subota, 21. prosinca 2013.

Zar ne postoji katolički Bog?


Članak je objavljen na stranicama udruge Associção Civil Santa Maria das Vitórias iz Anápolisa, Brazil, koja se brine o kapelici Santa Maria das Vitórias gdje se slavi tradicionalna sveta Misa.

Priznajem da sam ostao zgranutim[…] čitajući ovu rečenicu: „Ne postoji katolički Bog“ [rečenica koju je Papa rekao u poznatom intervjuu Eugeniju Scalfariju]. Premda je izraz „katolički Bog“ neuobičajen, nijekati ga, u surječju u kojem je zanijekan, ima razorne posljedice. Zbilja.

Stari je zavjet pun izraza kao: Bog Izraelov, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev koji svjedoče da se živi i pravi Bog objavio izabranom narodu, koji je čuvarem njegovih obećanja i njegovih učenja i razlikuje se od idola krivih vjera koje su terorizirale poganske narode.

Upotpunjena utjelovljenjem riječi Božje, Božanska Objava završava smrću posljednjeg apostola, a budući da je Katolička Crkva čuvaricom te Objave, reći da se ne vjeruje u „katoličkog Boga“, čini mi se, podupire monolatrijsku herezu, to jest vjerovanje u jednog Boga kojeg je stvorio ljudski um i koji se razlikuje od Boga Jednoga i Trojstvenoga koji se objavio, utjelovio i utemeljio Katoličku Crkvu kako bi ovjekovječio svoje djelo spasenja svijeta.

Reći „ne postoji katolički Bog“, u trenutačnom surječju masonskog ekumenizma i međureligijskog dijaloga bez granica, znači pridonijeti uništenju katoličke vjere i jačanju marša suvremenog svijeta prema deizmu, panteizmu i sveopćoj gnozi.

Tvrdnja „ne postoji katolički Bog“ poziv je upućen „braći“ slobodnim zidarima i „ljudima dobre volje“ kako bi se skupa radilo na utemeljenju nove religije i nove ere čovječanstva u kojoj će čovjek biti zakonom sam sebi.

Nesreća ove tvrdnje još više nas žalosti ako se uzme u obzir da je u našim danima Bog metafizike, Apsolutni bitak, Prvi nepokretni Pokretač, Prvi neprouzročeni Uzrok, Čisti Akt učenjaka ontologije koji služi kao temelj za razumsko objašnjenje tajne Božanske Objave, posvema nestao iz suvremene kulture. Tako da nijekati „katoličkog Boga“ u duhu današnjih ljudi ne znači napraviti mjesta za Apsolutni bitak, nego prije napraviti mjesto „kozmičkoj energiji“ koju neki zamišljaju kao demijurga.

Osim toga, u istome intervjuu Rimski je biskup rekao „Svatko ima svoju ideju dobra i zla, i treba odabrati slijediti dobro i boriti se protiv zla, kako ih čovjek shvaća“. Sada ovo odgovara svečanom proglašavanju posvemašnje suverenosti osobne savjesti koja po sebi ima autoritet i opravdanost samo u mjeri u kojoj se vjerno pridržava Božjeg zakona o ljudskome životu.

Iskreno, uvjeren sam da ključ za razumijevanje dramatičnosti našeg vremena nije samo toliko u razmatranju Kristovih obećanja da vrata pakla neće nadvladati Crkvu koliko u razmatranju odlomka Evanđelja po Luki: “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8). Jasno, vrata pakla neće nadvladati, ali zli ljudi imaju golemu moć izopačiti vjeru i unakaziti Crkvu i rascjepkati je na komadiće.

Ako se odbacuje „katoličkog Boga“, ako svatko može slijediti dobro kako ga shvaća, hoće li još Crkva biti nužnom za spasenje? U najboljem slučaju, bit će pomoć za one koji žele slijediti utopiju jednog novog svijeta, boljeg svijeta slobode, jedinstva i bratstva.

U ovoj perspektivi, što će preostati od Crkve? Preostat će razbacane skupine ljudi koji čuvaju nepromjenjivu vjeru u Jednoga i Trojstvenoga Boga.
Neka nam se Bog smiluje. Mnoštvo je napasti. Neka Gospa od Pobjede, u ovome mjesecu svete Krunice, satre rulje modernizma kako je u Lepantu satrla neprijatelje nevjernike.

Anapolis, 2. listopada 2013. godine
Blagdan Svetih Anđela Čuvara

Broj komentara: 15:

  1. Previše je izjava, previše pomutnje, previše nepotrebnih riječi...Krizu sada svi osjećaju. Samo razlog da udvostručimo svoje molitve za Sv. Oca i svetu Crkvu. U trpljenju za Crkvu i ljubavi prema Crkvi ne smijemo dopustiti da nas itko nadmaši.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Citat iz teksta koji treba ponoviti:
      „Svatko ima svoju ideju dobra i zla, i treba odabrati slijediti dobro i boriti se protiv zla, kako ih čovjek shvaća“ (Franciscus)

      Ova izjava je sâmo dno subjektivizma, i svemogući Bog zna koliko duša će Franciscus ovom izjavom poslati u vječnu propast, jer im propovijeda nešto još gore od protestantizma, da čovjek može činiti praktički što god hoće i ne obazirati se na autoritet Crkve i Božju nauku (jer čovjek sebi svako zlo može opravdati, ako mu je mjerilo samo vlastita savjest, koja je često iskrivljena).

      Kako bi se potpuno razumjela ta izjava, treba uz nju dodati još jednu iz istog intervjua, koja ju savršeno nadopunja (govoreći o sodomitima):
      "Religija ima pravo izraziti svoje mišljenje u službi naroda, ali Bog nas je u stvaranju oslobodio: nije moguće duhovno se miješati u život osobe"

      Hajdemo analizirati ovu izjavu dio po dio:
      "Religija..." - bez specificiranja ili razdvajanja lažnih od Prave religije (klasično obilježje modernista, na što ukazuje i sv. Pio X. u enciklici Pascendi)
      "...ima pravo..." - naučavanje Božje Istine je za njega samo pravo (može se), a ne obaveza (mora se)
      "...izraziti svoje mišljenje..." - nauka Crkve je za njega mišljenje (a mišljenja se mogu odbaciti), a ne nepogrješiva i od Boga garantirana Istina koju katolik ne može odbaciti i ostati katolik
      "...u službi naroda" - za njega je Crkva u službi naroda, umjesto u službi Gospodina Boga
      "...ali Bog nas je u stvaranju oslobodio..." - neprecizna izjava koja navodi na heretični zaključak da je čovjek slobodan činiti što hoće, umjesto katoličke nauke koja kaže da je čovjek slobodan činiti dobro, a ne slobodan činiti zlo (dakle, Bog nije programirao čovjeka kao robota, da čini dobro bez izbora, nego nam je dao slobodu da možemo, uz pomoć Njegove milosti, svojom voljom izabrati činiti dobro).
      "...nije moguće duhovno se miješati u život osobe" - tu ne ostavlja mjesta za sumnju, da netko kaže da je možda mislio na fizičko miješanje, tj. državnu represiju nad pripadnicima hereza, što je pravo i obaveza svake države (ako je to moguće), niti na nasilna i prisilna obraćenja, koja je Crkva uvijek odbijala i strogo zabranjivala, nego izričito kaže da se radi o 'duhovnom miješanju u život osobe', i to koristeći riječi 'nije moguće', što zapravo znači da Crkva mora dopustiti svakomu da prihvati koje god hoće mišljenje i ne smije ga koriti ili kažnjavati što vjeruje i čini naopako.

      Zaboravimo na trenutak da ovaj čovjek nosi papine papuče ( tj., da ih ne želi nositi, prvi u povijesti), i razmislimo kako bi odgovorili na ovo pitanje da se radi o običnom čovjeku, svećeniku ili biskupu:

      Možemo li, ruku na srce, reći da je ovaj čovjek katolik?

