Žir je potencijalni hrast; hrast je potpuno razvijeni
žir. Ukoliko bi hrast ponovno postao žir (kad bi to bilo moguće
bez odumiranja), bilo bi to nazadovanje. Zbog toga je u svojoj
enciklici Mediator Dei (br.
51) papa Pio XII. osudio liturgijski arheologizam kao
protuliturgijski stav sljedećim riječima: »...ne
bi bio motiviran ispravnom i razboritom revnošću onaj tko bi se
htio vratiti drevnim obredima i običajima, odbijajući nove propise
koji su doneseni voljom Božje Providnosti i zbog promijenjenih
okolnosti. Takav način razmišljanja i djelovanja, naime, ponovno
oživljava pretjerani i nezdravi arheologizam koji se javio na
nezakonitome koncilu u Pistoji, te se nastoje obnoviti mnogobrojne
zablude koje su bile pretpostavke za taj buntovnički sabor ili su iz
njega proistekle uz veliku štetu za duše, te ih je Crkva, kao budna
zaštitnica poklada vjere povjerenoga od Gospodina, s potpunim pravom
osudila«.
Takvim su sumanutim arheologizmom obuzeti
pseudoliturgičari koji haraju Crkvom pozivajući se na II.
vatikanski koncil; pseudoliturgičari koji gdjegod idu dotle da
poticanjem i primjerom tjeraju svoje podložnike na povrjedu onih
malobrojnih ispravnih propisa koji još uvijek postoje, a koje su oni
sami formalno proglasili ili potvrdili.
U tome je pogledu karakterističan slučaj obreda
pričešćivanja. Naime, nakon što je ovaj ili onaj biskup proglasio
da je tradicionalni obred pričešćivanja, stavljanjem svete hostije
na jezik, još uvijek na snazi, unatoč tome dopušta dijeljenje
svete pričesti iz košarica koje vjernici dodaju jedni drugima; ili
on sâm odlaže svetu hostiju u gole ruke — a jesu li uvijek i
čiste? — onoga tko prima pričest...
Promicatelji pričešćivanja na ruke prizivaju se na
pseudoliturgijski arheologizam koji je otvoreno osudio Pio XII. Oni,
naime, uporno ponavljaju da se pričest mora primati na taj način
jer se tako činilo u cijeloj Crkvi, i na Istoku i na Zapadu, od
početka i tijekom tisuću godina.
Istinito je i sigurno da su se pričesnici od početka i
tijekom gotovo dvije tisuće godina morali uzdržavati od bilo
kakvoga jela i pića, i to od bdijenja pa do trenutka primanja
pričesti, kako bi se pripremili za nju. Zašto ti arheolozi ne
obnove takav euharistijski post? On bi sigurno znatno pomogao
vjernicima da živo razmišljaju o pričesti koju će primiti i da se
za nju bolje pripreme.
S druge strane, sigurno nije točno da je od početka i
tijekom tisuću godina u cijeloj Crkvi, na Istoku i na Zapadu,
postojao običaj stavljanja svetih prilika vjernicima u ruke.
Krunski dokaz tih pseudoliturgičara jest sljedeći
odlomak Mistagoških kateheza, pripisanih
sv. Ćirilu Jeruzalemskome:
»Pristupajući dakle [svetoj pričesti], ne idi
raširenih dlanova niti razdvojenih prstiju; nego držeći lijevu
ruku poput prijestolja ispod one [desne] koja će primiti Kralja; te
udubljenom [desnom] rukom primi tijelo Kristovo, odgovarajući:
Amen«.
Kod ovoga »Amen« ti liturgičari
završavaju citat. Ali
Mistagoške
kateheze se ne
zaustavljaju na tome nego dodaju sljedeće:
»A nakon što oprezno posvetiš
svoje oči dodirivanjem svetoga Tijela, primi ga... Tada, nakon
pričešćivanja Tijelom Kristovim, pristupi i k čaši krvi, ne
šireći ruke, nego prignut [grčki: kypton],
te na način klanjanja i štovanja izgovarajući »Amen«, posvetit
ćeš se također uzimanjem Krvi Kristove. I dok ti još usne budu
vlažne od nje, dotakni ih rukama te posveti svoje oči, čelo i
ostala sjetila... Od pričesti se ne ustežite; niti zbog ljage
grijeha nemojte se lišavati ovih svetih i duhovnih otajstava«.
