Definicija
i pojam raskola (šizme)
Prije svega, tko god je sastavio taj
dokument za papu, bio je dovoljno mudar da bude suptilan i općenit u govoru –
ništa previše specifično, ništa precizno. Kada se osvrće na raskol, o čemu
govori? Kad papa kaže – taj raskolnički čin, koga to obuhvaća? Što je
raskolnički čin? Prema kanonskom pravu, ako biskup izvrši nedopušteno
posvećenje drugog biskupa, to je čin neposlušnosti, sankcioniran kaznom
izopćenja (ekskomunikacije). Nikad nije bio nauk Crkve, da je taj čin
neposlušnosti, sam po sebi i u sebi, raskolnički čin. U Zakoniku kanonskog
prava iz 1917., ako bi biskup, bez papinskog dopuštenja, zaredio drugog
biskupa, upao bi automatski u kaznu obustave (suspenzije a divinis). Ne bi bio
izopćen, nego suspendiran – takva je bila kazna prije Zakonika kanonskog prava
iz 1983. Ne bi bio izopćen, nego samo suspendiran – ako bi kao biskup odlučio
posvetiti nekog za biskupa. Već to je dokaz da Crkva tradicionalno nije
smatrala nedopušteno posvećenje biskupa, raskolničkim činom, kojim se
počinitelj isključuje iz tijela Crkve. Kada čujemo: nadbiskup Lefebvre zaredio
je biskupe bez papinskog dopuštenja, stoga je upao u raskol, to je zabluda. To
je laž u koju nas žele uvjeriti javni službenici Crkve – ljudi iz područja
javnih odnosa i poslova u Vatikanu. Oni žele da vjerujete da je to raskolnički
čin, te su stoga oni (nadb. Lefebvre i biskupi Bratstva) izvan Crkve. Je li to
utemeljeno u kanonskom pravu, je li utemeljeno na katoličkoj teologiji? Ne!
Crkva nikad to nije naučavala. To je samo nešto što oni govore i objavljuju
masama, sa svrhom zavaravanja vas, katoličkih vjernika, da biste mislili kako
su upali u raskol, a nisu.
Puštajući po strani pitanje je li
nadbiskup Lefebvre upao u raskol kada je zaredio biskupe, pitanje raskola
obuhvaća samo pojedince koji su izvršili čin. Zareditelje, i ređenike koji su
primili sakrament reda te su stoga posvećeni za biskupe. Kakav učinak to ima na
Bratstvo sv. Pija X.? Odgovor, iz gledišta katoličke moralne teologije, i
kanonskog prava, jest da nema uopće nikakvog učinka. To je još jedna laž koju
Vatikan pokušava reći ljudima - da budući da je nadb. Lefebvre posvetio
biskupe, upao je u raskol, to je laž broj 1, a laž broj 2 jest da njegovo
Bratstvo upada u raskol zajedno s njime. To je toliko apsurdno, toliko
smiješno, da držim nevjerojatnim da biskupi i kler u to mogu vjerovati. Nakon
svega, da general isusovačkog reda zaredi biskupa protiv papine odredbe, da li
bi to značilo, da su svi isusovci raskolnici? Ne, ništa slično tome. No zašto
onda ljudi govore: čitavo Bratstvo sv. Pija X. je u raskolu, jer je nadb.
Lefebvre zaredio biskupe? Nadbiskup Lefebre, kada je zaredio biskupe, nije bio
ni generalni poglavar Bratstva. Generalni superior u vrijeme ređenja bio je o.
Schmidberger, i još uvijek jest [početkom 90-ih god., nap. prev.]. Nadbiskup
Lefebvre bio je samo umirovljeni biskup, i utemeljitelj Bratstva sv. Pija X.
Činjenicom da je zaredio biskupe, ako ima kazne, ona pogađa samo nadbiskupa i
pojedince koji su zaređeni.
Je li
nad. Lefebvre (valjano) izopćen?
