Jesu li odrješenja koja podjeljuju svećenici Bratstva
sv. Pija X (FSSPX) u
sakramentu pokore valjana? Ako pokušate pretražiti po internetu
obavezno ćete pronaći odgovore različitih ‘stručnjaka’, koji
djeluju vrlo uvjerljivo. Ti odgovori su uobičajeno zaodjenuti u
najimpresivnije kanonske termine. Čitatelju se odgovara da svećenik
treba imati potrebne ‘ovlasti’ ili ‘jurisdikciju’ za valjano
odrješenje. Svećenici Bratstva, kaže se, nemaju ništa od toga.
Stoga, osim ako je nekome ta činjenica nepoznata, njegovi grijesi u
toj situaciji nisu oprošteni.
S druge strane, isti ti ‘stručnjaci’ tvrde da
heterodoksni svećenici u ‘punom zajedništvu’ s Crkvom pa čak i
pravoslavni svećenici imaju vlast da podjeljuju valjano odrješenje
od grijeha. Stoga, slijedeći logiku tih stručnjaka, tradicionalni
katolici imali bi obavezu ispovijediti svoje grijehe krivovjernom
svećeniku s ovlastima ili nekatoličkom svećeniku s jurisdikcijom
negoli svećeniku Bratstva, ako bi to bile jedine mogućnosti. Jedan
takav ‘stručnjak’ išao je čak tako daleko da je kazao
čitatelju da bi čak počinio grijeh ispovijedajući se svećeniku
Bratstva, jer bi sudjelovao u simulaciji sakramenta. Drugi
‘stručnjak’ rekao je zainteresiranome da je ženidba njegovog
prijatelja sklopljena pred svećenikom Bratstva nevaljano i da ne
smije prisustvovati prijateljevoj ženidbi čak ni kao gost.
No na kraju krajeva, ti ‘stručnjaci’ nemaju
autoriteta za presudu da su sakramenti Bratstva nevaljani. Samo Crkva
može odlučiti, na službeni, javni i obvezujući način, da su
odrješenja od svećenika Bratstva nevaljana. Uistinu, Crkva bi imala
obavezu dati takav javni proglas ako bi veliki broj vjernika uistinu
ugrožavao svoje spasenje kroz nevaljane ispovijedi. Nasuprot tome,
Rim nije izdao nikakvu takvu deklaraciju. Iako osobno ne pohađam
kapelu FSSPX-a, vjerujem da činjenice dokazuju da su ispovijedi
Bratstva valjane i da Rim prepoznaje, barem neslužbeno, njihovu
valjanost.
Kanonski argument
Vrhovni zakon Crkve utvrđen je u posljednjem kanonu
novog Zakonika kanonskog prava, kan. 1752. Taj kanon u relevantnom
dijelu utvrđuje: “Neka se... ima pred očima spasenje duša, koje
u Crkvi mora uvijek biti vrhovni zakon”. Stoga, vrhovni zakon
Crkve, spasenje duša, jest svrha samog kanonskog prava. Dakle, ako
tumačimo kanonsko pravo na način koji sprječava spasenje, i stoga
sprječava samu svrhu postojanja Zakonika, moramo se upitati je li
takvo tumačenje točno.
Poput svake dobre pravne analize, moramo
početi s općim pravilom. Opće pravilo u slučaju ispovijedi jest da svećenik,
osim valjanog svećeničkog reda, mora imati „jurisdikciju“ da bi valjano
odrješivao od grijeha. Jurisdikcija je profinjeni kanonski izraz koji, u
slučaju ispovijedi, u osnovi znači dopuštenje za podjeljivanje odrješenja.
Najčešći izvor iz kojeg jurisdikcija proizlazi jest dijecezanski biskup
dotičnog svećenika. Dijecezanski biskupi obično imaju ono što se zove
"redovna jurisdikcija" po
samoj naravi njihove službe. Ti biskupi zatim mogu delegirati vlastitu
jurisdikciju svojim svećenicima. Dodjela delegirane jurisdikcije za
ispovijedanje svećeniku naziva se ,,davanje ovlasti". Svećenici bratstva
nemaju ovlasti, jer im ih biskupi s jurisdikcijom ne žele dati. Nažalost, to je
najdalje dokle dolazi većina foteljaških internetskih analiza ovog pitanja.