      Izbriši
  2. Brate Mateo!
    Svi bismo mi željeli za današnjeg papu nekoga poput Lava XIII, Benedikta XV ili Pia X.
    No, zanemario si bitnu komponentu, a to je: papa Franjo je regularno i zakonito izabran za poglavara Katoličke Crkve. Dakle, naša je dužnost, međuostalim, moliti za unutarnje jedinstvo, kako nebi došlo do raskola i cijepanja Kristova Mističnog Tijela. Tvoje te razmišljanje bez obzira na tvoju analizu može bolno duhovno ošamariti te odvesti u sedisvakantizam i zauvijek uništiti dušu. Oprosti mi na ovako izravnoj kritici. Braća smo u Kristu! Naša je dužnost moliti se za papu Franju i prikazivati svoje žrtve i patnje Crkve Kristu u sv. Misi i svakodnevici. Pustimo Duhu Svetomu njegovu Crkvu koju ni vrata pakla neće srušiti. Otac Nebeski sve nadzire!
    Radije molimo Krunicu i dozvolimo Bezgrešnoj Djevici da nas vodi svome Sinu - ovdje na zemlji i u kraljevstvo Božje.
    Crux sacra sit mihi lux, non draco sit mihi dux!+++

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  3. Ne brini se, moje razmišljanje u tom je razmišljanje mons, Lefebvra, koji je također imao i izrekao ozbiljne sumnje u valjanost modernih papa (poradi njihovih sablazni), ali nije postao sedevakantist.
    Ja sam 100% siguran da će Crkva jedan dan najstrože osuditi moderne pape, u njihovim heretičnim učenjima i djelima, slično kao što je učinjeno s Honorijem.
    Onaj tko zna dovoljno teologije zna da ako Crkva nekoga osudi kao heretika, tj. ako kaže da je od tog i tog datuma u prošlosti upao u herezu i izopćenje, to znači da je od tog datuma u prošlosti taj čovjek izgubio svaku poziciju autoriteta (kan. 188/4 CIC 1917.)

    Zato je mons. Lefebvre govorio da postoji mogućnost da će Crkva jedan dan proglasiti da ovi pape nisu bili pape, jer ako ih osudi za herezu, ujedno će to značiti da od trenutka kad su upali u herezu nisu više posjedovali nijednu službu u Crkvi, budući da po božanskom pravu, kao što uče predkoncilski teolozi i kaže Kanonsko pravo, očigledni i formalni heretik nije član Božje Crkve niti može imati jurisdikciju (međutim, vrijedio bi slučaj "error communis", tj. za ona njihova djela koja su na korist Crkve Crkva bi nadopunila jurisdikciju - "Ecclesia supplet").
    Međutim, kroz cijelu povijest Crkve bilo je potrebno da se autoritet Crkve očituje o nečijoj herezi kako bi bila formalna i očigledna (eng. 'manifest'). To nije posao laika, niti su oni sposobni to činiti - inače bi sve ovisilo o nečijem osobnom i pojedinačnom boljem ili lošijem shvaćanju riječi i djela pape.

    Dakle, daleko je reći da su ovi pape sumnjivi (što većina tradicionalista barem implicitno priznaje kad osuđuje njihova učenja koja su protiv učenja Crkve), veoma daleko, od proglašavanja da ih ne priznajemo za pape - jedno pripada svim katolicima, tj. da prepoznaju pravu Vjeru i odbijaju krivu, a drugo autoritetu, tj. da presuđuje osobama i tim obavezuje Crkvu.

    Mons. de Mallerais je jednom rekao:
    "...logika p. Guérarda des Lauriersa odvela ga je do sljedećeg zaključka: "Papa je promulgirao herezu (vjersku slobodu), dakle, heretik je, dakle, nije formalno papa." Ali mudrost je nadbiskupa Lefebvrea navela da smatra, nasuprot, da su premise ovog razlaganja onoliko klimave koliko i autoritet koji ih je formulirao, bilo to jednog teologa ili čak biskupa."

