Christus Rex

Primjer sljepoće i licemjerja neokonzervativne ideologije


U posljednje vrijeme jedan naš čitatelj imao je zanimljivo i iznimno korisno iskustvo u jednoj raspravi o Tradiciji. Naišao je na jedan militantan, brutalan napad na Bratstvo sv. Pija X. i nadbiskupa Lefebvrea koji je vrvio teškim uvredama na njih, s nedostatkom čak elementarne ljudske pristojnosti. Pored svih lažnih optužbi i krivih argumenata, ušao je u raspravu oko jedne osobito groteskne tvrdnje – da je papa sv. Pijo V. svojom liturgijskom reformom i izdavanjem Misala učinio ono isto što i papa Pavao VI. – stvorio novi obred, i da ona misa koja se služila do sv. Pija V. nije u svojoj biti bila identična Misalu koji je ovaj veliki i sveti papa izdao. Apsurdnost i neodrživost te tvrdnje toliko je očita da nije potrebno tražiti neke specijalne izvore, i dovoljno je naprosto posegnuti za jednim od najuglednijih teologa u modernoj Crkvi – papom emeritusom Banediktom XVI., odnosno tada kardinalom Ratzingerom, koji u svojoj biografiji crno na bijelo iznosi sljedeće konstatacije:


,,Drugi je veliki događaj na početku mojih regensburških godina bilo objavljivanje Misala Pavla VI., povezano s gotovo potpunom zabranom dotadašnjeg Misala, nakon prijelazne faze od samo pola godine. Mogli smo samo pozdraviti činjenicu da je nakon vremena eksperimentiranja, koje je često duboko nagrđivalo liturgiju, pred nama ponovno bio obvezujući liturgijski tekst. Bio sam zaprepašten zabranom staroga Misala jer se nešto takvo nije dogodilo u cijeloj povijesti liturgije. Stvaran je dojam da je to nešto posve normalno. Dotadašnji je Misal izradio Pio V. 1570. slijedeći odluke Tridentinskoga sabora; stoga je normalno da nakon 400 godina i novoga sabora novi papa izda novi Misal. Međutim, povijesna je istina bila drukčija. Pio V. je samo dao preraditi postojeći Rimski misal, kako se uvijek događalo tijekom stoljeća živa i dinamična napredovanja povijesti. Tako su i mnogi njegovi nasljednici prerađivali taj Misal, nikada ne suprotstavljajući jedan Misal drugomu. Uvijek se radilo o neprekinutu procesu rasta i pročišćivanja u kojemu nikada nije uništavan kontinuitet. Ne postoji Misal Pija V. kojega bi on izradio. Pio V. je samo preradio već postojeći Misal i to treba shvatiti kao fazu u dugu procesu povijesnoga rasta. Novost je nakon Sabora u Tridentu bila drukčije naravi: prodor reformacije se posebice očitovao u načinu liturgijskih 'reforma'.

Katolička i protestantska Crkva nisu jednostavno postojale jedna pored druge. Odvajanje Crkava se zbivalo gotovo neprimjetno, a najvidljivije i povijesno najučinkovitije u promjeni liturgije koja je varirala od mjesta do mjesta tako da često nije bilo moguće povući granicu između onoga što je još bilo katoličko i onoga što više nije bilo katoličko. U ovoj zamršenoj situaciji, koja je nastala zbog jedinstvena liturgijskoga zakonodavstva i zbog liturgijskoga pluralizma koji je postojao u srednjemu vijeku, Papa je odlučio da Missale Romanum, Misal grada Rima, koji je nesumnjivo bio katolički, treba uvesti ondje gdje se nije mogli pozvati na liturgiju staru barem 200 godina. Gdje je to bilo prisutno, moglo se ostati pri dotadašnjoj liturgiji jer je bilo zajamčeno njezino katoličko obilježje. Stoga se ne može govoriti o zabrani dotadašnjega, odobrena Misala.

No, proglašavanje zabrane Misala, koji se razvijao tijekom stoljeća, od vremena sakramentara stare Crkve, unijelo je prekid i lom u povijest liturgije čije su posljedice mogle biti samo tragične. Kao što se već dogodilo puno puta prije, bilo je posve smisleno i u duhu saborskih odredaba da se izvrši revizija Misala, koja je trebala biti korjenitija nego do tada, pogotovu zbog uvođenja materinjega jezika u liturgiju. No dogodilo se nešto više: srušena je stara zgrada i izgrađena druga, od materijala dotadašnje, uz uporabu starih građevinskih planova.’’ (J. Ratzinger, Moj život, Verbum, Split, 2006., 123.-125.)

To je trebao biti jednostavan argument protiv kojeg neokonzervativni um, u svojoj bezuvjetnoj odanosti modernim papama i hijerarhiji, nije mogao ništa drugo nego kapitulirati. Međutim, dogodilo se nešto neočekivano – sugovornik nije uopće prepoznao dio u kojem se iznosio citat kardinala Ratzingera, te njegove riječi pripisao komentatoru! Tako je mogao otkriti pravo lice i izraziti svoj mentalni sklop. Bezočno je napao izjave kard. Ratzingera, proglasivši ga pritom lašcem! Time se jasnije nego igdje očitovao um neokonzervativne papolatrije – štogod papa kaže, samo zato jer je papa, pa makar svakom razumnom čovjeku bilo očito da se je protivno tradiciji, bezuvjetno je istinito i tome se moramo slijepo posložiti. No kad to nije papa ili neki ugledni hijerarh, ili barem kad to ne znamo – tada možemo posve slobodno kazati kako stvari stoje. Ako su do danas ministrantice bile zlo i abusus, to je uistinu tako, no ako sutra papa kaže da su OK, tada će biti OK. Isto tako, ako su svi tradicionalni pape najoštrije osuđivali svaki pokušaj da se protestantizira katoličko bogoslužje i da se konstruira radikalno novi obred, to je bilo točno, no pošto je Pavao VI. uveo takav obred, svaki tko se usudi reći staru istinu, postaje radikal i šizmatik. Zato se ne možemo oteti dojmu, da je upravo papolatrija jedan od težih rakova na mističnom tkivu našeg Gospodina u moderno doba, te će dobiti prioritetni liječnički tretman kada Crkva doživi svoju istinsku obnovu.

Raspravu možete vidjeti na sljedećim linkovima:

http://www.splendorofthechurch.com.ph/2013/08/02/sspx-traitor-using-the-ffi-situation-to-advance-their-disobedience-to-the-pope/

http://www.splendorofthechurch.com.ph/2013/08/10/response-to-an-sspx-part-6-on-the-origin-of-tlm-pauline-mass/ 


Arhiva bloga

Časopis: