Christus Rex

Duh Sveti i sljedeća konklava



Objavljujemo ovaj vrlo vrijedan članak talijanskog povjesničara Roberta de Matteija koji je objavljen 5. ožujka u časopisu „Corrispondenza Romana“ u povodu skorog početka Konklave, a koji pak ni danas nimalo nije izgubio na aktualnosti.

Oči cijeloga svijeta, ne samo katolika, u ovom su trenutku upravljene prema Svetome Petru, da bi se spoznalo tko će biti novi Kristov namjesnik. Očekivanje koje se očituje uoči svake Konklave ovaj je put gorko i snažno zbog slijeda događaja koji zbunjuju i stvaraju pomutnju.

Massimo Franco piše u listu „Corriere della Sera“ 27. veljače 2013. da se „unutar Vatikanskog Grada događa kraj modela upravljanja i poimanja papinstva“ i uspoređuje poteškoće koje danas Crkva prolazi s posljednjom fazom sovjetskoga Kremlja. „Propadanje vatikanskog imperija – piše - prati i propadanja SAD-a i Europske Unije u ekonomskoj i demografskoj krizi. Pokazuje oblik papinstva i centralizirane crkvene vlasti kojima je izazov fragmentarna i decentralizirana stvarnost.“ Kriza vatikanskog imperija predstavlja se krizom oblika papinstva i crkvene vlasti koja ne odgovara svijetu XXI. stoljeća. Jedini bi put izlaska bio proces „unutarnje reforme“ koji bi spasio instituciju denaturirajući joj samu bit.

U biti, ono što je u krizi nije „monokratska“ vlast koja je u skladu s crkvenom Tradicijom nego sustav upravljanja rođen iz pokoncilskih reformi, koje su u posljednji pedeset godina lišile papinstvo njegove vrhovne vlasti da bi tu istu vlast ponovno razdijelile između biskupskih konferencija i svemogućeg Državnog Tajništva. Ali osobito Benedikt XVI. i njegov prethodnik, iako tako različita temperamenta, bili su žrtvama mita kolegijalnosti uprave u koji su iskreno vjerovali, odričući se prihvatiti mnoge odgovornosti kako bi mogli riješiti problem prividne nemogućnosti upravljanja Crkvom.

Neprolazna aktualnost papinstva nalazi se u karizmi koja mu je vlastita: primat upravljanja nad općom Crkvom čije je nezabludivo Učiteljstvo odsudan izraz.

Benedikt XVI., kažu neki, nije svoju vlast upravljanja vršio s autoritetom, jer je blag i krotak čovjek koji nema ni karakter ni fizičke snage za sučeljavanje s ovom situacijom ozbiljne nemogućnosti upravljanja. Duh ga je Sveti nezabludivo rasvijetlio, nadahnuvši ga da podnese najveću žrtvu odreknuća od papinstva da spasi Crkvu. Ne uzima se u obzir koliko ovaj razgovor uljuđuje i posvetovnjačuje lik Svetog Oca. Crkvena vlast ne opstaje po karakteru nekog čovjeka, nego po njegovoj suradnji s božanskom pomoći, s Duhom Svetim.

Papinstvo su već zauzimali i ljudi odlučna i ratničkog karaktera, kao Julije II., i blagog i krotkog temperamenta kao Pijo IX. Ali upravo je Pijo IX., a ne Julije II. savršenije odgovorio Milosti, uspinjući se do vrhunaca svetosti, upravo u herojskom izvršenju papinske uprave. Poimanje po kojem bi se slab ili umoran papa trebao odreći službe, nije nadnaravno, nego naturalističko, jer niječe odlučnu pomoć Prvosvećeniku onoga Duha Svetoga koji se nepravo zaziva. Naturalizam se u ovoj točci preoblikuje u svoju suprotnost: u fideizam pijetističkog obilježja po kojem prodor Duha Svetoga poprima ljudsku prirodu i postaje čimbenikom koji preporođuje život Crkve. Posrijedi su stare hereze koje danas cvjetaju upravo u najkonzervativnijim krugovima.

