Christus Rex

Prvi susret s Misom svih vremena


Prenosimo svjedočanstvo urednika časopisa Nacija, koji smo dosad spominjali zbog kvalitetnih tekstova o nadbiskupu Lefebvreu i Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. Upravo su ovakva svjedočanstva malih, 'običnih' vjernika koji iskreno traže Boga i žele mu služiti, najbolji pokazatelj one milosne snage koju tradicionalna Misa ižaruje, i tako je, mimo svih teoloških argumentiranja, živi svjedok koji uvjerava i naposljetku, preobražava živote ljudi.



Često čujemo ljude koji su nečime oduševljeni, ali nismo u mogućnosti shvatiti njihovo oduševljenje. Razlog leži u tome što su to tuđa iskustva, a ne naša. Kada mi prijatelj priča o ljepotama Pariza, meni je teško shvatiti o čemu on to priča. Naime, nikada nisam bio u Parizu i koliko god on meni stotina svojih fotografija pokazivao i kolikim god žarom govorio o Parizu, meni je teško doživiti ljepotu o kojoj on priča. Da bih mogao provjeriti njegove impresije i to o čemu mi priča, trebao bih otići u Pariz i sam se uvjeriti. Do tada, ja mu mogu vjerovati, ali dok nemam iskustvo, ostajem zakinut za svoj doživljaj posjete Parizu.

Isto tako, onaj koji se cijeli život hrani po restoranima teško može shvatiti ljepotu bakine domaće kuhinje. Znao sam čuti ljude koji pričaju da su jeli dobar burek ili ćevape, ali to je još uvijek daleko od bogate trpeze nedjeljnog obiteljskog ručka gdje imate predjelo, juhu, glavno jelo, kolače… sve pripremljeno s velikom ljubavi i od domaćih namirnica. Oni koji znaju o čemu pričam jako dobro znaju da s takvim domaćim ručkom se ne može mjeriti ručak niti u jednom restoranu pa imao on i pedeset zvjezdica. Da ne uspoređujem domaći ručak s nekim brzim fast food restoranima.

Mnogo sam čuo o Tradicionalnoj latinskoj Misi. No, dok bih slušao te ljude kako skoro pa fanatično govore o nekakvoj “Misi svih vremena”, mislio sam se što je tim ljudima?! Pa Misa je Misa, o čemu oni to govore? Vrijeme ide naprijed i ne vidim razloga zašto su toliko zabrijali oko te Tradicionalne latinske Mise?!

Uglavnom, vjerovao bih ja njima da su oni oduševljeni, ali nisam shvaćao o čemu oni to pričaju. Također, svašta bih čuo o tim tradicionalistima. Toliku količinu mržnje prema njima od strane modernista teško je riječima dočarati. I to me dodatno zbunjivalo. Kada bi modernisti govorili o drugim vjerama govorili bi s velikom ljubavlju i nekim žarom u očima, ali kada bi došli do tradicionalista, najednom bi im se pojavile nekakve munje u očima, usta bi se stisnula i ta silna ljubav bi se pretvorila u neopisivu mržnju.

Nekoliko puta smo pisali o Svećeničkom bratstvu svetog Pia X. (FSSPX) pa smo od strane liberala i modernista dobili salve uvreda. Čovjek se tada zapita što se događa? Jesu li FSSPX stvarno neki tamo otpadnici ili su zadnja utvrda branitelja svega onoga što je Katolička Crkva predstavljala i još uvijek predstavlja?

Kada sam čuo da FSSPX dolazi u Zagreb odslužiti Tradicionalnu latinsku Misu, mislio sam se da bi bilo baš fora otići i pogledati iz prve ruke o čemu se tu radi. Zašto su toliko zapeli za taj, do ne tako davno, uobičajeni obred? Ponavljam, nisam imao iskustvo jer jedina sveta Misa za koju znam je ovaj sada uobičajeni obred.

Velike su to bile bitke unutar mene samoga. Otići ili ne otići. Stalno sam bio na rubu da ne odem i u zadnji tren sam odlučio ipak otići. Sa suprugom sam se dogovorio da ću otići ujutro na svetu Misu koju služi FSSPX, a onda s obitelji u svoju župu. Znači, idem prvo kao izvidnica…

Sveta Misa je održana u Hotelu Palace i razlog zašto nije u nekoj crkvi je moguće zbog toga što modernisti ne mogu očima vidjeti nikoga iz FSSPX-a. S obzirom da su modernisti zavladali i okupirali pozicije, to mi je jedini razlog zašto se nije dozvolilo da FSSPX služi Tradicionalnu latinsku Misu u nekoj crkvi. Da pojasnim, modernisti nemaju problema da im muslimani održe svoj obred u crkvi ili da im neki budist prekrije raspela i postavi svoje kipiće iznad Svetohraništa, zapali svoje mirisne štapiće i održi svoj obred?!

