utorak, 29. travnja 2014.

Predavanje 27. travnja 2014. u Zagrebu: Crkvena kriza i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.


Dragi prijatelji u Hrvatskoj,

I. Postoji li zbilja kriza u Crkvi?
Kada pogledamo vjerski život ovdje u Vašoj domovini, u iskušenju smo govoriti samo o nekoliko zloporaba i uzgrednih zastranjenja. Bacimo li pak pogled na druge zemlje, osobito na Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku, nastaje posve drukčija slika: Crkva se nalazi u dubokoj krizi koja ugrožava njezino postojanje u kojoj mi kao katolici samo zbog toga imamo čvrsto pouzdanje i nadu jer joj je sam Krist, utjelovljeni Bog i njezin Utemeljitelj, obećao vječni život: „Vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18). Posljednji pape rječito svjedoče o ovoj krizi. Navedimo neke od njihovih izjava:

Pavao VI. kaže u prosincu 1969.: „Crkva danas prolazi vrijeme nemira. Neki se bave samokritikom, reklo bi se čak samouništenjem. To je snažan i složen unutarnji prevrat koji nitko nije očekivao nakon Koncila.“ Isti papa konstatira 29. lipnja 1972. godine da „ima dojam da je Sotonin dim ušao kroz neku pukotinu u hram Božji.“

Ivan Pavao II. piše 28.  lipnja 2003. u Ecclesia in Europa da „mnogi Europljani ostavljaju dojam da žive bez duhovnih korijena, kao nasljednici što su spiskali svoju baštinu, koju im je povijest namrla.(…) Među izraze i plodove te egzistencijalne tjeskobe posebno treba ubrojiti dramatično smanjenje nataliteta, opadanje zanimanja za svećenička zvanja i posvećeni život, teško donošenje životnih odluka, ako ne i posvemašnje odbijanje njihova donošenja, uključujući i brak.(…) današnja je Europa svjedok teške pojave obiteljskih kriza i gubljenja samog pojma obitelji. (…) U korijenu gubitka nade nalazi se pokušaj da se nametne antropologija bez Boga i bez Krista. Takvo je razmišljanje dovelo do poimanja čovjeka kao "apsolutnog središta stvarnosti, izvještačeno ga postavljajući na mjesto Boga i zaboravljajući da nije čovjek taj koji stvara Boga, nego je Bog onaj koji stvara čovjeka.(…) Europska kultura ostavlja dojam "tihog otpadništva" prezasićena čovjeka koji živi kao da Boga nema.
Kardinal Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., u svojim razmatranjima Križnog puta na Veliki petak 2005. godine u devetoj postaji Crkvu uspoređuje s lađom koja pušta vodu na sve strane i koja tone.

Navedimo na koncu još i kardinal Šepera, negdašnjeg Pročelnika Kongregacije za nauk vjere: „Kriza Crkve jest kriza biskupa.“

Prije nego što počnemo tumačiti ovu krizu preko raznih činjenica i brojki, želimo ponajprije istražiti njezino podrijetlo.


II. Odakle dolazi ova kriza?
Već više od 50 godina šire se liberalizam i neomodernizam u Crkvi; prigodom II. vatikanskog sabora prodrli su u unutrašnjost Crkve. Već papa Pio X., sveti zaštitnik našega Bratstva, konstatira u svojoj enciklici Pacendi Dominici gregis od 8. rujna 1907. o modernizmu da se neprijatelji Crkve više ne nalaze izvan Crkve, nego unutar nje i oni ne dižu sjekiru na grane i izdanke, nego na samo njezino korijenje. Pogledajmo samo neke posebno upitne izjave II. vatikanskog sabora:

U dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio br. 3 kaže se u 4. poglavlju:
„Stoga te odijeljene Crkve ili zajednice, iako smatramo da trpe od onih nedostataka, nipošto nisu lišene značenja i važnosti u otajstvu spasenja. Kristov se, naime, Duh ne ustručava poslužiti njima kao sredstvima spasenja.“

Ovdje ponajprije valja napomenuti da se druge denominacije nipošto ne mogu označavati Crkvama. Krist, božanski Zaručnik, utemeljio je samo jednu Zaručnicu, naime Crkvu koju je on utemeljio; sve druge vjeroispovijesti žive u odvojenosti od Petrove stolice ili čak i u herezi, kao primjerice 41 000 raznih protestantskih sekti. Ako bi oni odista bili sredstvima spasenja, onda se pravoslavni, anglikanci, luterani i kalvinisti ne bi trebali obratiti. Time se svakom misijskom radu ili radu za obraćenje otpadnika oduzima pravo postojanja.

U pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes kaže se u točci 12:
„Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu.“
U našemu starom katekizmu pak stoji da sve na zemlji treba biti uređeno prema Bogu kao posljednjem cilju. To nije isto! U ovih malo riječi antropocentrični je obrat programski predstavljen, to jest preobrazba od usmjerenja čovjeka prema Bogu prema usmjerenju čovjeka prema sebi samomu sve do samoobožavanja.

U konstituciji o Crkvi Lumen gentium čitamo u točci 16:
„No naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu“

Je li baš točno da se muslimani s nama klanjaju jednom Bogu? Mi se klanjamo trojedinomu Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, jednom Bogu u tri osobe. Upravo to muslimani odbacuju i predbacuju nam mnogoboštvo.

U izjavi o nekršćanskim religijama (Nostra aetate) kaže se onda u točci 3 o islamu:
„Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom.“

Može li se kod muslimana zbilja govoriti o moralnom životu ako im Kuran dopušta do četiri žene te oni neprekidno svoju vjeru šire ognjem i mačem? Po njima cilj posvećuje sredstva, načelo koje izravno proturječi naravnom pravu i kršćanskom Nauku.

Pronaći ćete u knjizi Das Konzil, eine bislang ungeschriebene Geschichte (Koncil, dosada nenapisana povijest) profesora Roberta de Matteija vrlo opsežan, izvrstan prikaz II. vatikanskog sabora i razornih snaga koje su ondje djelovale.

Neposredna posljedica ovoga Koncila jest ukidanje katoličkih država. Sukladno izjavi o vjerskoj slobodi država ima dužnost dopustiti svim religijama i vjeroispovijestima naravno pravo dok se njezina istinska dužnost, jedinu istinsku religiju štititi od zablude i moralne iskvarenosti te je potpomagati, više i ne zahtijeva. Upravo u ovome duhu papa je Ivan Pavao II. 27. listopada 1986. pozvao vođe svih velikih svjetskih religija na zajedničku molitvu za mir u Asiz i stavio im katoličke crkve na raspolaganje za njihove dijelom poganske obrede. Tako su budisti postavili Budin kip na svetohranište katoličke crkve svetog Petra! Posljedica ovoga susreta i događaja iste vrste koji su uslijedili jest širenje vjerskog indiferentizma: Svaka je religija put spasenja, svaki je čovjek anonimni kršćanin, druge su religije anonimno kršćanstvo; sve religije pridonose miru i razumijevanju među ljudima. Prošlost je izjava prvoga pape: „I nema ni u kome drugom spasenja“ (usp. Djela apostolska  4,12)


III. Tužne činjenice i posljedice
1. Pokoncilski su katekizmi i vjeronaučne knjige svi više ili manje sastavljani prema Holandskom katekizmu kojemu je Sveta Stolica predbacila brojne hereze i nejasne, dvosmislene formulacije, a da nije poduzeta korektura. U njemačkom katekizmu Wie wir Menschen leben stoji primjerice: „Kada kršćani održavaju gozbu s Isusom, odlaze k oltaru; svećenik im pruža komadić kruha.“ Ne niječe li se ovdje izričito dogma Tridentskog sabora prema kojoj je Krist u Presvetom sakramentu istinski, stvarno i bitno prisutan? A kako su prevareni pričesnici koji misle da primaju Krista, a kojima se u stvarnosti pruža samo komadić kruha!

