poukama koje proizlaze iz Svetih knjiga i iz nauke Otaca i Naučitelja Crkve o preobilnoj i neizmjernoj vrijednosti te doista Predragocjene Krvi 'cuius una stilla salvum facere totum mundum quit ab omni scelere' ('I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel.') “. (himan „Adoro Te devote“).

Apostolsko pismo Inde a primis (1960.) kojim su odobrene Litanije Krvi Kristove.

Svečano ustoličenje (intronizacija) Srca Isusova

pater Matéo Crawley-Boevey

Kako ljudsko društvo može ozdraviti? Pitanje koji danas zaokuplja mnoge ljude. Crkva ljudima nudi blago nadnaravnih sredstava. Jednu inicijativu u vezi s posvećenjem obiteljī ona je osobito pohvalila: svečano ustoličenje ili intronizaciju Presvetog Srca Isusova.

Inicijativu za ovu vrstu pobožnosti proširio je pater Matéo Crawley-Boevey (1875.-1960.). U francuskom svetištu Paray-le-Monial izliječen je na čudesan način i od neba je primio nadahnuće za „Križarsku vojnu ljubavi“.

Njegov cilj: uspostava društvenog kraljevanja Isusa Krista i ozdravljenje obiteljī i cijeloga društva.

Pater Mateo Crawley-Boevey rođen je 1785. godine u Peruu. Postao je članom Kongregacije Presvetog Srca Isusova i Marijina i sveudiljnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ova je redovnička zajednica utemeljena 1800. godine u Poitiersu, a njezino je sjedište nekoliko godina kasnije premješteno u parišku ulicu Rue de Picpus. Danas se kratko zove „Kongregacija Presvetog Srca Isusova i Marijina“. (U Njemačkoj se ova Kongregacija naziva: Arnsteiner Patres).

Pater je Crawley-Boevey obolio i nakon toga je 1907. godine kao hodočasnik došao u Paray-le-Monial gdje je sveta Margareta Maria Alacoque od 1673. do 1675. bila primila svoja četiri viđenja Srca Isusova. Dok se ondje molio na dan sv. Bartolomeja, iznenada se i neočekivano vratilo njegovo zdravlje. Istodobno je Pateru bilo jasno da ga Bog šalje propovijedati po svijetu posvetu obiteljī Presvetom Srcu Isusovu. Ova se posveta naziva intronizacija ili svečano ustoličenje Srca Isusova. S time u vezi ne ide nikakvo nametanje dodatnih dužnosti. Štoviše, naglašava se volja vršenja zapovijedi koje vrijede za sve kako bi se tako Spasitelj priznao vladarom obitelji.

Obitelj s puno djece: kolijevka svetaca i zvanjā

Prije 57 godina, 20. siječnja 1958. papa Pijo XII. Podsjetio je na divna dobra i vrijednosti života velike obitelji. Ova dobra i vrijednosti po Papinim riječima sadržavaju „još više nutarnje snage i plodnosti ako obitelj s puno djece preuzme kao temelj i životni zakon nadnaravni duh Evanđelja koji sve izdiže iznad čisto ljudskoga i dariva mu karakter vječnoga".

U ovim slučajevima Bog često još umnaža uobičajene darove Providnosti, radosti i mira, kako iskustvo pokazuje, pozivima osobite ljubavi, tj. pozivima za svećeništvo, redovništvo i čak i na svetost.

Više nego jedanput i ne bez razloga, istaknuta je povlastica obitelji bogate djecom kao kolijevka svetaca. Tako se među mnogim ostalima spominje obitelj svetog francuskog kralja Ljudevita koja je brojila desetero djece, svete Katarine Sijenske s dvadeset petero, svetog Roberta Bellarmina s dvanaestero, svetog Pija X. s desetero.

Svako je zvanje, doduše, tajna Providnosti, ali za roditelje iz ovih činjenica proizlazi utemeljeni zaključak da broj djece ne priječi njihov izvrsni i savršeni odgoj, da na ovom području broj ne škodi kakvoći, ni u tjelesnom ni u duhovnom pogledu.

Izvor: pius.info

Pijo X. i dragocjen dar crkvene glazbe

Godina je 2014. velika jubilejska godina preminuća svetog Pija X. Godina promišljanja o tome kako se odgovorilo velikom djelu obnove svetog pape. Što Svećeničko bratstvo sv. Pija X. može naučiti od svog svetog patrona i ostvariti u vlastitom apostolatu? Mitteilungsblatt je razgovarao s dr. Johannesom Laasom, ravnateljem Gimnazije svete Terezije u Schönenbergu i doktorom muzikologije.