    Sretan Božić svim vjernim sinovima Katoličke i Rimske Crkve.
    Smiluj se Tvojoj jadnoj i nedostojnoj djeci, Gospodine Bože, i skrati ovo vrijeme.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. No upravo je Božić dan pobjede malenosti, jednostavnosti i skromnosti nad silnima, poznatima, bogatima, ali i nad mudrosti učenih.
      Mons. Lefebvre je imao i misionarsku dušu i jednostavnost i nekompliciranost. Nikada se nije bavio visokom teologijom i cjepidlačenjem bez duboke vjere u neuništivost Crkve. Sve je radio znajući da sve ovisi o Providnosti, a ne o nama.
      I ne zaboravimo: poslušnost poglavarima itekako je bila znakom prepoznavanja zdravog duha. U Katoličkoj Crkvi ništa ne ide bez poslušnosti.Mons. Lefebvre je itekako bio poslušan Prvosvećenicima, ali i Tradiciji Crkve, ali je i zahtijevao poslušnost poglavarima od svećeničkih kandidata.
      A danas imamo mons.Fellaya, imamo njegove asistente, imamo druga dva biskupa te imat ćemo zacijelo i svećenike kojima će biti povjereni naši vjernici. Po poslušnosti će se razotkriti naumi mnogih srdaca!

      Kikii

      Izbriši
    2. Poslušnost Bogu je apsolutna, poslušnost superioru relativna, tj. ovisi o onom što ti superior zapovijeda, npr. sv. Toma Akvinski uči da ako npr. papa zapovijedi nešto protiv Vjere ili vjekovnih običaja, da mu se može i treba oduprijeti i ne slušati ga. Tko može nijekati da moderni pape zapovijedaju često i protiv Vjere i vjekovnih običaja?

      Jedna od poznatih rečenica mons, Lefebvrea, kad je govorio o tom zašto je koncilska Revolucija bila toliko uspješna, je "od poslušnosti do apostaze (otpadništva)". Božji neprijatelji su iskoristili upravo poslušnost da provedu svoju Revoluciju u Crkvi. U programu jedne od glavnih masonskih loža u Italiji, "Trajnoj uputi Alte Vendite", iz 19. st., koju je papa Pio IX. otkrio i razotkrio svijetu, oni kažu kako im je cilj postaviti na prijestolje sv. Petra papu koji će razmišljati kao oni, kojeg će formirati infiltracijom u sjemeništa, fakultete itd. (na to je upozorio sv. Pio X.) te da će onda iskoristiti autoritet tog "svog" pape kako bi preko poslušnosti Revoluciju nametnuli cijeloj Crkvi, npr. evo dva citata:
      "Želite uspostaviti vladavinu izabranih na prijestolju prostitutke babilonske: neka kler maršira pod vašim barjakom, uvijek vjerujući da marširaju pod barjakom Apostolskih Ključeva... bacite svoje mreže kao Simon Bar-Jona; bacite ih u sakristije, sjemeništa i samostane umjesto na dno mora:.. Ulovit ćete revoluciju u tijari i plaštu, marširajući s križem i barjakom, revoluciju koju će samo malo trebati raspiriti da zapali sva četiri ugla svijeta." (http://www.tanbooks.com/doct/destroy_church.htm , http://files.meetup.com/574112/Permanent_Instruction_of_the_Alta_Vendita.pdf)

      Upravo poradi pogrešno usmjerene i nekritičke poslušnosti, počevši od kardinala i biskupa pa do svećenika, većina katolika već toliko desetljeća nema niti pravu katoličku Misu niti pravu katoličku nauku.

      Poslušnost kao vrlina je neutralna, što znači da sama po sebi nije ni dobra ni loša, nego to ovisi o tom kome je netko poslušan i u čemu je poslušan.
      Preuveličavanje poslušnosti prema superioru u apsolutnu vrlinu jedan je od glavnih uzroka krize koja već pola stoljeća uništava Crkvu.