2. Kod mnogih teologa na Koncilu i u pokoncilsko vrijeme može se konstatirati odmak od katoličke vjere. Karl Rahner, koji je mjerodavno utjecao na Koncil, posve izravnava razliku između naravne i nadnaravne razine. Hansu Küngu zbog njegovih raznih krivovjerja 1979. godine Rim oduzima poslanje da poučava u ime Crkve. Stvari puno bolje ne stoje ni s dominikancem Edwardom Schillebeeckxom, koji primjerice osporava ministerijalno svećeništvo Crkve. Hans Urs von Balthasar, kojega je Ivan Pavao II. imenovao kardinalom, tvrdio je da je pakao prazan. Današnji kardinal Kasper niječe veći dio Isusovih čuda u Novom zavjetu i opisuje ih kao pobožne priče. Profesor Anton Vögtle niječe autentičnost cijele povijesti Isusova djetinjstva. Profesor Hilberath, koji na sveučilištu Tübingen radi na formaciji tamošnjih teologa, izričito niječe tjelesno Kristovo uskrsnuće. Za njega ne bi bilo čudo ni sablazan kada bi se jednog dana pronašao Isusov grob s potpunim kosturom. Godine 1977. pisalo je 180 teologa biskupije Rottenburg-Stuttgart evangeličkim župnicima: „Priznajemo Vas kao nositelje iste vlasti i iste odgovornosti.“ Može li se zbilja katolički svećenik koji stoji u apostolskoj sukcesiji i in persona Christi otpušta grijehe i vrši Žrtvu naših oltara izjednačiti s protestantskim predsjedateljem zajednice? Vjeruju li svećenici koji tako nešto pišu još u svoje vlastito svećeništvo?

3. Vjerska praksa
U Nizozemskoj je vjerska praksa sa 60% u vrijeme Koncila spala na 5%
U Quebecu,  frankofonoj kanadskoj pokrajini: s 95% na 10% . Nekada je Quebec bio jedan od najkatoličkijih krajeva svijeta.
U Južnoj Holandiji župnik, naš prijatelj, pitao je na vjeronauku 24 djece tko zna učiniti znak križa – samo se jedno jedino dijete znalo prekrižiti! U obiteljima se dakle ne prenosi više vjera i elementarni molitveni život. Ovaj spomenuti župnik ima crkvu s preko 800 sjedećih mjesta. Prije Koncila se nedjeljom pet puta punila; prema tome je bilo otprilike 4000 katolika kod svete Žrtve. Danas ih je još 90 na jednom jedinom euharistijskom slavlju.

Ispovijed je postala izgubljenim sakramentom. U Njemačkoj je najprije zamijenjena pokorničkim bogoslužjima, a onda praktično posve ukinuta. Jedan župnik koji je naš prijatelj, brine se za tri župe sa sveukupno 900 katolika. Za Božić je imao dvije ispovijedi, a za Uskrs 10, a svatko tko dođe na Misu, ide na svetu Pričest. To upućuje na posvemašnji gubitak svijesti o grješnosti i na uobraženu sigurnost spasenja.

4. Godine 1969. tradicionalnu svetu Misu zamjenjuje Novus ordo missae, koji se samo po duhu, ali ne po slovu može pozvati na II. vatikanski sabor. U prvotnoj verziji u članku 7 stoji: „Gospodnja večera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Božjega naroda okupljenoga da pod svećenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji. Zbog toga o mjesnome okupljanju svete Crkve eminentno vrijedi Kristovo obećanje: Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18,20)“.

Analizirajmo nešto pobliže ove izjave: Ako je sveta Misa skup vjernika, onda nema svete Mise ako oni izostanu i svećenik sam celebrira. Ovdje se zamjenjuje bit svete Mise s ciljem svete Mise. Zatim, svećenik nipošto ne vrši službu predsjedanja, nego djeluje in persona Christi, kao zaređeni službenik. Dalje, prisutnost je Isusa Krista u Oltarskom sakramentu posve drukčija nego ona čisto duhovna prisutnost gdje su dvojica ili trojica okupljena u njegovo ime. Ova je definicija izazvala toliko mnogo protesta da je nakon godinu dana ispravljena i nadopunjena. Ali sama stvar, obred nove liturgije koji točno odgovara ovoj definiciji, ostao je točno isti. Prema tome, u njoj se zamjenjuje misao žrtve sve više i više mišlju samo zajedničke gozbe; svećenik biva predsjedateljem zajednice kao kod protestanata; oltar se pretvara u stol. Kardinali Ottaviani i Bacci konstatiraju u svojem kritičnom pregledu NOM-a da predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi Tridentskoga sabora . Prema tome, riječ je o prekidu s crkvenom Tradicijom. Pričest na ruke koja je svugdje uvedena potkopava vjeru u stvarnu prisutnost i navodi na pomisao da je Euharistija običan kruh. Celebracija prema narodu izrazom je već spomenutog antropocentričnog obrata. Nova je liturgija dovela do profaniranja Crkve, ali i duša; sakralni je karakter dobrim dijelom nestao. U Njemačkoj se primjerice u vrijeme karnevala svugdje celebriraju lakrdijaške mise. K tome je umanjenje misli o žrtvi u liturgiji koja je izrečena molitvama, znakovima križa i drugim gestama dovelo do znatnog umanjenja spremnosti na žrtvu kod vjernika. Egoizam, pohlepa i oholost stupili su na mjesto poniznosti, vršenja dužnosti, težnje za krjepošću i odricanja.

5. Upravo je dramatično smanjenje svećeničkih i redovničkih zvanja. O tome neki podaci:
U Francuskoj godišnje umire otprilike 800 svećenika, ređenjem dolazi samo 100 novih. Danas ondje ima župnika koji se moraju brinuti za 60 župa. Nedavno je jedan biskup rekao da je tijekom svoje službe kao pastir biskupije sahranio preko 100 svećenika, a zaredio jednog jedinoga!
Nije bolje ni s redovništvom. Osobito je dramatična situacija u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema izjavama Američke biskupske konferencije za muške redove nastaje sljedeća slika:


U formaciji kod:

1965.
2000.
smanjenje
Isusovaca
3559
389
89%
Franjevaca
2251
60
97%
Kršćanske školske braće
912
7
99%
Benediktinaca
1541
109
93%
Redemptorista
1128
24
98%
Dominikanaca
343
38
89%
Misijskog reda Maryknoll
919
15
98%
Oblata Bezgrješnog Srca Marijina
914
13
99%
Lazarista
700
18
97%
Franjevaca konventualaca
511
49
90%
Pasionista
574
5
99%
Otaca svetog Križa
434
132
samo(!)70%
Augustinaca
483
14
97%
Kapucina
440
39
91%
Otaca Predragocjene krvi
521
27
95%
Otaca od La Sallette
552
1
100%
Karmelićana
545
46
92%
Otaca Duha Svetoga
159
9
94%


6. Na upravo potresan način očituje se propadanje nauka i prakse i u braku i obitelji. Magazin Der Spiegel početkom je ove godine o tome objavio odgovore njemačkih biskupija na anketu koju je inicirala Sveta Stolica. Pročitajte sami rezultate kako biste vidjeli koliko je proces uništenja crkvenog bračnog morala već uznapredovao:

Na pitanje „Osjećate li to grijehom ako ste kod kontrole rađanja primjenjivali takozvane nedopuštene metode?“ odgovorilo je 86 % niječno, 14 %  potvrdno. Sljedeće pitanje: „Jeste li zbog toga već odustali od primanja Euharistije?“ Ovdje je 90 % odgovorilo niječno, 10 % potvrdno. U biskupiji Aachen proizlazi iz odgovora da „crkveni bračni i spolni moral“ predstavlja „za mnoge smetnju za vjeru.“ U biskupiji Bamberg odgovori izriču „kritičan stav prema moralnom nauku“. U biskupiji Essen upitanici se zalažu za to da se „istospolnim parovima omogući blagoslov u crkvi“. U biskupiji Freiburg „zajednički život prije crkvenog vjenčanja nije poseban slučaj, nego uobičajen“. U biskupiji Köln  „crkveni se Nauk drži čudnim i punim nerazumijevanja za veze“. U biskupiji Magdeburg „Crkva je dobrim dijelom izgubila svoj monopol  tumača za životno područje braka i obitelji“. U biskupiji Mainz „odbacivanje umjetnih metoda kontrole začeća odbijaju gotovo svi ljudi, odnosno to drže u većini posve irelevantnim“. U biskupiji Osnabrück „sve se više vjernika udaljuje od Crkve“. U biskupiji Rottenburg se „zabrana kondoma označava kažnjivom“. U biskupiji Trier očekuju upitanici „življeno milosrđe u pitanjima braka, neuspjeha, novog početka i spolnosti“.


IV. Svećeničko bratstvo sv.Pija X.

Kada bi Narod Božji u Starom zavjetu skrenuo s pravoga puta i okrenuo se idolopoklonstvu i poganskim kultovima, nastupili bi proroci koji su ga pozivali na obraćenje. Mnogi od njih su zbog ove ljudski gledano nezahvalne uloge zlostavljani, bacani u tamnicu ili čak i ubijeni jer su se ljudi htjeli riješiti ovih neugodnih upozoritelja. 

I u Novom zavjetu Bog u kriznim vremenima šalje ljude kao upozoritelje, podiže svece radi prevladavanja krivovjerja i ćudorednog propadanja. Uvijek ponovno nastaju reformski pokreti po kojima Crkva iznovice prepoznaje zdrav Nauk i autentičan zahtjev Evanđelja. Spomenimo neke primjere:
-          Sveti Atanazije, aleksandrijski biskup, u prvoj se polovici 4. stoljeća snažno zalaže za Kristovo božanstvo nasuprot arijanstvu. Zbog toga mora pet puta napustiti svoju biskupsku stolicu, čak ga osuđuje jedna talijanska biskupska sinoda koju odobrava i papa Liberije. Međutim, na kraju je nadvladano krivovjerje, a katolička vjera ponovno uspostavljena. 
-          Sveti Augustin na osobit način propovijeda protiv donatista, a također i protiv pelagijanaca dozivajući uvijek u pamet čistu nezasluženost milosti Božje.
-          Sveti se Ćiril Aleksandrijski suprotstavlja heretiku Nestoriju Carigradskom i tako spašava dogmu Marijinog Bogomajčinstva, a time i cijelu kristologiju.
-          Kasnije vidimo Karolinšku reformu, reformu redovništva koja polazi od samostana Cluny u srednjem vijeku, reformu pape Grgura VII. i njegovu borbu protiv laičke investiture. On umire u Salernu u progonstvu s riječima na usnama: „Ljubio sam pravdu, a mrzio nepravdu; stoga umirem u progonstvu.“ Ali nakon njegove smrti njegova nastojanja oko reformi djeluju nadasve plodonosno u cijeloj Crkvi.
-          Nakon proširenja Lutherove, Zwinglijeve i Calvinove hereze Tridentski je sabor donio istinsku reformu po naporima cijelog mnoštva svetaca: svetog Ignacija Lojolskoga, svetog Petra Kanizija, svete Terezije Avilske, svetog Karla Boromejskoga, nešto kasnije svetog Pija V. Utemeljuju se sjemeništa, nastaju novi redovi, Evanđelje se prenosi poglavito u Južnu Ameriku i također i u Indiju i u Japan preko sv. Franje Ksaverskoga.

Zar Bog ne bi i za današnje vrijeme poslao „proroke“ svojoj Crkvi? Zar joj ne bi pokazao izlazak iz krize po bogomdanim ljudima?

U svakom slučaju, nadbiskup Lefebvre 1970. godine s crkvenim dopuštenjem usred pokoncilskog kaosa utemeljuje Svećeničko bratstvo sv. Pija X. Ono vodi ponajprije jednu bogosloviju u Ecôneu u Švicarskoj, onda još jednu u SAD-u, 1975. i treća otvara svoje vrata u germanofonoj Švicarskoj. Mlade ljude privlači tradicionalna Misa kojoj nadbiskup Lefebvre ostaje vjernim; uskoro se djelu priključuje i zajednica sestara koju je utemeljila Nadbiskupova rođena sestra, a onda i samostan karmelićanki koji je utemeljila druga sestra velikog prelata. Francuske biskupe spopada ljubomora i potiču Rim da poduzme mjere. Nakon kanonske vizitacije Bratstvu se 1975. oduzima crkveno-pravna aprobacija zbog njegove vjernosti tradicionalnoj svetoj Misi kako ju je kodificirao Pio V. Budući da Nadbiskup djeluje po načelu: „Vjera je više od poslušnosti“ i nastavlja s djelom, 1976. godine je suspendiran. On o tome piše: „U biti, prema ovoj mjeri ne bih smio celebrirati Misu, novu Misu, dijeliti nove sakramente, naviještati novi nauk. Sve to uopće nisam ni želio činiti. Prema tome, šteta po ovoj suspenziji za mene je veoma malena“. Otada Bratstvo hoda kao po planinskom vrhuncu: Na jednoj strani posvema odbacuje liberalizam i modernizam, a na drugoj strani želi ostati vjerno Rimu, vječnom Rimu. Nadbiskup je Lefebvre to u jednom programskom članku 21. studenog 1974. vrlo jasno protumačio. Kako bi „s obzirom na sve veće propadanje svećeničkog ideala prenio katoličko svećeništvo našega Gospodina Isusa Krista u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, kao što je on to prenio svojim apostolima i kako je to Rimska Crva prenosila do sredine 20. stoljeća“, nadbiskup je Lefebvre naposljetku posvetio 30. lipnja 1988. četiri pomoćna biskupa za Bratstvo. Rim se nadao da će strogim kaznenim mjerama uspjeti prouzročiti njegov raspad. A dogodilo se upravo suprotno. Bratstvo se dalje proširilo i danas ima kuće u 32 zemlje na svim kontinentima gdje vodi priorate, tj. mjesta dušobrižništva, sjemeništa, škole i kuće za duhovne vježbe. K tome, njegovih gotovo 600 patera redovito ili neredovito posjećuje još 40 zemalja kako bi se ondje brinulo o skupinama vjernika koji gladuju za katoličkim naukom i žeđaju za tradicionalnom Misnom Žrtvom. Njima u apostolatu pomaže 100 braće i 250 sestara; 100 škola radi ne tome da djecu priprave za kršćanski život i tako daju doprinos rekristjanizaciji društva. Osim toga, surađujemo s 25 redovničkih zajednica koje su s nama prijateljski povezane i koje se drže obvezanima istim ciljevima i sredstvima kao i mi.

Godine 2009. papa je Benedikt XVI. povukao dekret o izopćenju četvorice pomoćnih biskupa Bratstva pošto je dvije godine prije toga tradicionalnom obredu svete Mise opet podario pravo obitavanja u Crkvi. Neposredno nakon toga otpočele su teološke diskusije između predstavnika Vatikana i predstavnika Bratstva koje pak do danas nisu dovele do crkveno-pravnog rješenja. Koncilska revolucija i ponovna izgradnja kršćanstva nepomirljivo stoje jedna nasuprot drugoj.

Zaključak: (vidi propovijed, str.7)

1.      Čuvajte vjeru, ne samo za same sebe, nego i u svojoj obitelji, živu, cjelovitu vjeru koja pobjeđuje zablude i opsjene ovoga svijeta kao i zavodljive zablude modernih teologa. 

2.      Sačuvajte duh žrtve. Nakon istočnog grijeha naših praroditelja bez žrtve, bez samozataje i odricanja postoji još samo egoizam, odumire ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Onda ljudi traže samo svoje blagostanje, svoju ugodu, svoj luksuz, godišnji odmor i zaradu. Onda nestaje duh Isusa Krista.

3.      Sačuvajte duh molitve. Onaj tko moli, taj se spašava, onaj tko ne moli, taj se osuđuje, kaže sveti Alfonz de Liguori. Klanjajte se trojedinomu Bogu koji po milosti obitava u Vašoj duši, njegujte osobito molitvu svete Krunice u svojoj obitelji. Upravo je na to pozvala Majka Božja u Fatimi.  

4.      Njegujte pobožnost prema našoj dragoj Gospi, posrednici svih milosti; sam Isus nam ju je na križu dao za majku: „Ženo, evo ti Sina. Sine, evo ti Majke!“ Svednevice je usrdno molite da Vam pomogne sačuvati u vjeri Vašu hrvatsku Domovinu, da iz Vaših obitelji proisteknu mnoga svećenička i redovnička zvanja, da se tako proslavlja Bog, služi Crkvi i spašavaju duše.

5.      Čuvajte se dvojbenih privatnih poruka i objava koje Crkva nije priznala. Na kraju će ustati mnogi lažni proroci i mnoge zavesti, kaže Gospodin u Evanđelju (usp. Mt 24,11).  Pridržavajmo se štoviše glasova papa i odluka koncila, onoga što je Crkva uvijek naučavala i što je uvijek molila i živjela; tako ne možemo zabludjeti.

6.      Podržite naše djelo, onda ćemo Vam pomoći da Vaša lijepa zemlja Hrvatska sačuva vjeru! Osobito sudjelujte u Križarskoj vojni svete Krunice koju je proglasio naš Generalni poglavar, a koja još traje do Duhovske nedjelje.