Mitteilungsblatt: Prvi veliki Papin reformski dokument nakon njegova ustoličenja bio je motuproprij o svetoj glazbi. Naziva se po početnim riječima „Tra le sollecitudini“ (tj. „Brige pastirske službe“) i objavljen je 22. studenog 1903., na blagdan svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe. 

Kakva je bila situacija crkvene glazbe u godini 1903. da je bilo nužno jedno takvo pismo?

Dr. Johannes Laas: Pijo X. je potjecao iz siromašne obitelji i kao svećenik je prošao sve razine hijerarhije, od kapelana do kardinala. Može se pretpostaviti da je dobro poznavao ljude i situaciju u Crkvi svoga vremena. Glede crkvene glazbe, vidio je ne samo stvari kojima su potrebna poboljšanja. U njoj je čak spoznao vrlo loše stanje. Primjerice, nije da se samo gregorijanski koral jedva njegovalo. Uopće nije bilo rijetkost da se uspješnice iz opera ili opereta s latinskim tekstom izvode u crkvi – a da i ne govorimo o talijanskim glazbenim kapelama koje su u crkvenom prostoru izvodile prilično svjetovne melodije. To je u Italiji bilo tako, nažalost i u mnogim drugim zemljama. Bio je to problem jedne posve nemoćne crkvene glazbe koja ima jedva nešto zajedničko s liturgijom. U Njemačkoj se to doduše odigravalo na glazbeno višoj razini, ali nepovoljne su prilike i ovdje postojale.

MB: Koji je odnos Pijo X. imao prema glazbi?

Dr. Johannes Laas: On je bio veoma muzikalan čovjek. To je možda malo poznato. S petnaest je godina ušao je u sjemenište. Tu je na posljednjoj godini studija preuzeo vođenje crkvenog pjevanja sjemeništaraca. Iz ovoga vremena potječu i neke manje liturgijske vokalne skladbe Giuseppea Sarta.  Vjerojatno je također učio malo i svirati glasovir ili orgulje. Uostalom, svirao je i fagot. Postoji lijepa anegdota koja je tipična za držanje i povjerenje u Boga kod budućeg sveca. Kao kapelan hodao je don Giuseppe uokolo uvijek u sirotinjskoj reverendi. Zbog toga su mu predbacivali dok konačno nije otišao kupiti novi talar. U svojem siromaštvu otišao je k jednom trgovcu, izabrao je tkaninu i spuštao je cijenu koliko je god išlo. Onda je uzeo svoj fagot u ruku i rekao je trgovcu: „Slušajte, gospodine, kako sam dobro naučio svirati otkada sam kapelan“. I počeo je svirati Credo. A trgovac je razumio i unio je bez oklijevanja note Creda umjesto cijene u knjigu računā.

MB: Kada se oblikovao njegov reformski program?

Dr. Johannes Laas: Crkvena glazba provlači se poput crvene niti kroz njegov svećenički život. Na svim mjestima na kojima je djelovao kao kapelan, župnik, kanonik, biskup i kardinal, posvetio se – u vezi s najvećom brigom oko dostojanstvenog slavljenja litugije – svetoj glazbi, Musica sacra. Brinuo se o formaciji klera i sam je predavao liturgijsko pjevanje. Sudjelovao je također na kongresima crkvene glazbe i bavio se reformskim idejama reformskih benediktinaca iz Solesmesa. Oni su se na temelju tradicionalnih rukopisa trudili oko restitucije gregorijanskog korala. Monasi su izdali i „Liber usualis“ i razvili su metodu s kojom je koral svakome moguće naučiti. Radovi iz Solesmesa trebali su postati temeljem izdanja „Vaticana“, novog koralnog izdanja. Pod Pijom je X. kasnije dan nalog za ovo izdanje  i ono čuva mudru ravnotežu između težnje za znanstvenošću i praktičnih zahtjeva.

1893. godine Giuseppe je Sarto pisao jednome kongresu crkvene glazbe koji je održan u Thieneu (kod Padove): „Preporučuje se gregorijansko pjevanje i pokazuje način kako se ono može njegovati i učiniti pučkim. Kada bi se ipak uspjelo postići da svi vjernici, kako pjevaju Lauretanske litanije ili 'Tantum ergo', pjevaju i nepromjenjive misne dijelove…To bi u mojim očima bio najljepši uspjeh njege crkvene glazbe jer bi onda vjernici zbilja sudjelovali u liturgiji i jer bi se time poticala pobožnost i molitva“. Iz ovih riječi već proizlaze misli vodilje koje će kasnije obilježiti i njegovo djelovanje kao pape.

MB: Motuproprij ima dakle svoju dugu pretpovijest?

Preminula časna majka Anne-Marie Simoulin, utemeljiteljica Fanjeauxa

16. lipnja 2014. preminula je nekadašnja Generalna poglavarica Školskih sestara dominikanki iz Fanjeauxa, majka Anne-Marie Simoulin.

Majka je Anne-Marie Simoulin imala 86 godina. Bila je jedna od najvećih osobnosti tradicionalnog katolicizma našega vremena.

Potječe iz obitelji s četrnaestero djece. Stupila je u red Školskih sestara dominikanki Imena Isusova u Toulousu, kongregaciju utemeljenu 1800. godine koja je pod Pijom X. afilirana Dominikanskom redu.

Ona je sama postala Generalnom prioricom i morala je doživjeti pustošenja koja su donijele pokoncilske reforme u njezinoj zajednici. Dobivši formaciju preko velikog dominikanca Rogera-Thomasa Calmela (1914.-1975.), pokušala je svoju kongregaciju održati na zdravom katoličkom putu.

Početak mjeseca

U Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. početkom se mjeseca obilježavaju tri stvari: svećenički četvrtak, prvi petak (posvećen Presvetom Srcu Isusovu) i prva subota (posvećena Bezgrješnom Srcu Marijinu).

Svećenički četvrtak uveo je papa Pijo XI. (1922.-1939.) u nastavku na encikliku o katoličkom svećeništvu 1935. godine. Služi se zavjetna Misa Isusu Kristu vječnom Velikom svećeniku i moli se za svetost svećenika.

Prvi petak, posvećen Presvetom Srcu Isusovu, obilježava se prema viđenjima svete Marije Margarete Alacoque (17.10.) kako bi se štovala Spasiteljeva ljubav prema ljudima. Onima koji devet mjeseci uzastopce obave pobožnost prvog petka i prime sv. Pričest dobivaju milost konačnog pokajanja na času smrti.

Pobožnost prve subote kao zadovoljština uvredama koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu potječe od viđenja najstarije Fatimske vidjelice, sestre Lucije. U samostanu Sestara svete Doroteje u Pontavedri, gdje je bila postulantica, ukazala joj se 10. prosinca 1925. Majka Božja u njezinoj ćeliji. Rekla je Luciji da je njezino srce ovijeno trnjem, što ga nezahvalni ljudi u svakom trenutku u njega zabadaju svojim psovkama i nezahvalnostima. Rekla je također da je čini zadovoljštine tješe i opet izvlače trnje iz njezina Srca. Lucijina poglavarica reda proširila je pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu.

U ukazanju se u Pontevedri, koje je Papa priznao 1939. godine, onima koji se u prvih pet subota u mjesecu ispovijede, pričeste, izmole Krunicu i 15 minuta ostanu u razmišljanju o otajstvima Krunice, a s nakanom da pruže zadovoljštinu, obećava da će na zagovor Majke Božje primiti sve milosti koje su potrebne za spas duše.

Izvor: www.pius.info

Finalni sprint za križarsku vojnu svete Krunice

Biskup Bernard Fellay, Generalni poglavar Svećeničkog Bratstva sv. Pija X., pozvao je sve vjernike po cijelom svijetu da od 1. siječnja 2014. sudjeluju u Križarskoj vojni svete Krunice. Do blagdana Duhova diljem svijeta treba izmoliti 5 milijuna Krunica na nakane ove Križarske vojne.

Blog Christus Rex ponovno poziva da u ovome „finalnom sprintu“ intenziviramo molitvu svete Krunice i u potpunom pouzdanju u pomoć Presvete Djevice produbimo molitvu.

Cilj Križarske vojne svete Krunice 2014.:

5 milijuna Krunica na tri nakane:

      1) Kako bi se zazvala posebna zaštita Bezgrješnog Srca Marijina na djela Bratstva

      2) Za povratak Tradicije u Crkvi
      3) Za pobjedu Bezgrješnog Srca Marijina po posveti Rusije.

Sredstva:

1) Molitva i pokora, kako je to zahtijevano u Fatimi;
2) Posvećenje vršenjem staleških dužnosti
3) Duh žrtve u sjedinjenju sa svetom Misnom žrtvom.

