Članak je objavljen na stranicama udruge Associção
Civil Santa Maria das Vitórias iz Anápolisa, Brazil, koja se brine o kapelici
Santa Maria das Vitórias gdje se slavi tradicionalna sveta Misa.
Priznajem da sam ostao zgranutim[…]
čitajući ovu rečenicu: „Ne postoji katolički Bog“ [rečenica koju je Papa rekao
u poznatom intervjuu Eugeniju Scalfariju]. Premda je izraz „katolički Bog“
neuobičajen, nijekati ga, u surječju u kojem je zanijekan, ima razorne
posljedice. Zbilja.
Stari je zavjet pun izraza kao: Bog
Izraelov, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev koji svjedoče da se živi i pravi
Bog objavio izabranom narodu, koji je čuvarem njegovih obećanja i njegovih
učenja i razlikuje se od idola krivih vjera koje su terorizirale poganske
narode.
Upotpunjena utjelovljenjem riječi Božje,
Božanska Objava završava smrću posljednjeg apostola, a budući da je Katolička
Crkva čuvaricom te Objave, reći da se ne vjeruje u „katoličkog Boga“, čini mi
se, podupire monolatrijsku herezu, to jest vjerovanje u jednog Boga kojeg je
stvorio ljudski um i koji se razlikuje od Boga Jednoga i Trojstvenoga koji se
objavio, utjelovio i utemeljio Katoličku Crkvu kako bi ovjekovječio svoje djelo
spasenja svijeta.
Reći „ne postoji katolički Bog“, u
trenutačnom surječju masonskog ekumenizma i međureligijskog dijaloga bez
granica, znači pridonijeti uništenju katoličke vjere i jačanju marša suvremenog
svijeta prema deizmu, panteizmu i sveopćoj gnozi.
Tvrdnja „ne postoji katolički Bog“ poziv je
upućen „braći“ slobodnim zidarima i „ljudima dobre volje“ kako bi se skupa
radilo na utemeljenju nove religije i nove ere čovječanstva u kojoj će čovjek
biti zakonom sam sebi.
Nesreća ove tvrdnje još više nas žalosti
ako se uzme u obzir da je u našim danima Bog metafizike, Apsolutni bitak, Prvi
nepokretni Pokretač, Prvi neprouzročeni Uzrok, Čisti Akt učenjaka ontologije
koji služi kao temelj za razumsko objašnjenje tajne Božanske Objave, posvema
nestao iz suvremene kulture. Tako da nijekati „katoličkog Boga“ u duhu
današnjih ljudi ne znači napraviti mjesta za Apsolutni bitak, nego prije
napraviti mjesto „kozmičkoj energiji“ koju neki zamišljaju kao demijurga.
Osim toga, u istome intervjuu Rimski je
biskup rekao „Svatko ima svoju ideju dobra i zla, i treba odabrati slijediti dobro
i boriti se protiv zla, kako ih čovjek shvaća“. Sada ovo odgovara svečanom
proglašavanju posvemašnje suverenosti osobne savjesti koja po sebi ima
autoritet i opravdanost samo u mjeri u kojoj se vjerno pridržava Božjeg zakona
o ljudskome životu.
Iskreno, uvjeren sam da ključ za
razumijevanje dramatičnosti našeg vremena nije samo toliko u razmatranju
Kristovih obećanja da vrata pakla neće nadvladati Crkvu koliko u razmatranju
odlomka Evanđelja po Luki: “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na
zemlji?“ (Lk 18,8). Jasno, vrata pakla neće nadvladati, ali zli ljudi imaju golemu
moć izopačiti vjeru i unakaziti Crkvu i rascjepkati je na komadiće.
Ako se odbacuje „katoličkog Boga“, ako
svatko može slijediti dobro kako ga shvaća, hoće li još Crkva biti nužnom za
spasenje? U najboljem slučaju, bit će pomoć za one koji žele slijediti utopiju
jednog novog svijeta, boljeg svijeta slobode, jedinstva i bratstva.
U ovoj perspektivi, što će preostati od
Crkve? Preostat će razbacane skupine ljudi koji čuvaju nepromjenjivu vjeru u
Jednoga i Trojstvenoga Boga.
Neka nam se Bog smiluje. Mnoštvo je
napasti. Neka Gospa od Pobjede, u ovome mjesecu svete Krunice, satre rulje
modernizma kako je u Lepantu satrla neprijatelje nevjernike.
Anapolis, 2. listopada 2013.
godine
Blagdan Svetih Anđela Čuvara