No, kada modernisti čuju za FSSPX odmah krenu iz svog raspoloživog arsenala pucati. Sve nadahnuti Duhom Asiza kojemu služe… Ovo što govorim je lako provjerljivo i poprilično je zbunjujuće prosječnom katoliku kao što sam ja.

Na ulazu ispred dvorane stoje svećenici FSSPX-a i dočekuju vjernike. Jedan svećenik strpljivo čeka ako nekome treba sveta ispovijed. Svim svećenicima je na licu radost i sa svakim se rukuju, upoznaju… po dočeku vidite da su to dobri domaćini koji cijene svakog gosta. Svakome daju dovoljnu količinu pozornosti i odmah vidiš da nisu tu da bi samo nešto odradili. Stojim na ulazu i skupljam hrabrost da uđem unutra. Osjeća se nešto nadnaravno što izaziva strahopoštovanje.

Na ulazu dobivam Misal da bih mogao pratiti svetu Misu. Prvo, Misa je na latinskom koji ja ne poznam, a drugo, to je potpuno drugačiji obred nego sam naučen. Misal služi tome da bi vjernici mogli pratiti što se događa. Moje bake i djedovi vjerojatno nisu trebali taj Misal, a njihov unuk sada prvi puta ima priliku doživjeti tu svetu Misu koja ih je hranila i od koje su živjeli.

Žene su sve pristojno obučene. Odmah mi je zapalo u oči da sve žene koje ulaze odmah stavljaju veo preko glave. S obzirom da je to ipak dvorana unutar hotela, čovjek bi osjećao nekakvo siromaštvo, no Oltar koji je postavljen uz zid djeluje vrlo bogato i moćno. Naprosto, taj Oltar dominira svojim izgledom i daje neopisivi dojam dostojanstva i snage.

Započinje sveta Misa. Svećenik i ministranti znaju u sekundu što im je činiti. Sve skupa djeluje toliko dostojanstveno da je teško riječima opisati. Onaj koji je prvi puta, kao što sam ja, može samo promatrati i u duhu osjetiti da se događa nešto nadnaravno. Kao da me netko istrgnuo iz ovog vremena i postavio me u neki prostor izvan vremena.

Muški zbor tako neobično divno pjeva i shvaćam da oni i nisu tu zbog nas vjernika, nego da oni pjevaju Bogu. Sve skupa je dojam da vjernici nisu bitni nego je sve usmjereno na Boga i jedino je On bitan. Pokušavam pratiti iz Misala što se događa… klekni, prekriži se, ustani, klekni… i taman, dok sam razmišljao kako u biti i ne sudjelujem u svetoj Misi krenu mi suze niz oči. Jedva sam se susprezao da se ne rasplačem kao malo dijete. I onda, shvatim da je upravo Pretvorba. Shvaćam da ja u biti i ne sudjelujem u svetoj Misi, nego sam na Kalvariji i promatram svoga Gospodina Isusa Krista kako se žrtvuje Bogu Ocu zbog naših grijeha.

Najednom, vrijeme je stalo. Muk. Tišina. Isus umire na križu. Neopisiva tišina.

To do sada nisam nikada doživio. Samo šutim i promatram Isusa na križu kako umire zbog mene. Shvaćam da sveta Misa nije tu da bi mene zabavila i da bi meni bilo lijepo nego da upravo sada gledam istu onu žrtvu moga Isusa. Nisam ja na križu i ne umirem ja nego moj Isus zbog mene. Jedino što mogu jest gledati i plakati. Potpuno novo iskustvo.

Ide pričest i svaki, ali svaki koji se ide pričestiti prima svetu Pričest klečeći i na usta. Drugačije i ne može. Bila je jedna gospođa koja zbog zdravstvenih problema ostaje stajati, ali svi ostali primaju klečeći.

Primamo blagoslov i svećenik nam kaže: “Ite, Missa est.”, što znači: “Idite, Misa je”.

I sad… što reći… ljudi ostaju u druženju kao braća i sestre. Ne ide se nikome. Svi bi još malo ostali iako je sveta Misa trajala skoro dva sata…

Dolazim doma i još pod dojmom sa suprugom i djecom odlazim u kapelu kod sebe u selu na večernju svetu Misu. Nisam sretan što sada ovo moram reći, ali osjećao sam se kao da sam bio u najboljem automobilu sa maksimalnom opremom, klimom, navigacijom, a sada sam u Fići. Ok. Oba auta će me odvesti na cilj. Ali, teško je ovo usporediti.

I mislim se… FSSPX su heroji. Branitelji vjere. Zadnja utvrda Katoličke Crkve. Ti ljudi su heroji kojima se katolici trebaju diviti. Uzeli su teret obrane tradicije Katoličke Crkve na sebe i unatoč svim opiranjima od strane modernista vrijeme će pokazati koliko je vrijedno to što ti katolički svećenici rade. Shvatio sam da su zapravo oni Katolička Crkva koju su poznavali moji bake i djedovi.

Meni ostaje žalost što smo kao vjernici zbog modernista zakinuti za Tradicionalnu latinsku Misu i nada da će Misa svih vremena ponovno biti redovita u svakoj Župi.

E, da… koliko mi je poznato, bogoslovije su u svijetu sve praznije i praznije, dok su sjemeništa FSSPX-a krcata. Pitam se zašto?




Elvis Duspara



P. S. Mogli bismo svakako dodati opasku – da je naš zemaljski život jedan dugački put prema vječnosti; i da se ne bismo pouzdali u fiću da će nas iz Zagreba dovesti do Rima ili Pariza (i da je dosta izgledno da će na tom putu zatajiti te nećemo uspješno stići do cilja). Naprotiv, za takvu vožnju ne smijemo pristajati na ništa manje od automobila vrhunske klase.


Zahvaljujemo g. Duspari na ovom impresivnom svjedočanstvu i napominjemo, da su u posljednja dva broja časopisa Nacija izašli i tekstovi o krizi u Crkvi i Tradicionalnoj latinskoj Misi koje je napisao vlč. Marko Tilošanec. Prvi od njih možete pročitati u broju Nacije iz ožujka:



,,Zasigurno je svatko od nas osobno doživio negativno iskustvo – loš primjer, nepoznavanje i krivo predstavljanje naše vjere, u susretu bilo sa svećenicima ili s vjernicima. Svaki takav slučaj predstavlja jednu određenu krizu u Crkvi – kada se vjera ne živi kako bi to trebalo, i vjerski život trpi. Ipak, postavljamo si pitanje, koji su točno razmjeri krize u Crkvi danas? Radi li se samo o pojedinačnim problemima, ili je pak ta kriza puno dublja, i obuhvaća same principe koji su danas u Crkvi službeno na snazi? Da danas Crkvu zahvaća ne pojedinačna, nego opća kriza, potvrdio je svojedobno sam kardinal Ratzinger: ,,Zasigurno, rezultati [II. Vatikanskog sabora] izgledaju strašno suprotstavljeni očekivanjima sviju... očekivalo se novo katoličko jedinstvo, a umjesto toga, postali smo izloženi disentu, koji, da upotrijebimo riječi Pavla VI., izgleda da prelazi od samokriticizma do samouništenja." (Osservatore Romano, 24. 12. 1984.), kao i u svojoj izjavi netom prije izbora za papu, da Petrova lađa (tj., Crkva) pušta vodu na sve strane. Postavljamo si zato pitanje koji mogu biti uzroci takve opće krize? Razumljivo je, to ne mogu biti samo pojedinačne pogreške ili propusti, već nešto što se u Crkvi događa na općoj razini. Jedini uzrok koji se kronološki, logički i činjenično podudara s izbijanjem te krize, jest Drugi vatikanski sabor i reforme koje su po njemu uslijedile." (Uvodni odlomak)



A drugi se nalazi u broju od travnja:



,,O tradicionalnom obredu svete Mise koji se služio u našim crkvama sve do konca 60-ih godina, većini je poznato samo dvoje: da se služio na latinskom, i da je svećenik bio okrenut 'leđima prema narodu'. To strogo gledano, nije pogrešno, no današnja situacija u Crkvi zahtijeva dublje poznavanje ovog važnog pitanja. Razlog za to, nalazimo u drevnom pravilu Crkve: lex orandi – lex credendi, pravilo molitve oblikovano je pravilom vjerovanja, ili drugim riječima: način kako u liturgiji Crkva moli, govori o onome što vjeruje. Zato je od iznimne važnosti da promotrimo, na koji način našu, katoličku vjeru izražava obred tradicionalne latinske Mise, a kako novi obred koji se danas služi na narodnom jeziku (...)

 
Stoga moramo istaknuti još jednom drevno pravilo Crkve: lex orandi – lex credendi; način kako molimo, utjecat će nužno na način kako vjerujemo. Molimo li na način kako to protestanti čine (čija liturgija odgovara njihovoj vjeri) i kako je u skladu s očekivanjima ovog svijeta, izlažemo se velikoj opasnosti, da počnemo i vjerovati kao oni koji ne pripadaju Crkvi, i tako ozbiljno ugrozimo svoje spasenje. No želimo li dosljedno vjerovati i živjeti kao katolici, te tako težiti prema svetosti i vječnom spasenju, dužni smo držati se tradicionalne liturgije Crkve, koja je jasan i izričit izraz katoličke vjere, i sigurno sredstvo našeg posvećenja. To je istina koja uvijek vrijedi, pa i u trenutnom stanju velike krize kada je čak i oni najviši pastiri u Crkvi zanemaruju i djeluju njoj nasuprot, jer za nju nam Crkva jamči na siguran i nepogrešiv način." (Uvodni i zaključni odlomak)



Srdačno preporučamo!

Arhiva bloga

Glasnik: