„Najzad,
više se ne spominje Kraljevstvo Gospodina Našega Isusa Krista, pod izlikom da
je ono danas nemoguće ostvariti. Ovo sam čuo na usta mnogobrojnih Crkvenih
velikodostojnika. Kada me pitaju zašto sam protiv Koncila, ja im odgovaram: 'Kako
je moguće prihvatiti Koncil, kada vi u njegovo ime naučavate da više ne trebaju
postojati države nad kojima vlada Isus Krist?' (Vi trasmetto quello
che ho ricevuto; Sugarco ed. 2010; Str. 106)“
Ovako nas uči nadbiskup Marcel Lefebvre. Onako kako je on to primio
tijekom svoje formacije, onako kako su Rimski prvosvećenici stoljećima
naučavali, onako kako je to sveta Crkva odvajkada vjerovala.
Je li moguće da se danas crkvena hijerarhija odriče Kraljevstva
Gospodina našega Isusa Krista? Očito da jest. I sami to vidimo, čujemo i
osjećamo. Pa makar nas to saznanje i boljelo jer je ljepše živjeti u onom
romantičarskom zanosu kako je sve dobro i sve će biti vazda dobro.
Ima li crkvena hijerarhija ovlast to činiti? Jasno da nema. Premda je
jedan ekumenski koncil izuzetno važna stvar za sveopću Crkvu, nemoguće je da
taj isti Koncil želi, hoće ili može promijeniti vjeru Crkve. Nemoguće. Nemoguće
je da određene izjave jednog ekumenskog sabora stoje u posvemašnjem proturječju
s enciklikama svih Rimskih prvosvećenika u posljednjih nekoliko stoljeća koja
su prethodila tome saboru.
Crkveno Učiteljstvo nije posve neovisno: ono se treba ravnati po Božjem
zakonu i Tradiciji Crkve. Valjda bi to svakomu tko iole poznaje katoličku
teologiju trebalo biti jasno. Inače bi bila posrijedi zloporaba najgore vrste.
To bi bila masovna apostazija. Međutim, možda su u kriznim vremenima najjasnije
stvari većini najnejasnije.
Mons Brunero Gherardini jasno kaže: „Jedna
je stvar ipak izvan diskusije: ništa na
svijetu što je stjecištem stvorenih stvari, nema dar apsolutnosti. Sve je u
pokretu, u kruženju recipročnih ovisnosti zbog čega je sve uvjetovano, sve ima
početak i sve će imati kraj. „Mutantur enim“ - govorio je veliki Augustin - „ergo
creata sunt.“ (Jer oni se mijenjaju, prema tome stvoreni su).
Crkva ne pravi iznimku,
ni njezina Tradicija, niti njezino Učiteljstvo. Posrijedi su najviše
stvarnosti na vrhuncima ljestvice
vrednota stvorenoga, obdarene osobinama od kojih se gubi svijest, međutim vazda
pretposljednje stvarnosti. Eshaton, posljednja stvarnost samo je On, Bog.“
Posljednja je stvarnost, dakle, sam Bog, Gospodin naš Isus Krist i
njegov Zakon. On je utemeljio Crkvu, On je ostavio Crkvi svoj Zakon da ga
brižno čuva, a ne da ga mijenja. Nikakav ekumenski koncil, ma kako to strašno
zazvučalo, ne može mijenjati vjeru i Tradiciju Crkve. A k tome se sam taj
Koncil definira pastoralnim. Pedeset godina pokoncilskog samouništenja Crkve i
ne spominjemo.
Sveti Otac, Namjesnik Isusa Krista, stvarnost je nad kojom se možemo
vazda zamisliti i razmatrati. Velika je to stvarnost od koje se „gubi svijest“.
Međutim, s jasno definiranim teološkim okvirom i okosnicom-a ta ja okosnica sam
Isus Krist.
U svim se dvojbenim stvarima,
dakle, trebamo držati starog zakona, trebamo se držati vjekovnog učenja
Katoličke Crkve i Rimskih prvosvećenika koji su baš ovu zabludu najoštrije
osuđivali, osiguravši svetoj Crkvi upravo tijekom svojeg pontifikata mogućnost
nesmetanog rasta, zdrave obnove i zamaha svetosti, ali i prolivene mučeničke
krvi za Krista i Crkvu.
Poslušajmo što dalje govori pater Matthias Gaudron u svojem već mnogo
citiranom „Katekizmu o crkvenoj krizi“ o stranputicama Nouvelle théologie i
saborskim zastranjenjima i udaljavanju od vjekovnog pravovjernog nauka:
Kako II. vatikanski sabor tumači vjersku
slobodu?