Krenuo s radom Radio Vobiscum

 

Nastao je u Njemačkoj, na talijanskome jeziku. Radio vobiscum kako bi se prenosio tradicionalni crkveni nauk.

Ovaj web-radio želi biti točkom povezivanja svih onih, pojedinačno ili u zajednici, koji brane katoličku Tradiciju i omogućuju joj da i dalje živi.

http://radio-vobiscum.tumblr.com

P. S. Kao povratnu reakciju na ovu objavu, primili smo odgovor koji prenosimo:

GRAZIE - (((†))) Radio Vobiscum [ GERMANIA ]

Dragi slušatelji, dragi prijatelji s "Christus Rex -a Hrvatska"

Zahvaljujemo Vam da ste svojim čitateljima javili da je pokrenut naš WebRadio "Radio Vobiscum".

don Etienne

Ugodno slušanje svima !

Sklopljenih ruku! Molimo Bezgrješnu.

33 istine za razmatranje u našem vremenu

Ovo je transkripcija u tezama poznate Okružnice prijateljima i dobročiniteljima broj 40, od 2. veljače 1991. godine u kojoj se pater Franz Schmidberger, ondašnji Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., posvećuje sveukupnosti pitanja, jasno izlažući katolički stav, a ova se okružnica po riječima mons. Fellaya može držati malenim kompendijem današnjih zabluda koje se suprotstavljaju vjeri.

Duh nove Križarske vojne

Tijekom intervjua s dici.org u studenom mons. Fellay nam je opisao osnovne misli nove Križarske vojne moljenja svete Krunice koju je pokrenuo. U svojem posljednjem pismu „Prijateljima i dobročiniteljima“ generalni je poglavar Svećeničkog bratstva svetog Pija X. objavio nadnevke ove vojne: od 1. siječnja do 8. lipnja 2014. Slijede njegovi savjeti kako bi naše molitve donijele plodove:

Oprijeti se krizi

Mislim da moramo nastaviti. Svoju strategiju već poznajemo. Ova se strategija sastoji jednostavno u tome da budemo svjedocima. Dakle, uzdržati i očuvati blaga Crkve, a onda ih i pokazivati. Puno više i ne možemo učiniti zbog ove situacije jer nas drže crnim ovcama; već i samo spominjanje imena Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. zatvara mnoga vrata. I ako i to! Dragi će ih Bog otvoriti ako on to tako želi. Moramo biti kršćani ovoga stoljeća. Dakle, prenositelji Krista. To je sve!

Svjedočanstvo vjernosti našim staleškim dužnostima

To je stvarnost: danas ima mučenika. Neprijateljstvo između svijeta i Crkve bolno nas podsjeća na ovu stvarnost jer svaki dan ljudi umiru! Svaki dan umiru kršćani za svoju vjeru u našega Gospodina! Stoga ne držim pesimističnim reći vjernicima: budite spremni! Nema razloga za paniku! To ne bi bilo od pomoći. Kako ćemo se pripravljati? Vršeći svoje staleške dužnosti. Tako što smo veoma vjerni u malim stvarima i sve činimo iz ljubavi prema Bogu. To iziskuje određeni napor, malenim stvarima svagdašnjice posvećivati svoju pažnju ipak je istinski napor. Svagdanji život se može proglasiti nebitnim, međutim, baš se u svagdanje životu čine velike stvari. Ondje se pripravljaju velike stvari.

Cilj nove Križarske vojne

Kada pokrećemo Križarske vojne onda je to, dakako, radi dobivanja milosti od Boga. On je onaj koji je rekao: „Molite i dat će vam se!“ Dakle, mi to i činimo. S obzirom na okolnosti u kojima živimo pokušavamo, da se tako izrazimo, jednim udarcem ubiti dvije muhe. Iznijet ćemo ove molitve da dođe kraljevstvo njegovo. On je onaj koji nam je rekao da to od njega trebamo izmoliti; prema tome, možemo biti sigurni da molimo za pravu stvar. Izmolit ćemo pobjedu Bezgrješnog Srca Marijina koju je naš Gospodin posve jasno objavio kao svoju volju: volju da se vidi štovanje njegove Svete Majke skupa sa štovanjem njegovog Presvetog Srca.

Molitva je plodonosnija kada je popraćena pokorom i dobrim djelima. Kada pogledamo što oduzima grijehe – milostinja, kaže nam Sveto pismo, vidimo da ljubav prema bližnjemu pokriva mnoštvo grijeha. Sve to ide zajedno. Nalazimo se u borbi protiv grijeha, protiv sila zla, đavla i njegovih pomoćnika. Kao što ovaj bezbožni svijet pokušava uprljati duše po napastima i grijehu, kršćanin mora djelovati na duše prema dobru.