Stoga, postoje tri pitanja. Je li to
raskolničko? Upadaju li uistinu u izopćenje? I koji učinak to ima na Bratstvo
općenito? Prije svega, je li nadbiskup izopćen? Prema kanonskom pravu, ako
biskup nekoga zaredi za biskupa bez dopuštenja, automatski upada u kaznu
izopćenja. Znači li to da svaki puta kada biskup obavi posvećenje bez dozvole,
automatski izopćen? Ne, nikako. U Ukrajini, ima tajnih biskupa koji su
zaređeni, a da Vatikan nije obaviješten. A ipak, ni papa ni itko u Vatikanu ne
smatra da su ti biskupi nezakonito zaređeni niti izopćeni. Postojao je razlog
da se to učini tako, jer da su slijedili propisanu liniju odredbi i
obavijestili papu, KGB bi otkrio i bilo bi neprilika, između podzemne Crkve i
tzv. autoriteta, KGB-a. Drugim riječima, pojednostavljeno, određeni pojedinci
bili bi uhićeni prije nego bi mogli upozoriti svoje nadređene. U slučaju nadb.
Lefebvrea, on je objasnio svoje razloge u savjesti zašto je osjetio, za njega
je bila moralna nužnost da zaredi biskupe i objasnio je to vrlo jednostavno.
Dao je ono što u moralnoj teologiji nazivamo vjerojatnim argumentom. Je li
apsolutno sigurno da je bio u pravu ili nije, nije važno. Jer da se ne upadne u
kaznu izopćenja, objašnjeno je u Zakoniku kanonskog prava, da ako netko obavi
zabranjeni čin, ali učini ga iz nužde, ili ako vjeruje da je učinjeno iz nužde,
u takvim okolnostima, ne upada u kaznu [kan. 1323.]. Stoga, vrlo jasno je
utvrđeno u pravu Katoličke crkve, da u takvim slučajevima kao onom od nadb.
Lefebvrea, ako vjeruje da djeluje iz nužde i dade razloge zašto je bio
prisiljen u savjesti učiniti ono što je učinio, samo Pravo objašnjava da je to
olakotna činjenica zbog koje se ne upada u kaznu.
Kako znamo jesu li razlozi koje osoba
iznosi opravdani ili ne? Prije svega, ako dade objašnjenje koje je istinski i
jasno za svakoga stanje nužde, onda nitko to ne može dovesti u pitanje i očito
je da nije upao u izopćenje. Ali što ako nije jasno da je stanje nužde, a osoba
to vjeruje? Mogao bi se recimo poslužiti varkom i reći: mislim i vjerujem da je
to bilo nužno, a autoritet bi mogao reći: nije bilo stanja nužde, tvoj argument
je bezvrijedan te si izopćen. U drugom slučaju osoba bi mogla reći: ja mislim
da je to bilo nužno, i ne možete reći da sam izopćen jer je ovo moj argument; i
u moralnoj teologiji, ako osoba pruži uvjerljiv, vjerojatni argument, to je
dovoljno da bi se dokazalo cijelome svijetu, da je ta osoba uistinu vjerovala
da je djelovala u nužnosti. Takav je bio slučaj nadb. Lefebvrea, i stoga možemo
reći, s teološkom sigurnošću, da nije upao u kaznu. Jer tako na jasan način
govori pravo Katoličke crkve. To stoji u novom Zakoniku kanonskog prava koji je
objavio papa Ivan Pavao II., da ako osoba djeluje iz nužde, ili vjeruje da
postoji nužda da bi poduzeo zabranjeni čin, ne upada u kaznu [kan. 1323.].
Stoga možemo reći sa sigurnošću da nadb. Lefebvre nije upao u ipso facto,
automatsku kaznu izopćenja.