Dekret
o vjerskoj slobodi obrazložio je vjersku slobodu dostojanstvom ljudske osobe: „Osim toga (Sabor) izjavljuje da pravo na
vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako
je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.“ (Dignitatis
humanae 2)
To je zamjena korjenitog dostojanstva čovjeka s
punim ljudskim dostojanstvom. Korjenito se dostojanstvo čovjeka sastoji u tome
da ima duhovnu dušu i stoga je obdaren
razumom i slobodnom voljom. Ono se sastoji i u tome da je čovjek od Boga pozvan
k nadnaravnom cilju, naime k gledanju Boga. Ovo se pak dostojanstvo mora time
razvijati i usavršavati da čovjek u svojem mišljenju i djelovanju prihvaća
dobro i teži svojem ostvarenju. Ako on to ne čini, nego zlorabi svoju slobodu
za zlo, on također gubi svoje dostojanstvo. Nadbiskup Lefebvre stoga piše:
„Ipak utoliko koliko čovjek prigrli zabludu ili se povezuje sa zlom, gubi svoje
puno dostojanstvo ili ga ne postiže te se ništa većma na istome ne može
temeljiti.“ („Oni su ga raskraljili“ str. 193 - Ovo je djelo možda najbolja i
najtemeljitija studija o „vjerskoj slobodi“). Jedan ubojica nema dakle istu
ljudsko dostojanstvo kao jedan svetac. U ovome životu čovjek doduše nikada ne
gubi svoje korjenito dostojanstvo, budući da se i najgori zlikovac još može obratiti
i izmijeniti svoj život, ali prokletnici u paklu izgubili su posvema svoje
dostojanstvo.
Nije li vjerska
sloboda posljedicom slobode čovjeka?
Sloboda nije apsolutnom vrijednošću, nego je dana čovjeku kako bi se slobodno odlučio za dobro. Da se može odlučiti i za zlo, samo je jedna posljedica toga koja pak predstavlja zloporabu slobode. Da to kažemo još jasnije: Slobodu čovjeku Bog nije dao da može birati između dobra i zla, nego da se odluči za dobro.
Ova je sloboda doista velika čast i uzdiže čovjeka
nad sva nerazumna stvorenja. Ona je pretpostavkom za to da čovjek može ljubiti
što nerazumna stvorenja nisu kadra. Bira li pak čovjek zlo, on time zlorabi
svoju slobodu. Sloboda ne utemeljuje pravo da se smije činiti zlo. Svatko uviđa
da ubojica nema pravo umoriti čovjeka, svoga bližnjega. Uzmimo, primjerice, da je ubojica subjektivno nevin
jer mu je njegova kriva religija utuvila uvjerenje da je ubojstvo u određenim
okolnostima dopušteno. Ovo subjektivno uvjerenje usprkos tomu ne bi temeljilo
objektivno pravo. Spriječi li su ubojicu u njegovom djelu, time se ne čini
nepravda. Svakoga bi se držalo umobolnim tko bi tvrdio da je ubojstvo doduše
zao čin, ali ubojica na temelju svojeg ljudskog dostojanstva ima pravo da ga se
ne sprječava da počini ubojstvo.
Upravo ovo pak naučava vjerska sloboda II. vatikanskog sabora.
Koncil doduše kaže da svi ljudi imaju dužnost tražiti istinu i prihvatiti je,
ali ako pak netko - svjesno ili nesvjesno - prigrli zabludu, onda ima pravo da ga
se u tome ne sprječava i to zbog njegova ljudskog dostojanstva. Ovo je očito
krivi pojam slobode. Tko prigrli zabludu, objektivno nema pravo na to, ali zbog
razloga pameti i ljubavi prema bližnjemu to se može trpjeti ako nema mogućnosti
privesti ga k istini. Ali njemu se neće dopustiti da otvoreno propagira svoju
zabludu kako ne bi još i drugi bili uvučeni u njegov jad te kako to ne bi
naštetilo njihovim dušama. Stoga Crkva širenje hereze s punim pravom drži
ubojstvom duša.
Koje značenje ima danas blagdan Krista Kralja?
Novi se nauk izriče također i liturgijski: Blagdan Krista Kralja
premješten je s posljednje nedjelje u listopadu na posljednju nedjelju crkvene
godine da se time nagovijesti da će vladavina Krista Kralja nastupiti tek na
kraju vremenā, ali sada se još ne može ostvariti ili se čak ne treba ostvariti.