Duh nove Križarske vojne

Treba nam približiti Boga po molitvi, budući da je ovo prvo sredstvo, ali ne samo po molitvi. O ovome se Nadbiskup veoma lijepo izrazio rekavši: „Moramo sveudilj moliti!“ To znači, ovo jedinstvo s Bogom koje pronalazimo u molitvi, mora nas pratiti u svagdašnjem životu. Jasno je da će to biti život ljubavi. Moramo biti blizu Bogu. To je sve. Vjerujem da onda, ako se u našoj situaciji može nešto reći o tome što valja činiti, moramo potražiti svoje utočište u Božjoj blizini.

Križarska vojna moljenja svete Krunice 2014.

Od 1. siječnja do 8. lipnja 2014.

Cilj: 5 milijuna Krunica

1)     Kako bi se zazvala posebna zaštita Bezgrješnog Srca Marijina na djela Bratstva

2)     Za povratak Tradicije u Crkvi

3)     Za pobjedu Bezgrješnog Srca Marijina po posveti Rusije.

Sredstva:

1)     Molitva i pokora, kako je to zahtijevano u Fatimi;

2)     Posvećenje vršenjem staleških dužnosti

3)     Duh žrtve u sjedinjenju sa svetom Misnom žrtvom.

Uključimo se velikodušno u ovaj pothvat koji je toliko potreban za obnovu današnje Crkve i spasenje duša! Molimo svakodnevno svetu krunicu na nakane križarske vojne!

Na kraju naznačenog termina, uredništvo bloga poslat će obavijest o zajedničkom doprinosu (broju izmoljenih krunica) na adresu Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koji će potom ući u službenu statistiku. Vodimo zato obavezno osobnu evidenciju, o čemu možete poslati obavijest (kao i svako drugo pitanje, komentar ili prijedlog) na adresu:

christusrexhrvatska(ET)gmail.com

Misijsko poslanje razlog je progona kršćana

Što treba držati o takozvanim stručnjacima, osobito o „stručnjacima za ljudska prava“, pokazuje intervju koji je vođen s upravo takvim jednim u novinama Badische Zeitung. Stručnjaka se pitalo o razlozima zbog kojih se progoni kršćane.

Po nalogu Njemačke biskupske konferencije i Evangeličke crkve Njemačke, dakle plaćeno novcima iz crkvenog poreza, Theodor je Rathgeber u intervjuu priopćio uvjerljivu spoznaju da je Kristovo misijsko poslanje razlogom progona kršćana u mnogim zemljama.

Bratstvo sv. Pija X. nije u raskolu

Postavlja se pitanje o zakonitosti tridentske mise koja se služi u kapelama Bratstva sv. Pija X. – je li dopušteno ili nije pohađati mise koje slave svećenici tog Bratstva. Pitanje je jednom postavljeno kardinalu Oddiju i on je naprosto citirao pravo - da je dopušteno pohađati misu u katoličkom obredu, koju služi katolički svećenik. Postoji velika zbunjenost izazvana od određenih biskupa, određenog dijela svećenstva, pa čak i iz Vatikana. Postavlja se tvrdnja, da se ne može pohađati misa Bratstva sv. Pija X., jer su oni navodno u raskolu (šizmi). Volio bih pitati te ljude, kako bi definirali raskol? Raspravljao sam o tome s kanonskim pravnicima, što je to raskol (šizma). Jer pošto je papa Ivan Pavao II. izašao s dokumentom, motuproprijem Ecclesia Dei gdje govori o ređenju biskupa od strane nadbiskupa Lefebvrea kao raskolničkom činu; osvrnuo se na vjernike, da ne smiju imati dioništva u raskolu, o kojem god raskolu bilo riječ.

Okruženi smo hereticima

Ne razmišljamo o tome da je svijet danas okužen hereticima; borimo se protiv onih koji su organizirani u sekte, protiv protestanata, a ne borimo se protiv onih koji okužuju javni život. Primjerice, govorimo o Benedettu Croceu, o Giovanniju Gentileu, o Antoniju Aliotti i o mnogim drugima; držimo ih filozofima, čak i one koji imaju čudne i prečesto i idiotske teorije, ali ne mislimo da su oni heretici, u najužem smislu riječi, širitelji banalnih ideja protiv vjere, protiv morala, protiv Crkve.