Moglo bi se reći: nije li postojao dekret
o izopćenju, gdje je kazna izopćenja izrečena nadb. Lefebvreu? Ovdje je odgovor
naprosto: Ne! Nije bilo dekreta o izopćenju. Da bi se radilo o dekretu
izopćenja, mjerodavni autoritet mora izdati dekret i reći: ovime izričemo kaznu
izopćenja. Ono što se zapravo dogodilo je bio vrlo varljiv dokument koji je
stvoren od kardinala Bernardina Gantina, koji je naprosto izdao priopćenje da
ono što je nadb. Lefebvre učinio, samo po sebi, nosi sa sobom kaznu izopćenja.
U biti, ono što izjava govori jest da je nadb. Lefebvre izopćen sam po svom
činu. Pravno gledano, takva izjava nema apsolutno nikakve snage. To je samo
pokušaj iznošenja činjenice, a u ovom slučaju već je dokazano, teološki i
pravno, da je to krivo mišljenje i da on nije sam upao u izopćenje. Stoga,
argumenti da su nadb. Lefebvre i biskupi koje je zaredio, izopćeni, jasno je
dokazano, nisu valjani.
Jesu li
biskupi Bratstva upali u raskol?
Broj jedan, oni nisu izopćeni. A što u
vezi pitanja raskola (šizme)? Jesu li upali u raskol? Dekan kanonskog prava, na
Katoličkom institutu u Parizu, što je - valja dodati - novus ordo institucija,
objasnio je u vrlo preciznim pojmovima da nadb. Lefebvre i biskupi koje je
zaredio nisu upali u raskol samim počinjenjem tog zabranjenog čina. Jer čin
raskola je kad netko odbaci papinski autoritet. Tu treba napraviti distinkciju
između iskazivanja neposlušnosti papi, i odbacivanja njegovog autoriteta, kad
netko nije podložan njegovom autoritetu. Da bi bio raskolnik, netko mora
potpuno odbaciti, odvojiti se od papinskog autoriteta, da više ne bude podložan
njegovom autoritetu. Protivni slučaj bi bio sama neposlušnost – ako papa izda
neku odredbu a osoba izrazi neposlušnost, ta osoba je neposlušna, a ne samim
time raskolnik. To je konfuzija u umovima mnogih biskupa i klera, i to samo
dokazuje u kakvom su neznanju o kanonskom pravu i teologiji. To samo dokazuje
da se katolički vjernici trebaju probuditi i vidjeti u kakvom su neznanju
njihovi crkveni vođe. Toliko su slaboumni u njihovom načinu razmišljanja da
više ne mogu razlikovati između neposlušnosti i raskola. Moraju se vratiti u
školu i uzeti jedan tečaj jer njihovi umovi postali su zamračeni i ne mogu
učiniti najjednostavniju, najosnovniju razliku koju ne bi imao problema
svladati nijedan dobro obrazovani sjemeništarac, a oni su pali na tim pitanjima
koja su za njih preteška te su upali u zabludu.
Slučaj nadb. Lefebvrea je ogledni primjer
neposlušnosti. Neću još odgovoriti pitanje je li ta neposlušnost opravdana ili
ne; prvo ću odgovoriti na pitanje je li to neposlušnost ili raskol. Vrlo jasno,
radi se o neposlušnosti. Crkva je povijesno to uvijek smatrala vrlo ozbiljnom
neposlušnošću. Ali to je samo naposlušnost, Crkva nikad nije naučavala da samom
činjenicom da netko zaredi biskupa [bez dopuštenja], postaje raskolnik. Da bi
netko bio formalni raskolnik, što ga odsijeca od tijela Crkve, mora se
izjasniti da je odijeljen od papinskog autoriteta. Ako netko izjavi: papa nije
moj poglavar i nema autoriteta nada mnom, on je uistinu raskolnik te je
izopćen. Drugi primjer bio bi potpuno odbacivanje papinske jurisdikcije
(izvršne vlasti). Npr., ako je netko biskup, i zaredi drugu osobu za biskupa a
papa kaže: ne, ne smiješ to učiniti, a ovaj odgovori: Sveti Oče, svejedno ću to
učiniti - zaredit ću biskupa; bio bi u teškom grijehu, izopćen i teško
neposlušan, ali ne bi bio raskolnik. Ipak, da on kaže Svetom Ocu: ono što ja
činim, Vas se ne tiče, niste moj poglavar, zaredit ću tu osobu za biskupa i dat
ću mu jurisdikciju da upravlja biskupijom. Tko bi to učinio, taj bi bio
raskolnik. To je objasnio dekan kanonskog prava s Katoličkog instituta u
Parizu. Da biskup zaredi drugu osobu za biskupa, i da si uzme za pravo da
podjeljuje jurisdikciju tom biskupu, to bi bilo osporavanje papinske
jurisdikcije i raskolnički čin. A nadb.
