Petrovska
odgovornost u doba džendera
Dvojica prvosvećenika koji su na osobit način osjećali smisao petrovske odgovornosti bili su sveti Grgur Veliki (otprilike 540.-604.) i sveti Inocent I. (?-417.) čiji liturgijski spomen za obojicu pada na 12. ožujak: prvi u kalendaru
Što
podrazumijevamo pod smislom petrovske odgovornosti?
„Cijela je Europa u rukama barbara…i unatoč svemu,
svećenici…traže još za same sebe i razmeću se novim i profanim
naslovima oholosti!“, ovo je govorio papa Grgur, jedan od najvećih
prvosvećenika u povijesti koji je na sebe natovario svu odgovornost
na koju je pozvan Kristov namjesnik. I danas, kao i jučer, cijela je
Europa u rukama barbara koji uništavaju kršćanske korijene, koji
ubijaju još nerođenu djecu, koji ubijaju one koji pate (ne
razumijevajući više ni život križa, niti mogućnost čuda), koji
baš među nevinima šire demonsku rodnu teoriju s razornim školskim
programima. A Papa naših tragičnih dana, kako bi se mogao boriti
protiv ovih krvnika? Zacijelo ne „slobodom savjesti“.
Reče
Isus:
"Kćeri
Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad
djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: 'Blago
nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.' Tad
će početi govoriti gorama: 'Padnite na nas!' i bregovima: 'Pokrijte
nas!'
(31) Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa
suhim?" (Lk 23, 27-31). S obzirom na barbare onog vremena sveti
je Grgur Veliki djelovao odgovorno: Langobardi uništavaju Italiju,
protjerujući kler i zarobljavajući ljude. „Svojim sam vlastitim
očima“, napisa, „vidio Rimljane vezane kao pse uzicom na vratu
koji su odvođeni da bi ih se prodalo kao robove“.
Papini
pokušaji da se postigne mir naišli su na neodobravanje cara
Mauricija koji ga je optužio za nevjernost Carstvu i za
nerazboritost njegovih pokušaja pregovaranja.
Pontifeks
je odgovorio pismom u kojem je ustvrdio da se car treba čuvati loših
savjetnika koji su ga okruživali:
„Italija
se svednevice odvodi u sužanjstvo pod jarmom Langobarda i, dok se
uopće ne vjeruje mojim argumentima, neprijateljske snage prekomjerno
rastu.“ Pregovori s Langobardima su nastavljeni i donijeli su dobre
plodove.
Grgur
je Veliki bio djelatan na više bojišnica: pokušavao je razuvjeriti
narode od idolatrije i poganstva
;
u manje od dvije godine deset se tisuća Angla, uključujući i
kralja Kenta, Edelberta, obratilo, a doveo je do obraćenja i same
Langobarde koji su s arijanske hereze prešli na katoličanstvo,
zahvaljujući također i utjecajnoj podršci kraljice Teodolinde.
Pisma
i propovijedi svetog Grgura dokumentiraju njegovu široku naobrazbu i
mnogovrsne aktivnosti među kojima i reorganizaciju rimske liturgije
i promicanje gregorijanskog korala.
Ikonografija
ga često prikazuje s golubom na ramenu jer Tradicija (koju je prenio
langobardski intelektualac s dvora Karla Velikoga Paul Warnefried,
zvan Pavao Đakon) priča da je Papa diktirao svoje pjesme jednom
monahu, izmjenjujući to diktiranje s dugim stankama; monah, postavši
znatiželjan, odškrinu rub paravana koji ga je dijelio od Pontifeksa
kako bi vidio što je činio tijekom dugih stanki šutnje i vidje
čudo: golub (Duh Sveti) mu je diktirao pjesme u uho.
I
sveti je Inocent branio papinstvo i kršćanstvo.
Njegovu brižnost svjedoče brojne poslanice upućene raznim
biskupima koje su postale sastavnim dijelom učiteljstva sljedećih
rimskih prvosvećenika. Alarikovi Vizigoti su opsjedali i osvojili
Rim tijekom njegova pontifikata. Usprkos tome, pad Rima o kojem je
pisao i sveti Augustin kao i sveti Jeronim, nije obilježio opadanje
papinske vlasti jer je Papa vlastitom odlučnošću i s Božjom
milošću uspio postići dogovore s Alarikom koji je svojim ljudima
dao punu slobodu za pljačkanje, ali je naredio da poštede život
stanovništvu i da poštuju crkve.
Prva
misao i svetog Grgura Velikoga kao i svetog Inocenta
koji su bili svjesni odgovornosti svojeg božanskog poslanja uvijek
je i samo bila obrana vjere i Kristove Zaručnice i nikome, čak ni
barbarima nisu dopustili da ih gaze.
Izvor:
Corrispondenza Romana
