Odgovor Generalnog poglavara Kongregacije otaca Duha Svetoga
preuzvišenog nadbiskupa Marcela Lefebvrea 20. prosinca 1966. na anketu
pročelnika Kongregacije Svetog Oficija kardinala Alfreda Ottavianija
Vaša Uzoritosti!
Vaše pismo od 24. srpnja koje se tiče postavljanja u pitanje određenih istina vjere, preko našega je
tajništva proslijeđeno svim našim višim poglavarima.
Dobili smo samo malo
odgovora. Oni koje smo dobili iz Afrike ne niječu da sada vlada velika
pomutnja duhova.
Ako se čini da se ove
istine vjere ne dovode u sumnju, ipak smo praktično suočeni sa smanjenjem žara
i redovitosti glede primanja sakramenata, osobito sakramenta pomirenja.
Konstatira se veoma umanjeno strahopoštovanje prema Presvetoj Euharistiji,
osobito kod svećenika te smanjenje broja svećeničkih zvanja u misijama
francuskog jezika. Misije engleskog i portugalskog jezika novi duh manje dodiruje,
ali ipak časopisi i novine i ondje već šire najnaprednije teorije.
Razlog neznatnog broja
odgovora koje smo dobili, čini se, nastaje zbog poteškoće da se točno shvate
ove zablude koje svagdje nastupaju u nejasnom obliku. Zlo se nalazi poglavito u
literaturi koja preko višeznačnih i dvosmislenih prikaza, iza kojih pak
otkrivamo jednu novu vjeru, stvara pomutnju u duhovima.
Držim svojom dužnošću
izložiti Vam sa svom jasnoćom što proizlazi iz mojih razgovora s mnogobrojnim
biskupima, svećenicima i laicima iz Europe i Afrike te također iz mojeg čitanja
publikacija u zemljama engleskoga i francuskoga govornog područja.
Rado bih se pridržavao
reda istina koje su navedene u Vašem pismu, usuđujem se reći da mi se
trenutačno zlo čini puno težim od nijekanja ili postavljanja u pitanje neke
pojedine istine naše vjere. Ovo se zlo u našim danima pokazuje u krajnjoj
pomutnji misli, u propadanju crkvenih ustanova, redovničkih zajednica,
bogoslovija, katoličkih škola, jednom riječju svega onoga što je bilo stalnim
uporištem Crkve. Ovo zlo pak nije ništa
drugo nego logični nastavak hereza i zabluda koje Crkvu potkopavaju u
posljednjim stoljećima, osobito od liberalizma prošloga stoljeća koji se
potrudio pod svaku cijenu izmiriti Crkvu s idejama koje su dovele do francuske
revolucije.
Crkva je u toj mjeri
uspješno kročila naprijed koliko se suprotstavila ovim idejama koje proturječe
zdravoj filozofiji i teologiji. Naprotiv, svaki je kompromis s ovim
subverzivnim idejama imao za posljedicu prilagodbu Crkve općemu pravu i time
pogibelj da je se učini ropkinjom građanskoga društva.
Uostalom, pape su svaki
put, kada su se skupine katolika osjećale privučenima ovim mitovima, njih
hrabro pozvali na red, razjašnjavali, ako je bilo nužno, osudili ih. Katolički
je liberalizam osudio Pijo IX., modernizam Lav XIII., silonizam sveti Pijo X.,
komunizam Pijo XI., a neomodernizam Pijo XII.
Zahvaljujući ovoj divnoj
budnosti učvršćivala se i rasla je Crkva. Obraćenja su pogana i protestanata
bila veoma brojna. Hereze su doživjele potpun poraz, a države su bile spremne
za zakonodavstvo koje više odgovara katoličkome nauku.
Ipak je uspjelo
skupinama redovnika koji su bili prožeti ovim krivim idejama, zahvaljujući određenoj popustljivosti biskupa
kao i toleranciji određenih krugova središnjih rimskih vlasti, proširiti ih u Katoličkoj
akciji i u bogoslovijama. Uskoro su se trebali iz ovoga kruga svećenika birati
biskupi.
Ovu je situaciju zatekao
dakle koncil kada se preko pripravnih komisija spremao navijestiti istinu s
obzirom na takve zablude kako bi ih dugo vremena potisnuo iz srca Crkve. Bio bi
to kraj protestantizma i početak jednog novog, plodnog razdoblja za Crkvu.
Ali ove su priprave
odbačene na ogavan način kako bi se stvorio prostor za najgoru tragediju koju
je Crkva ikada proživjela. Bili smo svjedocima ženidbe Crkve s liberalnih
idejama. Bilo bi poricanje očitih stvari i zatvaranje očiju kada ne bismo
željeli hrabro priznati da je koncil, onima koji priznaju upravo spomenute
zablude i usmjerenja koja su pape osudili, dao mogućnost da pravno vjeruju da
će im učenja biti priznata u budućnosti.
Dok se koncil spremao
biti svijetlim oblakom u današnjem svijetu, što bi i bilo moguće da su se
upotrijebili tekstovi koji su izrađeni prije koncila u kojima je s obzirom na
moderne probleme bila sadržana svečana ispovijest koja počiva na sigurnom
nauku, može se i mora se nažalost konstatirati:
Ondje gdje je koncil
uveo novosti, gotovo je svagdje uzdrmao
sigurnost istina koje po nauku autentičnog Učiteljstva Crkva konačno pripadaju
blagu Predaje.