Međutim, osim delegiranja jurisdikcije od
strane biskupa, postoji još jedan izvor po kojemu svećenici mogu dobiti
jurisdikciju: od same Crkve. Pod određenim okolnostima navedenim u kanonskom
pravu svećenik može primiti jurisdikciju izravno od Crkve. To se zove
"dopunska jurisdikcija", pošto Crkva nadopunjava jurisdikciju koja
nedostaje kako bi sakrament učinila valjanim. To se čini za spas duša, što je,
kao što smo vidjeli, najviši zakon Crkve .
Dopunska jurisdikcija
Prije udubljivanja u specifične kanone, važno
je znati kakva se metoda koristi za tumačenje kanonskog prava, tj.
kakva se "hermeneutika" koristi. Hermeneutika kanonskog
prava je, ironično, ona ista na čije nas korištenje potiče papa
Benedikt u interpretaciji Drugog vatikanskog koncila. Kanonsko pravo
mora se tumačiti u svjetlu kanonske tradicije. Drugim riječima, oni
kanoni u novom Zakoniku, koji ponavljaju one iz starog zakonika iz
1917, moraju se shvatiti na isti način kao i kanoni u Zakoniku iz
1917. To je navedeno u kanonu 6, paragraf 2. novog Zakonika: "Kanoni
ovoga Zakonika, ako preuzimaju staro pravo, trebaju se prosuđivati
uzimajući u obzir i kanonsku predaju."
Ovo je važno jer, u mjeri u kojoj kanoni koje ćemo
ispitati samo ponavljaju kanone iz 1917, trebali bismo imati bogatu
povijest kanonske tradicije koju možemo pogledati primjenjujući te
kanona na ispovijedi Bratstva. Ono što je u tome dobro jest da imamo
nepristran i objektivan komentar o tumačenju ovih kanona iz 1917. do
vremena kad je valjanost ispovijedi Bratstva uopće postale problem,
ranih 1970-ih. Komentatore kanonskog prava koji su pisali u tom
vremenskom razdoblju teško se može nazvati „apologetima
Bratstva“.
Opća zabluda
Najizravniji argument za valjanost ispovijedi Bratstva može se naći u kanonu 144., paragraf 1, u novom zakoniku. Kanon 144, paragraf 1, kaže: „U općoj zabludi o činjenici ili o pravu, te u zbiljskoj i vjerojatnoj dvojbi, kako pravnoj tako i činjeničnoj, Crkva dopunja izvršnu vlast upravljanja i za izvanjsko i za unutrašnje područje". Ukratko, to znači da, ako postoji činjenična ili pravna opća zabluda glede ispovijedi svećenika Bratstva, Crkva nadopunja jurisdikciju i ispovijedi su valjane. To nas, naravno, navodi da postavimo pitanje : "Što je to opća zabluda?"
Postavimo hipotetski činjenični primjer da nas vodi u
analizi. Recimo da je pater Horvat svećenik Bratstva koji je prior
rimokatoličke crkve sv. Ivana u Susedgradu. U tjednom biltenu stoji
obavijest da se ispovijed održava subotom od 15 do 16 sati. U crkvi
je tradicionalna ispovjedaonica gdje p. Horvat ispovijeda.
Pretpostavimo sada da imamo običnog katolika, g. Smitha. G. Ivić je
u Susedgradu na poslovnom putu i treba otići na ispovijed. U vožnji
primjećuje natpis „Rimokatolička crkva sv. Ivana“. Zaustavi se
i ima sreće. Subota je i pokornici stoje u redu za ispovijed. G.
Ivić, poput većine današnjih katolika, slabo poznaje kanonsko
pravo i nije u toku s tradicionalnim zbivanjima. Zna samo da je tu
katolička crkva, da treba obaviti ispovijed i da je tu
ispovjedaonica u kojoj je svećenik i red ljudi koji čekaju
odrješenje. Stoga pretpostavlja da svećenik ima sav potrebni
autoritet i ovlasti odrješenja. G. Ivić se ispovijeda i dobiva
odrješenje. Je li njegova ispovijed valjana?
Ovdje će se gotovo svi, pa čak i moderni „eksperti“,
složiti da je ispovijed g. Ivića valjana. Zašto? Jer je g. Ivić
stvarno vjerovao da p. Horvat ima jurisdikciju iako ju on nije imao.