      Zanimljivo je da jedno od katoličkih proročanstava za zadnja vremena kaže da će kad na vlast dođe Antikristov (anti)papa on ukinuti sve dogme i nauke Katoličke Crkve osim nauke o poslušnosti poglavarima, koju će nemilosrdno provoditi kako bi što više katolika priveo Antikristu i lažnoj crkvi.
      Cijela ova kriza zasigurno je slika tog budućeg vremena.

      Izbriši
    3. Ipak mislim da će istinski katolici uvijek moći prepoznati komu moraju biti poslušni, osim možda u vrijeme vladavine antikrista kada će svi biti raspršeni, ali i tada će preostati skupine u kojima će biti biskupi, svećenici ili barem đakoni.
      Neposlušnost, okorjelost srca i, bilo otvorena, bilo prikrivena oholost otkrivaju s kime imamo posla.
      U današnjoj situaciji jasno je da je za nas tradicionaliste napad na mons. Fellaya i njegove asistente vrlo loš znak, znak uzbune. Čim se oformi prva skupina vjernika povezanih s FSSPX-om, valja biti budnim i takve što prije isključiti jer mogu lako biti otvoren kanal djelovanju zloga: izvorima nesloge, nemira i podjela. Sjetimo se one slike monaha s vražjim pandžama koji iskušava Isusa. To nam je svima, dakako, veliko iskušenje, ne samo modernizam.
      Ako smo svi mi pojedinci autoriteti koje valja slijediti, onda dolazimo do liberalizma i Luthera i praktično više nismo katolici: preko Tradicije do apostazije-zanimljivo, zar ne?!
      Uz ovakvu Upravu Bratstva i velikane kao patera Schmidbergera možemo mirno spavati i posvetiti se prenošenju Tradicije drugima, molitvi, karitativnom radu i u radosti živjeti svoju vjeru: bez strahova, opušteno i spokojno premda je cijela situacija oko nas alarmantna. Odsada ćemo sve bespotrebne kritike Mons.Fellaya, druge dvojice biskupa, prvog i drugog asistenta FSSPX-a držati sijanjem nemira među tradicionalistima i rušenju ugleda djela koje je utemeljio nadbiskup Lefebvre. Sam je mons.Fellay priznao da nije nepogrješiv, ali nije naše stalno preispitivati sve njegove odluke-to je praktično nemoguće, oduzima previše vremena koje možemo posvetiti vršenju staleških dužnosti, molitvi, pomaganju bratu u nevolji. Kao što nije naše određivati tko jest, a tko nije papa. Za to nas Gospodin na sudu neće pitati, ali će nas pitati za naša djela!

      Kikii

      Izbriši
  4. Ako su zablude neokonervativaca išta pokazale, onda je to kako je preveliko poštovanje prema osobama veoma opasno i nekatoličko.
    Katolici koji pravo razmišljaju nisu slijedili ni mons. Lefebvrea prvenstveno zato što je bio nadbiskup, ili papinski delegat, ili jer je bio koncilski otac, ili poglavar FSSPX-a (koji kao poglavar ima autoritet nad članovima, ali ne nad laicima jer nema redovnu jurisdikciju), nego su ga slijedili jer propovijeda vjekovnu Katoličku Vjeru i očuvanje Svete Tradicije.
    Ako je sv. Pavao mogao sebe poniziti upozoravajući da ako on ili bilo tko drugi počne propovijedati drukčije Evanđenje, da bude anatema, i ako je čak sv. Petar pokazao da čak kao najveći autoritet u Crkvi može pogriješiti i biti ispravljen (kad nije htio jesti s neobrezanima i kad mu se sv. Pavao 'usprostavio u lice'), onda što su prema tome 'obični' pape ili generalni superiori.