Zbog toga su iz himna večernje blagdana u brevijaru uklonjene sve kitice koje
govore o Kristovu Kraljevstvu nad društvom. To su bile sljedeće kitice
večernje:
Scelesta turba clamitat
Regnare Christus nolumus
Te nos ovantes omnium
Regem supernum dicimus
Te nationum praesides
Honore tollant publico,
Colant magistri, iudices,
Leges et artes exprimant.
Submissa regum fulgeant
Tibi dicata insignia,
Mitique sceptro patriam
Domosque subde civium.
Moramo biti svjesni da vjerska sloboda stoji u totalnom
proturječju s prijašnjim crkvenim načelima zbog čega pobornici vjerske slobode
nikada ne mogu navesti mjesta iz Svetoga pisma ili crkvene Predaje. A upravo su
uvijek bili neprijatelji Crkve ti koji su zahtijevali vjersku slobodu.
Čim je Crkva zadobila slobodu, upozoravala je kraljeve i kneževe
da štite pravu vjeru i da je brane, osobito ako su oni sami bili kršćanima. U
misiji se stoga osobito trudila pridobiti
ponajprije kneževe za katoličku vjeru kako bi se na taj način omogućilo društvo koje je posvema prožeto
kršćanstvom. Na koncu, po bezumnim učenjima vjerske slobode moralo bi se doći
do tvrdnje da su se veliki i dijelom sveti kraljevi i kneževi srednjega vijeka
te katolički državnici novijeg vremena teško ogriješili o pravednost kada su se
trudili poticati u svojim zemljama katoličku vjeru i suzbijati hereze jer po
načelima vjerske slobode morali su također štititi i braniti i druge konfesije
i religije.
Što su posljedice vjerske slobode?
Posljedica vjerske slobode, koju je navijestio Drugi
vatikanski sabor, bila je ponajprije da su još katoličke države morale
promijeniti svoj ustav. Posljedica vjerske slobode jest dakle laičnost države i
sve dalja dekristijanizacija društva. Budući da se svim zabludama daje ista prava,
prava vjera sve više nestaje. Čovjek, koji po svojoj paloj naravi normalno teži
izboru lakšeg puta, treba pomoć katoličkih institucija. U jednom će društvu,
koje je posve prožeto katoličkom vjerom, stoga više ljudi spasiti svoju dušu
nego u društvu u kojem je vjera privatnom stvari, a prava Crkva mora postojati
uz bezbrojne sekte s istim pravima.
Uzmimo primjer Kolumbije. Stanovništvo ove zemlje bilo je
98% katoličko, katoličku je vjeru ustav službeno priznavao jedinom. Premda je predsjednik
države bio protiv toga, mogao je konačno zbog
Vatikanskog upornog inzistiranja s pozivanjem na II. vatikanski sabor
promijeniti Ustav.
To isto vrijedi za dva kantona u Švicarskoj, naime Wallis
(Valais) i Tessin (Ticino). I oni su morali na nuncijev pritisak izmijeniti svoj
Ustav. Zastrašujuće je dakle da sam Rim danas doziva državnicima: štitite i
potičite ne samo katoličku religiju, nego sve. Krist ne treba biti jedinim
Kraljem nad vašom državom, nego i Muhamed i Buda moraju imati svoje mjesto!
U biti je samo dosljedno da Njemački ustavni sud 1995.
udovolji tužbi jednoga oca i postavljenje školskih križeva u učionicama označi
protuustavnim, jer vjerska sloboda zabranjuje da država priznaje kršćanstvo.
Uskoro se neće većma moći opravdati da su kršćanski blagdani Božić i Uskrs
državnim praznicima, pa čak i nedjelja u laičkom društvu nema mjesta. Možda
ćemo doživjeti još nešto slično kao nakon Francuske revolucije kad je biblijski
tjedan zamijenjen dekadom, dakle ciklusom od deset dana.
Godine nakon II. vatikanskog sabora već su dovoljno pokazale
istinu izjave Lava XIII. da vjerska sloboda mora voditi u bezboštvo. U našim
zemljama nije samo nestala vjera, nego s njom i kršćanski moral. Brakovi ne
uspijevaju, obitelji se raspadaju, kriminal stalno raste i jedva da se netko
usudi vršiti autoritet. Svatko tko iole oči drži otvorenima, vidi da naše
društvo hrli ususret kaosu. To će se samo onda odlučno promijeniti kada društvo
prizna opet Krista svojim Kraljem, a ne pusti većma zabludama da se slobodno šire.