Kada se govori o “kontinuitetu u Crkvi”
između vremena prije II. vatikanskog sabora i nakon II. vatikanskog sabora,
nikada se ne uspijeva konkretno objasniti, na osnovi činjenica, kako se
pokazuje ovaj kontinuitet. Naravno, posrijedi je vazda ista Majka Crkva, i
prije Koncila i nakon njega, ali u onome što se danas govori i čini, je li
vidljiv ovaj kontinuitet? To je zbilja teško
dokazati.
Uzmimo konkretnu temu: “misiju”. Može se
li se reći da se misija, nakon Koncila, razumije i živi kao u tijeku prvih
devetnaest stoljeća crkvene povijesti? Pokušajte u jednom razredu u nekoj školi
obraditi ovu temu s mladima koji još pohađaju župni vjeronauk, pitajući ih što
je misija: reći će vam da to znači ići pomoći siromasima u Trećem svijetu. Odakle
uzimaju ovaj odgovor? Iz novog načina življenja misije i svijesti o misiji koja se radikalno
promijenila u katoličanstvu: i zbilja, vjernici, kada je riječ o misiji, ne
podrazumijevaju više ono što je Crkva pod tim podrazumijevala u svojoj cijeloj
povijesti.
A kada netko upadne u sveopću banalnost i zamjenjuje kršćansku misiju s filantropijom,
čisto s pomaganjem potrebitima,
govorit će vam o krštavanju ili evangelizaciji, ali ne na dramatičan način, zaboravljajući da je u igri spas duša:
sada je pak tako…najprije naglasimo slobodu savjesti,
ono što čovjek želi i odlučuje,
a onda ako ima mjesta, govorit ćemo i o našem Gospodinu Isusu Kristu...
nastojeći pak reći da je bitno
„vjerovati u nešto“
i da se „svi spašavaju držeći se svoje vjere ili svog agnosticizma“
i da se „Krista predlaže, a ne nameće“…sve u svemu, stavljamo čovjeka ispred Boga: a to nazivamo kontinuitetom prije Koncila i nakon njega? Pa eto, za takve tvrdnje potrebna je hrabrost.
Dovoljno je pročitati životopise svetaca, njihovu revnost kako bi se
Krista upoznalo i ljubilo, da se zamijeti da se dogodilo nešto tragično teško u
katoličanstvu.
Želite li primjer? Uzet ćemo ga iz pisama jednog velikog cistercitskog
monaha Dom Jeana-Baptistea Chautarda, opata u Sept-Fond (1858-1935), autora
među ostalim i jednog od temeljnih tekstova moderne duhovnosti “Duša svakog
apostolata”. Poslušajte što kaže tijekom jednog putovanja u Kinu i Japan kada
je išao posjetiti mlade cistercitske samostane ondje utemeljene:
,,Pred 400 milijuna kineskih pogana i 60
milijuna japanskih pogana koji ne poznaju Našega Gospodina, moje srce krvari“ i
dodaje, obraćajući se svojim monasima u Francuskoj “želim da i vaše srce krvari.
I konkretno ćete u ovoj boli pronaći poticaj da budete većma budni, većma
sjedinjeni s Bogom, velikodušniji u svojoj ljubavi prema Isusu i dušama koje On
želi nakalemiti na svoje sveto čovještvo pod uvjetom da ne izbjegavamo ponuditi
ono što nedostaje njegovoj Muci“.
Na jednoj duhovnoj obnovi koju je vodio za blagdan Presvete Krvi,
preklinje svoje monahe da dopuste da ih kao i njega obuzme ljubav za duše. S
ciljem snažnijeg naglašavanja svojih misli, dom Chautard navodi zanimljiv
primjer:
“U zemljama Istoka, tijekom velike vrućine, oblikuju se katkad oblaci.
Učini se da prekriveno i nisko nebo obećava potrebnu kišu. Lažna nada! Oblaci
se ne uspijevaju spustiti u kiši i ubrzo nebo ponovno zadobije svoju nesmiljenu
vedrinu.
Tako u svemiru duša, iznad poganskih zemalja, lagano prolaze oblaci puni božanske Krvi. Ali ovi se oblaci ne spuštaju u blagoslovljenoj kiši, jer nešto nedostaje: naša suradnja kroz molitvu i žrtvu. Bog želi našu suradnju. Ako dakle oblaci ostaju i dalje lebdjeti i mi smo u određenoj mjeri odgovorni za to“.
Tako u svemiru duša, iznad poganskih zemalja, lagano prolaze oblaci puni božanske Krvi. Ali ovi se oblaci ne spuštaju u blagoslovljenoj kiši, jer nešto nedostaje: naša suradnja kroz molitvu i žrtvu. Bog želi našu suradnju. Ako dakle oblaci ostaju i dalje lebdjeti i mi smo u određenoj mjeri odgovorni za to“.
Dom Chautard je govorio monasima, ali govori također i nama. Koje li samo jasne
svijesti o misiji!
Osobito je jasno kada govori o „poganima koji ne poznaju Našeg
Gospodina“! Možemo li reći da se i danas, u Crkvi, tako izražava? A ako se ipak
ne izražava tako, možemo li govoriti o kontinuitetu između negdašnje i današnje
Crkve?
Baš danas, kada je posao reći da pogani više ne postoje?
Upravo danas, ne gubimo smisao misije u tijeku ove invazije pogana
koji iz dalekih zemalja dolaze k nama. (možda sutra i k nama?!, nap.
prev.). Tko bi se još danas usudio reći: ,,moje srce krvari”, jer ne
poznaju Isusa Krista, i: ,,želim da i vaše srce krvari”? I dok se brinemo za
pogane koji pristižu, kažnjeni smo primijetiti poganstvo u mnogim našim kućama,
u kojima se živi kao da Boga nema. Prisjetimo se da je u pitanju vječno
spasenje: ,,tko vjeruje i pokrsti se, spasit će se…“ (Mk 16,16).
Dragi moji, ostanimo u kontinuitetu s Crkvom svih vremena, s kršćanima
svih vremena, sa svetima svih vremena čije srce krvari jer se Krista nije
upoznalo.
Molimo za milost da i naše srce također krvari i da se ne uljuljka u krivotvorenom kršćanstvu koje je izmijenilo sadržaj riječi “misija”.
Pripazimo se onih koji nas na brzu ruku žele uvjeriti da se ništa nije promijenilo u Crkvi i da je to samo pitanje senzibiliteta: ne, s obzirom na misiju promijenilo se praktično sve. I ne samo s obzirom na to.
Molimo dakle da našega Gospodina upozna velika većina pogana našega vremena kako bi se mnogi obratili k Njemu i spasili se. Surađujmo molitvom i žrtvom kako bi se oblak Božanske Krvi nad našim zemljama kao i nad onim dalekim, spustio u obliku blagoslovljene kiše.
(Uvodnik u časopisu ,,Radicati nella fede”, srpanj 2013.)
http://radicatinellafede.blogspot.it/2013/06/il-mio-cuore-sanguina.html