    Onda kad katolik izgubi kritički način razmišljanja (kao većina danas), u velikoj je opasnosti i već pola na putu da ga prevare i ukradu ili promijene mu Vjeru, kao što se dogodilo s velikim brojem ljudi nakon koncilske revolucije, koji su slijedili papu nekritički i mirno spavali (jer on je ipak autoritet!) dok su im upravo ti autoriteti oduzimali i mijenjali Vjeru.

    Sobri estote et vigilate, budite trijezni i bdijte (1 Pt 5:8)

    Tko dakle misli, da stoji, neka gleda, da ne padne! (1 Kor 10:12)

    OdgovoriIzbriši
  5. Brate Mateo!
    Ponešto mi je poznato od onoga što si izložio u svojim komentarima. Koji bi bio tvoj prvi korak da te, recimo, papa Franjo postavi za pročelnika Kongregacije za Nauk Vjere? Da ti u potpunosti 'odriješi ruke', i da te postavi za svojega savjetnika i u problematici ekumenizma, vjerske slobode i ostalim pitanjima koja su produkt zadnjega koncila? Što bi u tom slučaju učinio da ti papa ukaže veliko povjerenje udjeljujući takve ovlasti?

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  6. Teško mi je razmišljati tako nerealno. Vjerojatnost da jedan modernist postavi bilo kojeg tradicionalista na bilo kakav položaj, a kamoli taj, apsolutna je nula. Vjerojatnost da neki beskompromisni tradicionalist to prihvati također nije velika, s obzirom da bi i s odriješenim rukama bio veoma ograničen jer bi puno stvari jedino papa mogao ispraviti.

    Nije uzalud Gospodin rekao baš sv. Petru: "...tu aliquando conversus confirma fratres tuos" (dosl.: kad se ti jednom obratiš, učvrsti braću svoju). Obnova će doći od pape, kad jednom bude izabran pravi katolički papa.

    Dotad će u Crkvi biti ili situacija "slobodnog pada" ili "rakete usmjerene prema dolje", kako se izrazio mons. Fellay.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Usprkos svemu, Providnost sve vodi. Dragi se Bog može umiješati kad god želi i skratiti naše muke. Ne zaboravimo: On brine o svojoj Crkvi i Crkva je neuništiva unatoč ovim strahotama koje svednevice gledamo.
      Ne zaboravimo se uključiti u Križarsku vojnu moljenja svete Krunice!

      Kikii

      Izbriši
  7. Sve bi zablude i strahote koje teško ranjavaju Katoličku Crkvu nestale i Božjom Providnosti bile pobjeđene u kratkome vremenu vraćanjem na Vetus ordo Missae. U budućnosti će se katolici čuditi eksperimentima posljednjega Koncila i hladnoći pokoncilske generacije prema svemu što je baština pravovjerja. Stara Misa će se definitivno vratiti kao jedini i legitiman obred kad Crkva u sljedećem desetljeću doživi neviđen masovni otpad stotina milijuna katolika. Nažalost, takav je scenarij najizgledniji - masovna apostaza bit će razlog povratka Tradicionalne latinske mise! Dozvat ćemo se pameti na teži način. Molimo se da ne bude novog vala apostazije dok uzaludno čekamo proljeće na hladnome i prašnjavom mjesecu izbušenomu modernističkim kraterima današnjice.

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
  8. Sadašnjemu papi doista nije lako biti papa nakon dvojice prethodnika - ne zna se koji je bio bolji od kojega..

    OdgovoriIzbriši
  9. Realno razmišljajući, Božji neprijatelji su na većini mjesta autoriteta i neće ih pustiti, niti ih bilo kakvim ljudskim sredstvima možemo s njih ukloniti. Oni biraju novog papu, oni postavljaju nove biskupe. Protu-Božja Revolucija koja je zavladala svijetom u zadnja dva stoljeća prije pola stoljeća zavladala je i Crkvom. To je realnost ovog doba.