Pošto je g. Ivić bio u zabludi glede činjenica da p. Horvat nije
imao tu jurisdikciju, ovo se zove činjenična zabluda. U slučajevima
kada postoji činjenična zabluda, sama Crkva nadopunja jurisdikciju,
prema kanonu 144, članak 1, kako bi osigurala valjanost ispovijedi
g. Ivića.
Pravna opća zabluda
Nažalost, onih nekoliko „eksperata“ koji uopće
dođu do ovog kanona, tu često završavaju analizu. Problem je u
tome što zanemaruju dodatnu okolnost pravne opće zablude koja je
izrijekom navedena u kanonu 144, paragraf 1. To je vjerojatno zato
što je pravna opća zabluda protivna intuiciji većine ljudi, jer
uključuje pravni pojam pod nazivom „pravna fikcija“, koji im je
nepoznat. Dakle, što je pravna opća zabluda?
Najbolji način da se shvati pravna opća zabluda jest analizirati činjenice iz perspektive samog zakona, a ne pojedinačnog pokornika. Kad se primjenjuje koncept pravne opće zablude, uopće nije bitno što g. Ivić zna ili vjeruje. Bitno je jedino odrediti da li postoji činjenična situacija koja služi kao okidač pravne opće zablude. Ako takva činjenična situacija postoji, tada postoji pravna opća zabluda i Crkva nadopunja jurisdikciju. Stvar je toliko jednostavna. Dakle, koje činjenične situacije pokreću pravnu opću zabludu?
Rječnik moralne teologije (Dictionary
of Moral Theology) iz 1962. kaže sljedeće o
pravnoj općoj zabludi: „(Opća zabluda) se naziva zabludom o pravu
kad proizlazi ili može proizići iz činjenice koja je po sebi takva
da bi odvela mnoge ljude u zabludu, čak ako u stvarnosti i nitko
nije u zabludi. Danas se općenito smatra (i takvo se tumačenje može
smatrati sigurnim) da je zabluda o pravu dovoljan uvjet dopunske
jurisdikcije“ [3]. Komentar kanona 144. napisan 1983., kaže
sljedeće o pravnoj općoj zabludi: „... nužno je da zabluda ima
uporište u javnoj činjenici, čvrstoj i pouzdanoj, koja je u stanju
proizvesti takvu zabludu, i da primjena nadopune može imati
djelokrug za opći interes i dobrobit. Ovo ima osobitu primjenu na
uobičajene ovlasti ispovijedanja“ [4].
P. Ramond Angels iz FSSPX-a u svojoj kanonskoj studiji o
valjanosti ispovijedi i ženidbe u FSSPX-u dobro sažima definiciju
pravne opće zablude [5]. Kaže sljedeće:
Zabluda u pravu sastoji se u
ČINJENICI čija je narav dovoljna da može prouzročiti zabludu u
zajednici, čak i ako nitko u zajednici nije doista u zabludi o
nedostatku jurisdikcije kod onoga koji djeluje. To nije činjenična
zabluda, nego pravna fikcija: interpretativna zabluda, činjenica
koja mnoge BI ODVELA po svojoj naravi u stvarnu zabludu. To praktično
znači da ako svećenik bez jurisdikcije za ispovijedanje sjedi u
ispovjedaonici ili stavi ljubičastu štolu pokazujući da je spreman
za ispovijedati, Crkva će nadopuniti njegov nedostatak jurisdikcije
za svako odrješenje koje on podijeli.
Da ne pomislite da je p. Angels pristran u svojoj
definiciji, Novi komentar zakonika kanonskog
prava (New Commentary
on the Code of Canon Law) u izdanju Paulist
Pressa (ne baš tradicionalističke publikacije) kaže sljedeće:
Iako kanon [144] pretpostavlja
postojanje opće zablude, mogu nastati okolnosti kada bi opća
zabluda mogla nastati, primjerice kad svećenik nema ovlasti
ispovijedati, ali uđe u ispovjedaonicu jer se mnogo ljudi želi
ispovjediti, a on je uvjeren da će u danoj situaciji ljudi misliti
da on ima jurisdikciju. U takvim situacijama Crkva će nadopuniti ovu
ovlast. [6]
Novi komentar je također
jasan oko toga da nitko ne mora biti u zabludi da bi jurisdikcija
bila nadopunjena:
Također nije nužno da određeni
broj ljudi stvarno upadne u zabludu, jer Crkva nadopunja ovlasti kada
bi, objektivno govoreći, razumne osobe mogle upasti u zabludu.[7]
Ovo potvrđuje Praktični
komentar Zakonika kanonskog prava (Practical
Commentary on the Code of Canon Law) iz 1962:
„Činjenica da osoba zna da svećenik nema jurisdikciju, ne
poništava valjanost svećenikovih čina ako se po općoj zabludi
vjeruje da on ima jurisdikciju" [8].
