Objavljujemo
ovaj vrlo vrijedan članak talijanskog povjesničara Roberta de Matteija koji je
objavljen 5. ožujka u časopisu „Corrispondenza Romana“ u povodu skorog početka
Konklave, a koji pak ni danas nimalo nije izgubio na aktualnosti.
Oči cijeloga svijeta, ne samo katolika, u
ovom su trenutku upravljene prema Svetome Petru, da bi se spoznalo tko će biti
novi Kristov namjesnik. Očekivanje koje se očituje uoči svake Konklave ovaj je
put gorko i snažno zbog slijeda događaja koji zbunjuju i stvaraju pomutnju.
Massimo
Franco piše u listu „Corriere della Sera“ 27. veljače 2013. da
se „unutar Vatikanskog Grada događa kraj modela upravljanja i poimanja
papinstva“ i uspoređuje poteškoće koje danas Crkva prolazi s posljednjom fazom
sovjetskoga Kremlja. „Propadanje vatikanskog imperija – piše - prati i
propadanja SAD-a i Europske Unije u ekonomskoj i demografskoj krizi. Pokazuje
oblik papinstva i centralizirane crkvene vlasti kojima je izazov fragmentarna i
decentralizirana stvarnost.“ Kriza vatikanskog imperija predstavlja se krizom
oblika papinstva i crkvene vlasti koja ne odgovara svijetu XXI. stoljeća.
Jedini bi put izlaska bio proces „unutarnje reforme“ koji bi spasio instituciju
denaturirajući joj samu bit.
U biti,
ono što je u krizi nije „monokratska“ vlast koja je u skladu s crkvenom
Tradicijom nego sustav upravljanja rođen iz pokoncilskih reformi, koje su u posljednji pedeset
godina lišile papinstvo njegove vrhovne vlasti da bi tu istu vlast ponovno
razdijelile između biskupskih konferencija i svemogućeg Državnog Tajništva. Ali
osobito Benedikt XVI. i njegov prethodnik, iako tako različita temperamenta,
bili su žrtvama mita kolegijalnosti uprave u koji su iskreno vjerovali,
odričući se prihvatiti mnoge odgovornosti kako bi mogli riješiti problem
prividne nemogućnosti upravljanja Crkvom.
Neprolazna aktualnost papinstva nalazi se u
karizmi koja mu je vlastita: primat upravljanja nad općom Crkvom čije je
nezabludivo Učiteljstvo odsudan izraz.
Benedikt
XVI., kažu neki, nije svoju vlast upravljanja vršio s autoritetom, jer je blag
i krotak čovjek koji nema ni karakter ni fizičke snage za sučeljavanje s ovom
situacijom ozbiljne nemogućnosti upravljanja. Duh ga
je Sveti nezabludivo rasvijetlio, nadahnuvši ga da podnese najveću žrtvu
odreknuća od papinstva da spasi Crkvu. Ne uzima se u obzir koliko ovaj razgovor
uljuđuje i posvetovnjačuje lik Svetog Oca. Crkvena vlast ne opstaje po karakteru
nekog čovjeka, nego po njegovoj suradnji s božanskom pomoći, s Duhom Svetim.
Papinstvo
su već zauzimali i ljudi odlučna i ratničkog karaktera, kao Julije II., i
blagog i krotkog temperamenta kao Pijo IX. Ali
upravo je Pijo IX., a ne Julije II. savršenije odgovorio Milosti, uspinjući se
do vrhunaca svetosti, upravo u herojskom izvršenju papinske uprave. Poimanje po
kojem bi se slab ili umoran papa trebao odreći službe, nije nadnaravno, nego
naturalističko, jer niječe odlučnu pomoć Prvosvećeniku onoga Duha Svetoga koji
se nepravo zaziva. Naturalizam se u ovoj točci preoblikuje u svoju suprotnost:
u fideizam pijetističkog obilježja po kojem prodor Duha Svetoga poprima ljudsku
prirodu i postaje čimbenikom koji preporođuje život Crkve. Posrijedi su stare hereze
koje danas cvjetaju upravo u najkonzervativnijim krugovima.
Sve je
proširenija zabluda da se želi opravdati bilo koja odluka koju Papa donese, ili
neki Koncil, Biskupska konferencija u ime načela po kojem „Duh Sveti uvijek
pomaže Crkvi.“ Crkva je neprolazna, jasno, jer
zahvaljujući pomoći Duha Svetoga, „Duha Istine“ (Iv 14,17), od svojeg
Utemeljitelja ima jamstvo da će postojati do kraja vremenā, u ispovijedanju
iste vjere, istih sakramenata, iste apostolske sukcesije u upravljanju.
Neprolaznost, međutim, ne znači nezabludivost proširenu na sve čine Učiteljstva
i upravljanja, a niti bezgrješnost najviše crkvene hijerarhije.
U
crkvenoj povijesti, pojašnjava Pijo XII.,
„izmjenjivale su se pobjeda i poraz, uspon i pad, herojsko ispovijedanje sa
žrtvom dobara i života, ali također u nekim njezinim članovima, pad, izdaja i
odmetništvo. Svjedočanstvo je povijesti jednoznačno jasno: portae inferi non
praevalebunt (Mt 16,18); ali ne nedostaje ni drugo svjedočanstvo, i vrata su
paklena imala svoje djelomične uspjehe“ (Govor Di gran cuore od 14. rujna
1956.). Usprkos djelomičnim i prividnim uspjesima pakla, Crkva ne ostaje
prodrmanom ni progonima, ni herezama ili grijesima svojih članova, nego crpe
novu snagu i novu živost iz teških kriza koje je udaraju.
Ali iako
nas zablude, padovi, otpadništva ne smiju obeshrabriti, oni, kada se događaju,
ne mogu se zanijekati. Je li primjerice baš Duh Sveti
nadahnuo odluku Klementa V. i njegovih nasljednika da prenesu sjedište
papinstva iz Rima u Avignon? Danas se katolički povjesničari slažu definirajući
je posvema krivom odlukom koja je oslabila papinstvo u XIV. stoljeću,
otvarajući put Velikom zapadnom raskolu.
Je li
Duh Sveti naveo na izbor Aleksandra VI., Pape koji je vodio duboko imoralan,
razvratan život prije svojeg izbora i nakon njega?
Nijedan teolog, ali i nijedan katolik ne bi mogao zastupati mišljenje da je 23
kardinala, koji su izabrali papu Borgiu, prosvijetlio Duh Sveti. A ako se to
nije dogodilo u tom izboru, možemo pretpostaviti da se nije dogodilo ni u
drugim izborima i konklavama koj su vidjele izbor slabih, nedostojnih Papa,
neprikladnih za svoju uzvišenu misiju, a da to ni na koji način ne nanese štetu
veličini papinstva.
Crkva je velika upravo jer preživljava
malenosti ljudi. Može, dakle, biti izabran imoralan i neprikladan Papa. Može se
dogoditi da kardinali u konklavi odbace utjecaj Duha Svetoga i da Duh Sveti,
koji papi pomaže u vršenju njegove cijele Misije, bude odbačen. Ovo ne znači da
su ljudi ili demon porazili Duha Svetoga. Bog, i samo on, kadar je izvući dobro
iz zla i stoga Providnost vodi svaki povijesni događaj. U slučaju konklave,
objašnjava u svojem traktatu o Crkvi kardinal Journet, pomoć Duha Svetoga znači
da se, ako je izbor i bio rezultatom loša izbora, ima sigurnost da Duh Sveti,
koji pomaže Crkvi okrećući u dobro također i zlo, dopušta da se to događa radi
viših i tajanstvenih ciljeva . Ali činjenica da Bog izvlači dobro iz zla koje
su ljudi počinili, kako se dogodilo s prvim, Adamovim grijehom koji je bio
razlogom Utjelovljenja Riječi, ne znači da ljudi mogu činiti zlo bez krivnje. A
svaka se krivnja mora platiti, na nebu ili na zemlji.
Svaki čovjek, svaka nacija, svaki crkveni
sabor mora odgovoriti Milosti koja, da bi postaja djelotvornom, ima pak potrebu
ljudske suradnje. Nasuprot procesu samouništenja Crkve o kojem je govorio Pavao
VI., ne može se dakle ostati skrštenih ruku, u stanju pseudo-mističnog
optimizma. Treba moliti i djelovati, svatko prema vlastitim mogućnostima da bi
završila ova kriza te da Crkva vidljivo može pokazati onu svetost i onu ljepotu
koju nikada nije izgubila i nikada neće izgubiti do kraja vremenā.