Tko bi mogao pretpostaviti da bi tome sličan obred
mogao biti uvriježen u sveopćoj Crkvi, pa makar i malo manje od
tisuću godina? I kako usuglasiti takav obred, prema kojemu se
pripušta svetoj pričesti i onaj tko je okaljan grijehom, s posve
sigurnim običajem koji postoji već od početka Crkve, da se ne
dopušta pričešćivanje onome tko nije posvećen: »Stoga, tko god
jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela
i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i
iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne
razlikuje Tijela« (1 Kor 11, 27—29).
Ovakav osebujni obred pričešćivanja,
čiji opis završava poticanjem na primanje pričesti i u stanju
grijeha, zasigurno nije naučavao sv. Ćiril u jeruzalemskoj Crkvi, a
nije mogao biti dopušten ni u bilo kojoj drugoj Crkvi. Radi se
zapravo o obredu iz mašte koji lebdi između zanesenjaštva i
svetogrđa; a potječe od pisca Apostolskih
konstitucija, nepoznatoga
Sirca, gutača knjiga i neumornoga pisca, koji u svojim spisima
prevrće uglavnom ono što je sâm pročitao i začinio vlastitom
maštom. U VIII. knjizi navedenih Apostolskih
konstitucija on
navodi 85 apostolskih kanona, pripisujući ih svetome papi Klementu;
a te je kanone papa Gelazije I. na Rimskoj sinodi 494. godine
proglasio krivotvorenima: »Liber,
qui appellatur Canones
Apostolorum, apocryphus«
(PL = Patrologia Latina, 59,
st. 163).
Opis ovoga ekstravagantnog obreda,
ukoliko već nije svetogrdan, ušao je u Mistagoške
kateheze zahvaljujući
nekome nasljedniku sv. Ćirila; općenito se smatra da je to bio
biskup Ivan, pritajeni arijanac, origenovac i pelagijanac; stoga ga
osporavaju sv. Epifanije, sv. Jeronim i sv. Augustin.
Kako, dakle, Leclercq može reći da:
»...u njemu [u tome ekstravagantnom obredu] moramo gledati točan
prikaz običaja velikih sirijskih Crkvi«? To može tvrditi jedino
proturječeći samome sebi, budući da je malo prije rekao da se radi
o: »...liturgiji iz mašte. Ona potječe i namijenjena je zabavi
svojega autora; to nije redovita, službena liturgija koja pripada
nekoj određenoj Crkvi« (Dictionaire
de Archeologie chretienne et de liturgie, sv.
III, dio II, st. 2749-2750).
S druge strane, posjedujemo pouzdana
svjedočanstva o suprotnome običaju, to jest, o stavljanju svetih
prilika na pričesnikova usta, kao i o zabrani laicima da dotiču
svete prilike svojim rukama. Samo u slučaju nužde i u vrijeme
progona — kao što nas poučava sv. Bazilije — moglo se odstupiti
od navedenoga pravila, te se dopuštalo laicima da se pričešćuju
svojim rukama (PG =
Patrologia Graeca, 32,
st. 483-486).
Dakako, ovdje ne namjeravamo dati pregled svih
svjedočanstava koja dokazuju da je u starini bio običaj stavljanja
svetih prilika na usta laika koji se pričešćivao; navest ćemo
samo neka karakteristična mjesta, što će uostalom biti dovoljno za
opovrgavanje tvrdnje kako se tisuću godina u sveopćoj Crkvi, i na
Istoku i na Zapadu, običavalo stavljati posvećene čestice laicima
u ruke.
Sv. Eutihijan, papa od 275. do 283.
godine, zabranjuje laicima nošenje posvećenih prilika bolesnicima,
kako ih ne bi doticali rukama: »Neka se nitko ne usudi predati
Pričest svjetovnjaku ili ženi kako bi ih odnijeli bolesniku« (PL
5, st. 163-168).
Sveti Grgur Veliki pripovijeda kako
je sv. Agapit, papa od 535. do 536., otišavši u vrijeme nekoliko
mjeseci svojega pontifikata u Carigrad, ozdravio gluhonijemoga tako
da mu je »Tijelo Gospodnje stavio u usta« (Dijalozi
III, 3). Toliko o
Istoku; što se pak Zapada tiče, pouzdano se zna da je isti taj sv.
Grgur Veliki dijelio svetu Pričest laicima u usta...
Zasigurno, niti u davnini nije
nedostajalo nepokornih inovatora. To
je potaklo crkvenu vlast da ih pozove na red. Tako je postupio i
sabor u Rouenu oko 650. godine, zabranjujući služitelju Euharistije
da stavlja posvećene prilike na ruku pričesnika-laika: »[Prezbiter]
neka također pazi da ih [vjernike] pričešćuje iz vlastite ruke;
neka nijednome svjetovnjaku niti ženi ne stavlja Euharistiju u ruke,
nego samo u usta uz ove riječi: „Gospodinovo Tijelo i Krv bilo ti
na oproštenje grijeha i na život vječni”. Ako netko to prekrši,
neka se ukloni od oltara, budući da prezire svemogućega Boga i
obeščašćuje ga, koliko to do njega stoji« (Mansi,
sv. X, st.
1099-1100).
Nasuprot tome, upravo su arijanci
htjeli pokazati da ne vjeruju u Isusovo božanstvo i da Euharistiju
smatraju samo kruhom simboličkoga značenja time što su se
pričešćivali stojeći i doticali svete prilike vlastitim rukama.
Nije bez razloga sv. Atanazije govorio o arijanskome otpadništvu
(PG, 24,
st. 9ss).
Ne želimo nijekati da je bilo dopušteno svjetovnjacima
ponekad doticati svete prilike, i to u određenim iznimnim prilikama,
ili čak u nekim mjesnim Crkvama, ali samo neko vrijeme. Ali niječemo
da je to bio običaj Crkve na Istoku ili na Zapadu tijekom tisuću
godina. No još bi veća pogrješka bila tvrditi da se tako mora
činiti i danas. I u štovanju koje se iskazuje presvetoj Euharistiji
došlo je do razboritoga napretka, analogno napretku na dogmatskome
polju (dakako, modernistička »teologija mrtvoga boga« nema nikakve
veze s time).
Spomenuti liturgijski razvoj proširio je po cijeloj
Crkvi običaj poklecanja u činu klanjanja i, dosljedno tome, uporabu
klecala, običaj pokrivanja pričesne ograde bijelim prostiračem,
upotrjebu pričesne plitice, ponegdje i upaljene svijeće, te praksu
osobne zahvale barem petnaest minuta nakon pričesti. Ukidanje svega
toga ne znači unaprjeđivanje štovanja koje se iskazuje Bogu u
presvetoj Euharistiji niti vjere i posvećivanja vjernika, nego
služenje zloduhu.
Kada sv. Toma (Teološka suma,
III, q. 82, a. 3) izlaže razloge zbog kojih
svjetovnjacima nije dopušteno doticati svete prilike, on ne govori o
nekome novouvedenom obredu, nego o liturgijskome običaju koji je
star koliko i Crkva. Stoga je Tridentski sabor s pravom mogao
izjaviti ne samo da je u Božjoj Crkvi uvijek postojao običaj da
laici primaju Pričest od svećenika, dok svećenici pričešćuju
sami sebe; nego i to da ovaj običaj potječe od apostola (DH 1648).
Upravo zbog toga je taj običaj propisan i u Katekizmu sv. Pija X. (pitanja 642-645).
Međutim, taj propis nije izbrisan; u novome Rimskom misalu, br. 117,
piše da pričesnik »držeći pliticu pod ustima prima Sakrament«.
Kad se to pročita, ne može se dokučiti zašto sami
donositelji tako mudroga propisa oslobađaju jednu biskupiju za
drugom od toga istog propisa. Običan vjernik, suočen s takvom
nedosljednošću, može je tumačiti samo kao veliku ravnodušnost
prema crkvenim propisima, liturgijskim i onim drugim.
Giuseppe Pace
Napomena: prijevod je malo
skraćen.
Izvor: http://www.latinska-misa.com/