Dakle, što ovo znači? To znači da ako svećenik
Bratstva stvori situaciju koja bi općenito ljude navela da povjeruju
da on ima jurisdikciju za ispovijedanje, sama Crkva će nadopuniti
jurisdikciju za svaku ispovijed, bez obzira
na to da li svaki pojedinačni pokornik koji se ispovijeda zna da
svećenik nema redovnu delegiranu jurisdikciju (ovlasti). Tako, u
našem ranijem hipotetskom primjeru, p. Horvat iz FSSPX-a se nalazi u
ispovjedaonici čekajući čuti ispovijedi u crkvi pod imenom
„rimokatolička crkva sv. Ivana“. To očito stvara činjeničnu
situaciju kakvu predviđa kanonsko pravu, koja pokreće dopunsku
jurisdikciju zahvaljujući općoj zabludi o pravu. Razumni ljudi,
poput g. Ivića, bili bi u ovoj situaciji navedeni vjerovati da p.
Horvat ima dozvolu od Crkve da podjeljuje odrješenja. No, čak kad
bi g. Ivić i znao da p. Horvat nema ovlasti, p. Horvat bi ga i dalje
valjano odriješio jer sama narav da je u ispovjedaonici svećenik
koji je spreman ispovijedati, pokreće opću zabludu o pravu.
Primijetite da je ovo „pravna zabluda“. To je zabluda koju pravo
pretpostavlja čak ako i nema stvarne zablude. Kao što kaže p.
Angels:
U crkvama Bratstva Sv. Pija X,
školama, misnim centrima, ljetnim kampovima i izvanrednim skupovima
prigodom hodočašća, obredima ređenja i sličnim slučajevima,
dovoljno je da svećenik sjedi u ispovjedaonici, stavi ljubičastu
štolu ili dade neki vanjski javni znak koji će vjernici prepoznati
kao naznaku da je spreman ispovijedati skupinu ljudi, kako bi
nastala opća zabluda barem de
iure. U mnogim
ustanovljenim crkvama opća zabluda će postojati de
facto.
Svećenik u takvim uvjetima će
VALJANO podijeliti vjerniku odrješenje na temelju kanona 209, u
novom Zakoniku kanona 144.
Pozitivna i vjerojatna sumnja
Osim opće zablude o činjenici i pravu, kanon 144
navodi i dodatne situacija u kojima Crkva dopunjuje jurisdikciju za
ispovijedanje. Kanon 144 kaže: „... u
pozitivnoj i vjerojatnoj sumnji, kako pravnoj tako i činjeničnoj,
Crkva dopunja izvršnu vlast upravljanja [jurisdikciju] i za
izvanjsko i za unutrašnje područje“. Što je, dakle, pozitivna
ili vjerojatna sumnja?
Praktični komentar Zakonika kanonskog prava
(Practical Commentary on the Code of Canon
Law) iz 1962. kaže:
Općenito govoreći, negativna
sumnja znači da osoba nema razloga koji bi poslužio kao osnova za
odluku o nekom pitanju, te je jednaka neznanju o tom pitanju.
Pozitivna sumnja znači da osoba ima dobar razlog odlučiti o pitanju
na jedan način, ali da postoji i razlog u korist suprotne odluke o
tom pitanju. Na primjer, razlozi za i protiv postojanja jurisdikcije
u određenim slučajevima stvaraju pozitivnu sumnju; a ako su razlozi
na objema stranama takve težine da stvaraju bona fide dvojbu, Crkva
dopunja jurisdikciju, čak ako ju osoba i ne posjeduje. [10]
Ovaj dio kanona podiže ulog za one koji bi samopouzdano
proglasili ispovijedi Bratstva nevaljanima. Jer čak i kad bi našli
neke razloge u korist teze da jurisdikcija nije nadopunjena u slučaju
ispovijedi Bratstva, ti bi razlozi morali biti toliko uvjerljivi da
potpuno ponište svaki dobar razlog na drugoj strani. Ako postoje
dobri razlozi na objema stranama, onda postoji zbiljska dvojba. U
takvom slučaju, Crkva, prepoznajući da je njen najviši zakon
spasenje duša, nadopunila bi jurisdikciju da osigura da su
odrješenja valjana.