    Budući da je cilj Božjih neprijatelja (pa tako i onih na mjestima autoriteta, bilo svjesnih, bilo pijuna koji ih slušaju) upravo uništenje Crkve i masovna apostaza katolika, ako se nešto takvo dogodi to će ih samo ohrabriti da učine revoluciju još ektremnijom, pripremajući dolazak Antikrista, a ne da se vrate 50 (ili više) godina unatrag na 'već prevladani obred koji pripada povijesti' i kojeg su 'odavno zakopali'.
    Njihov cilj je bio što više oštetiti Katoličku Crkvu, i u tome su uspjeli. Znali su da da će Bog sačuvati mali broj onih koji će sačuvati vjekovnu i istinsku Katoličku Vjeru, ali uspjeli su u tom da to bude uistinu vrlo mali broj. Nas tradicionalista je uistinu veoma malo.
    Zato naša snaga i nada nije u tom da ćemo brojčanim mnoštvom 'zavladati' Crkvom niti da će se Njezini uništavatelji opametiti, već isključivo da je s nama sam Bog, Stvoritelj Neba i Zemlje, svega vidljivog i nevidljivog, zajedno sa svim Božjim anđelima i svecima, te da će nam Bog dati pobjedu jer se borimo za Njega.

    Meni je kod prvog osobnog susreta s Bratstvom, nakon što sam već upoznao i divio se tradicionalnoj Misi, jedan njihov član rekao da je Misa važna, ali je najvažnija Vjera. Kasnije sam dobro shvatio o čemu je govorio. Dokaz da rješenje svih problema nije prvenstveno tradicionalna Misa već prije svega tradicionalna Vjera su upravo skupine ED. Sve njihove Mise diljem svijeta su tradicionalne Mise, neke već desetljećima, ali opet se nigdje na svim tim mjestima ne osuđuju neo-modernističke zablude i/ili zablude hijerarhije, a negdje se mnoge te zablude i otvoreno brane ili opravdavaju (počevši od nove ekleziologije, kolegijalizma, vjerske slobode, ekumenizma, sablazni u Asizu, posjeta i molitve papa u nekatoličkim hramovima, modernističkih izjava papa itd.). Tim vjernicima se dakle predstavlja djelomična Katolička Vjera, ona koja prigiba koljeno pred zabludama, ili ih barem tolerira. Ona koji voli Tradiciju, ali tolerira i Revoluciju, ona koja bi htjela pomiriti dobro i zlo, svjetlo i tamu...
    Čak i da se sutra u svim župama uvede tradicionalna Misa kao jedini obred (što modernisti nikad ne bi dopustili), to bi u najboljem slučaju bila takva verzija "Tradicije", a vjerojatno zapravo još i gora.

    Dakle, rekapitulirajmo što znamo.
    S jedne strane znamo da je ljudski govoreći stanje očajno. S druge strane, znamo da je Bog obećao da vrata paklena neće nadvladati, znamo da će Bog spasiti Svoju Crkvu, znamo da je u katoličkim proročanstvima i priznatim ukazanjima (među kojim i u Fatimi) rečeno da će Bog nadnaravnom intervencijom uništiti zlo i da će svijetu biti dano razdoblje mira.
    Iskoristimo to znanje da smo potpuno nemoćni u ljudskim sredstvima kako bismo se predali potpuno i s potpunim pouzdanjem u Božje ruke, kao mala i nemoćna djeca sigurna i mirna u rukama svojih roditelja.

    Molimo, postimo, čuvajmo Vjeru, činimo što možemo da osvijestimo druge i da što više izgubljenih duša privedemo Katoličkoj Vjeri, u kojoj je jedinoj spasenje.

    OdgovoriIzbriši
  10. "Katolički" Bog?!
    Pa samo je jedan Bog. Da ste malo učili skolastičku filozofiju, znali bi da se već naravnim svjetlom razuma može spoznati da NE MOŽE biti više Bogova.
    A Vjerovanje? "Vjerujem u JEDNOGA Boga..." - "Credo in UNUM Deum..."

    Ivan

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.