Jesu li posrijedi opseg
jurisdikcije biskupa, oba izvora objave, nadahnuća Svetog pisma, nužnost
milosti za opravdanje, nužnost katoličkoga krštenja, milosni život kod heretika,
šizmatika ili pogana, svrhe ženidbe, vjerska sloboda, posljednje stvari itd.,
tradicionalni je nauk u ovim temeljnim točkama bio jasan i na svim se
katoličkim sveučilištima na isti način poučavao. Ali odsada mnogobrojni
koncilski tekstovi koji obrađuju ove istine, dopuštaju da ih se dovodi u
sumnju.
Odmah su povučene
posljedice i primijenjene su na život Crkve:
Sumnje o potrebi Crkve i
sakramenata dovode do nestanka svećeničkih zvanja.
Sumnje o potrebi i
naravi „obraćenja“ svih duša dovode do nestanka redovničkih zvanja, uništenja
tradicionalne duhovnosti u novicijatima, do beskorisnosti misija.
Sumnje o zakonitosti autoriteta i o potrebi poslušnosti, prouzročene prenaglašavanjem ljudskoga dostojanstva, autonomije savjesti, slobode, potresaju sva društva, počevši od
Crkve do redovničkih družbi, biskupija, građanskog društva, obitelji. Normalna
je posljedica ove oholosti požuda očiju i tijela. Možda je jedna od najstrašnijih konstatacija
našega vremena vidjeti do koje je mjere moralnog propadanja dospio veći dio
katoličkih publikacija. U njima se bez ikakva pridržaja govori o seksualnosti,
o ograničenju rađanja svim sredstvima, o legitimnosti rastave, o odgoju u
mješovitim sredinama, o flertu, o plesovima kao nužnim sredstvima za kršćanski
odgoj, o svećeničkom beženstvu, itd.
Sumnje o potrebi milosti
za spasenje izazivaju nepoštovanje krštenja, koje se već sada odlaže za
kasnije, napuštanje sakramenta Pokore. Uostalom, ovdje su posrijedi poglavito
stavovi svećenika, a ne vjernika. Isto se može reći i za stvarnu prisutnost: upravo su svećenici ti koji se ponašaju kao da u to više ne vjeruju, skrivajući Presveti Sakrament, ukidajući sve znakove strahopočitanja prema
Njemu i svih svečanih obreda Njemu na čast.
Sumnje o potrebi Crkve
kao jedinog izvora spasenja, o Katoličkoj Crkvi kao o jedinoj pravoj vjeri koje
potječu od Deklaracija o ekumenizmu i o vjerskoj slobodi, uništavaju autoritet
crkvenog Učiteljstva. Prema tome, Rim više nije jedina i nužna „Magistra Veritatis“.
Dovedeni činjenicama pred zid, moramo dakle zaključiti da je koncil na nepojmljiv način
potpomogao širenju liberalnih zabluda.
Vjera, moral, crkvena stega tresu se iz temelja, po proročanstvu svih
papa.
Uništenje Crkve napreduje brzim koracima.
Rimski je Prvosvećenik doveden u stanje nemoći poradi pretjeranih
ovlasti danih biskupskim konferencijama.
Koliko samo bolnih primjera u jednoj jedinoj godini!
Ipak, usprkos svemu samo Petrov nasljednik može spasiti Crkvu!
Neka se Sveti Otac okruži snažnim braniteljima vjere, neka on takve
imenuje u važnim biskupijama! Neka u važnim dokumentima naviješta istinu,
progoni zabludu, bez straha da naiđe na protivljenje, bez bojazni od raskola, bez
bojazni da revidira saborske pastoralne odluke.
Neka Sveti Otac ohrabri biskupe da svaki za sebe ponovno uspostavi
vjeru i moral, svaki u svojoj biskupiji kako doliči svakom dobrom pastiru, neka
podupre hrabre biskupe, potakne ih da reformiraju svoje bogoslovije i ondje
ponovno uspostave studij po svetom Tomi, neka generalne poglavare ohrabri da u
novicijatima i redovničkim kućama održe fundamentalna načela svake kršćanske
askeze, osobito poslušnosti, neka ohrabri razvoj katoličkih škola, tiska koji
se temelji na zdravom katoličkom nauku te katoličkih obiteljskih udruženja, neka na koncu ukori širitelje zabluda i ušutka ih: nagovori srijedom ne mogu
nadomjestiti enciklike, pastirska pisma i pisma biskupima.
Nedvojbeno je od mene vrlo smiono izražavati se na ovaj način. Ali
sastavljam ove retke iz goruće ljubavi, iz ljubavi prema slavi Božjoj, prema
našemu Gospodinu Isusu Kristu, prema Presvetoj Djevici Mariji, prema Njegovoj
Crkvi, prema Petrovu nasljedniku, Rimskom biskupu i namjesniku Isusa Krista.
Neka Duh Sveti, kojemu je posvećena naša družba, priteče u pomoć
pastiru sveopće Crkve.
Neka Vaša Uzoritost blagonaklono primi jamstvo izraza moje najdublje
odanosti u našemu Gospodinu!
Rim, 20. prosinca 1966.
+Marcel Lefebvre
Naslovni nadbiskup
Synnade u Frigiji
Generalni poglavar
Družbe Duha Svetoga