Pravo vjernika na sakramente
Kanon 1335 kaže:
Ako cenzura zabranjuje da se slave
sakramenti ili blagoslovine ili da se obavljaju čini upravljanja,
zabrana se obustavlja kad god je to potrebno za utjehu vjernika koji
su u smrtnoj pogibelji; ali, ako unaprijed izrečena cenzura nije
proglašena, zabrana se osim toga obustavlja kad god vjernik traži
sakrament ili blagoslovinu ili čin upravljanja; to pak može
dopušteno tražiti zbog bilo kojeg opravdanog razloga.
Uz najgoru pretpostavku, da su svećenici Bratstva
trenutno pod proglašenom unaprijed izrečenom (automatskom)
cenzurom, bi li oni mogli valjano odrješivati ako bi vjernik od
njih zatražio sakrament pokore? Novi komentar
zakonika kanonskog prava (New
Commentary on the Code of Cannon Law)
odgovara da bi odrješenja bila valjana.
Klerik podvrgnut unaprijed
izrečenoj ili izreci prepuštenoj cenzuri ne smije služiti
vjernicima izvan smrtne opasnosti, bilo da oni legitimno traže
sakrament, blagoslovinu, ili čin upravljanja. Ako to pokuša
učiniti, čini vlasti reda su valjani ali nedopušteni [11].
Dakle, svaki katolik koji zatraži ispovijed od
svećenika Bratstva primit će valjano odrješenje. Međutim, ako bi
spomenuti svećenik bio pod proglašenom cenzurom, tada bi njegov
odgovor na zahtjev vjernika bio nedopušten čin sa svećenikove
strane. Treba primijetiti da FSSPX vjeruje da njegovi svećenici, iz
različitih razloga, trenutno nisu ni pod kakvom valjanom cenzurom.
No čak kad bi i bili, p. Angels tvrdi da nijedna cenzura nikada nije
bila proglašena u kanonskom smislu, i stoga bi svećenik Bratstva u
ovoj situaciji i dalje djelovao valjano i dopušteno. Neovisno o
Vašem mišljenju o ovom pitanju, ovdje je relevantno to da pod
kanonskim zakonom vjernik koji zatraži ispovijed od svećenika
Bratstva prima valjano odrješenje.
Izvor: The Remnant Newspaper
[1] http://www.vatican.va/archive/ENG1104/__P70.HTM
[2] Laik ni pod kojim uvjetom ne može dati valjano odrješenje u ispovijedi.
[3] Pugliese, u; Palazzini, Dictionary of Moral Theology, 1962, članak Jurisdiction, Supplied: the Church supplies jurisdiction in a case of common error. Citat prema p. Ramon Angles, FSSPX, u svojoj kanonskoj studiji, “The Validity of Confessions and Marriages
in the chapels of the Society of St. Pius X”, http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/2.htm. P. Angles također citira mnogo više primjera komentatora kanonskog prava koji potvrđuju taj pojam u njegovoj studiji.
[4] Lombardía, Código de Derecho Canónico, 1983. Citat prema: p. Angles at http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/2.htm
[5] http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/2.htm
[6] New Commentary on the Code of Canon Law, edited by John P. Beal, James A. Coriden and Thomas Joseph Green, Paulist Press, 2000., str. 193.
[7] Isto.
[8] Woywood, A practical commentary on the Code of Canon Law, 1962., 101. str.
[9] http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/2.htm
[10] Woywood-Smith, A Practical Commentary on the Code of Canon Law, 1962, # 162. Citat prema: p. Angles, http://www.ireland.sspx.net/miscellaneous/validity%20confessions%20&%20marriages/code/3.htm.
[11] New Commentary on the Code of Canon Law, edited by John P. Beal, James A. Coriden and Thomas Joseph Green, Paulist Press, 2000., 1567. str.