Lefebvre bio je vrlo jasan, da nema nikakve namjere podjeljivati
jurisdikciju. Kazao je vrlo jasno i jednostavno, da je očuvanje Bratstva sv.
Pija X., očuvanje tradicionalnih obreda mise i podjeljivanja sakramenata, i
samo to, razlog zašto je smatrao nužnim da poduzme taj čin neposlušnosti,
ređenje biskupa. Jasno je stoga da to ne povlači sa sobom nikakav raskol.
Zapravo, biskupi Bratstva sv. Pija X. izmjenjuju se – tako će recimo jedan
biskup podjeljivati sakrament svete potvrde u Sjevernoj Americi, a iduće godine
to će preuzeti drugi biskup. A to čine kao javni znak, da pokažu kako nemaju
nikakve namjere vršiti teritorijalnu jurisdikciju. Nema toga da bi jedan biskup
bio zadužen za Sjevernu Ameriku, drugi za Južnu Ameriku, a treći imao
jurisdikciju nad Europom. Pokazuju vrlo jasno, da nijedan biskup nema nikakve
pretenzije nad jurisdikciju. Oni čine to samo zbog potrebe, jer lokalni
ordinariji nemaju namjere podjeljivati niti dopustiti tradicionalne obrede u
svečanom podjeljivanju sakramenata i slavljenju svete mise. Stoga, njihova
motivacija je vrlo jasna – očuvanje tradicionalnih obreda Crkve, i ne
postavljaju nikakve zahtjeve ni prisvajanja jurisdikcije. Zbog tog razloga,
prosudba stvari je vrlo jasna: prema katoličkom nauku, oni nisu u raskolu. I
ako vam itko pokuša reći da su u raskolu, taj je u zabludi. I kad lokalni kler
i biskupi govore: ako tko ide na njihovu misu, taj je ekskomuniciran, jer su
oni u raskolu, ti ljudi vam lažu. Oni su ti koji su u neznanju, i konačno je
vrijeme, da vjernici budu više informirani o tome, i trebali bi dobro znati da
kler u toliko puno slučajeva pokušava nametnuti svoje neznanje ljudima, i
vrijeme je da katolički ljudi budu svjesni činjenice da te tvrdnje proizlaze iz
njihove zlonamjernosti i neznanja, i moralno gledajući, nema prigovora zašto
osoba ne bi mogla pohađati misu koju služe svećenici Bratstva sv. Pija X.
Istinska i kriva poslušnost
Čuli ste da je rečeno: volja biskupa je
volja Božja, papina volja je volja Božja, nikad nemojte biti neposlušni!
Slijepa poslušnost? Ne! Dat ću primjer sv. Atanazija, koji je iskazao
neposlušnost papi Liberiju, a ovaj ga je izopćio. Atanazije se nikad nije
pokajao za svoju neposlušnost, a ipak je kanonizirani svetac i naučitelj Crkve.
Jer je postojao moralni imperativ da se suprotstavi papi. Papa je bio sklon
krivovjercima (hereticima), koji su imali dvoznačnu ispovijest vjere, te se
mogla tumačiti tako da se zaniječe božanstvo druge osobe Presvetog Trojstva –
kristološka hereza. Nijekanjem bilo koje dogme osoba upada u krivovjerje, ali
postoji hijerarhija dogmi, gdje su neke veće i uzvišenije od drugih. I
zasigurno, božanstvo druge osobe Presvetog Trojstva je jedna od temeljnih dogmi
naše vjere. I ako bi papa učinio nešto što bi bacilo sumnju na božanstvo druge
osobe Presvetog Trojstva, izložilo katoličku vjeru velikoj opasnosti, nauk
Crkve je vrlo jasan: da se čak i papi treba suprotstaviti u takvom slučaju. I
kada je tu dvoznačnu ispovijest vjere papa Liberije potpisao, poradi mira i
jedinstva u Crkvi nije želio da joj se itko usprotivi, a sv. Atanazije je to
učinio vrlo revno. I zbog toga je izopćen. I ne unatoč njegovoj neposlušnosti,
nego zbog herojske kreposti koju je iskazao u neposlušnosti čak i prema papi i
patnjama kroz koje je morao proći a morale biti vrlo snažne. Možemo zamisliti
koji je to osjećaj biti prognan, izopćen – upitajte nadb. Lefebvrea, mislim da
nije u tome nimalo uživao. Ali što je dobio zauzvrat svojoj nevolji? Sv.
Atanazija štujemo na oltarima, on je svetac i misa se slavi u njegovu čast, jer
je imao odvažnosti suprotstaviti se čak i papi, da iskaže javnu neposlušnost
čak i papi. I zbog toga on je svetac Katoličke crkve i njegov blagdan slavi se
svake godine.
To dokazuje jednu stvar – da je nekad ne
samo dopušteno, nego i nužno iskazati neposlušnost papi. A papa Inocent III. u
svojoj knjizi De consuetudine kaže da ako papa odstupi od univerzalnih običaja
Crkve, ne treba ga slijediti. Univerzalni običaji Crkve su napose rimski obred
mise, popularno nazivan tridentskom misom, i svečano podjeljivanje sakramenata
prema tradicionalnim obredima – to su univerzalni običaji Crkve kroz mnoga
stoljeća. Papa Inocent III. naučava da ako papa napusti te univerzalne običaje,
ne treba ga slijediti. Stoga nije krivo biti neposlušan papi u tim okolnostima.
Postoji viši zakon, viša poslušnost, kako sv. Petar kaže: ,,Moramo se
pokoravati radije Bogu nego ljudima’’. A u ispovijesti vjere pape Pija IV. svečano je određeno, da moramo
pristajati uz primljene i odobrene obrede koji se koriste u svečanom
podjeljivanju sakramenata. Što mislimo pod primljenima – na obrede i ceremonije
koje smo primili od Crkve, koje su biskupi primili od svojih prethodnika i
otaca kroz vjekove. Primljene i odobrene ceremonije Crkve su tradicionalni
obredi Crkve. Stoga ispovijest vjere svečano proglašava da moramo pristajati uz
tradicionalne obrede. Naša vjera zahtjeva to od nas i stoga, postoji puno opravdanje
i moralni imperativ da slijedimo tradicionalne običaje Crkve i da ne zastranimo
zbog modernističkih inovacija. To je daljnje naglašeno u učenju Francisca
Suareza, univerzalno prepoznatog kao najveći teološki um isusovačkog reda. On
objašnjava da ako papa zastrani od univerzalnih obreda Crkve, osobito u
liturgiji, papa bi upao u raskol (šizmu). Stoga ne upadaju u raskol oni koji
čuvaju tradiciju, nego oni koji je napuste. To naučava i jedan od najvećih
dominikanskih teologa, kard. Juan de Torquemada. To su neki od najvećih
teoloških umova u povijesti Crkve – papa Inocent III., Juan de Torquemada,
Suarez, koji govore da papu ne treba slijediti i da upada u raskol ako napusti
običaje Crkve. Stoga, treba jasno razumjeti da imamo dužnost pristajati uz tradiciju,
i ako to znači neposlušnost biskupima, pa čak i papi, naša katolička vjera
zahtijeva to od nas.