Sve je proširenija zabluda da se želi opravdati bilo koja odluka koju Papa donese, ili neki Koncil, Biskupska konferencija u ime načela po kojem „Duh Sveti uvijek pomaže Crkvi.“ Crkva je neprolazna, jasno, jer zahvaljujući pomoći Duha Svetoga, „Duha Istine“ (Iv 14,17), od svojeg Utemeljitelja ima jamstvo da će postojati do kraja vremenā, u ispovijedanju iste vjere, istih sakramenata, iste apostolske sukcesije u upravljanju. Neprolaznost, međutim, ne znači nezabludivost proširenu na sve čine Učiteljstva i upravljanja, a niti bezgrješnost najviše crkvene hijerarhije.

U crkvenoj povijesti, pojašnjava Pijo XII., „izmjenjivale su se pobjeda i poraz, uspon i pad, herojsko ispovijedanje sa žrtvom dobara i života, ali također u nekim njezinim članovima, pad, izdaja i odmetništvo. Svjedočanstvo je povijesti jednoznačno jasno: portae inferi non praevalebunt (Mt 16,18); ali ne nedostaje ni drugo svjedočanstvo, i vrata su paklena imala svoje djelomične uspjehe“ (Govor Di gran cuore od 14. rujna 1956.). Usprkos djelomičnim i prividnim uspjesima pakla, Crkva ne ostaje prodrmanom ni progonima, ni herezama ili grijesima svojih članova, nego crpe novu snagu i novu živost iz teških kriza koje je udaraju.

Ali iako nas zablude, padovi, otpadništva ne smiju obeshrabriti, oni, kada se događaju, ne mogu se zanijekati. Je li primjerice baš Duh Sveti nadahnuo odluku Klementa V. i njegovih nasljednika da prenesu sjedište papinstva iz Rima u Avignon? Danas se katolički povjesničari slažu definirajući je posvema krivom odlukom koja je oslabila papinstvo u XIV. stoljeću, otvarajući put Velikom zapadnom raskolu.

Je li Duh Sveti naveo na izbor Aleksandra VI., Pape koji je vodio duboko imoralan, razvratan život prije svojeg izbora i nakon njega? Nijedan teolog, ali i nijedan katolik ne bi mogao zastupati mišljenje da je 23 kardinala, koji su izabrali papu Borgiu, prosvijetlio Duh Sveti. A ako se to nije dogodilo u tom izboru, možemo pretpostaviti da se nije dogodilo ni u drugim izborima i konklavama koj su vidjele izbor slabih, nedostojnih Papa, neprikladnih za svoju uzvišenu misiju, a da to ni na koji način ne nanese štetu veličini papinstva.

Crkva je velika upravo jer preživljava malenosti ljudi. Može, dakle, biti izabran imoralan i neprikladan Papa. Može se dogoditi da kardinali u konklavi odbace utjecaj Duha Svetoga i da Duh Sveti, koji papi pomaže u vršenju njegove cijele Misije, bude odbačen. Ovo ne znači da su ljudi ili demon porazili Duha Svetoga. Bog, i samo on, kadar je izvući dobro iz zla i stoga Providnost vodi svaki povijesni događaj. U slučaju konklave, objašnjava u svojem traktatu o Crkvi kardinal Journet, pomoć Duha Svetoga znači da se, ako je izbor i bio rezultatom loša izbora, ima sigurnost da Duh Sveti, koji pomaže Crkvi okrećući u dobro također i zlo, dopušta da se to događa radi viših i tajanstvenih ciljeva . Ali činjenica da Bog izvlači dobro iz zla koje su ljudi počinili, kako se dogodilo s prvim, Adamovim grijehom koji je bio razlogom Utjelovljenja Riječi, ne znači da ljudi mogu činiti zlo bez krivnje. A svaka se krivnja mora platiti, na nebu ili na zemlji.

Svaki čovjek, svaka nacija, svaki crkveni sabor mora odgovoriti Milosti koja, da bi postaja djelotvornom, ima pak potrebu ljudske suradnje. Nasuprot procesu samouništenja Crkve o kojem je govorio Pavao VI., ne može se dakle ostati skrštenih ruku, u stanju pseudo-mističnog optimizma. Treba moliti i djelovati, svatko prema vlastitim mogućnostima da bi završila ova kriza te da Crkva vidljivo može pokazati onu svetost i onu ljepotu koju nikada nije izgubila i nikada neće izgubiti do kraja vremenā.

Arhiva bloga

Časopis: