srijeda, 9. travnja 2014.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (III.)

 

Nakon detaljnijeg obrazlaganja o zbivanjima u Crkvi tijekom Drugog vatikanskog sabora (I. dio) i analize samih dokumenata (II. dio), prebacujemo svoj pogled na onu konkretnu perspektivu. Nastojat ćemo dati jedan sažetak života nadbiskupa Marcela Lefebvrea, i njegovog djela Svećeničkog bratstva sv. Pija X., u kojemu nalazimo istinski odgovor i rješenja na postavljene probleme.


Nadbiskup Lefebvre i FSSPX



Misionar, biskup, apostolski delegat, koncilski otac


Sve do Drugog vatikanskog sabora, Marcel Lefebvre kao svećenik, biskup, papinski apostolski delegat, nije bio osoba koja bi se po ičemu posebnom mogla istaknuti među tadašnjim klerom i crkvenim prelatima. Bio je samo ono što će kasnije sam izjaviti1, da je uvijek želio biti – jednostavno katolički svećenik i biskup koji želi svim srcem, predano raditi u njivi Gospodnjoj za spasenje duša. U tom je s nesebičnim predanjem radio, najprije kao bogoslov u francuskom zavodu u Rimu gdje će primiti vrsnu katoličku teološku i duhovnu formaciju koja će ga voditi kroz čitav život, pa kao svećenik misionar u Gabonu – odgojitelj u bogosloviji i misionar u grmlju, zatim nadbiskup u Senegalu, gdje će imati zadaću graditi jednu mladu Crkvu, i potom čovjek od velikog papinog povjerenja – apostolski delegat za čitavo francusko govorno područje Afrike. U jeku samog koncila, ispunivši svoju veliku životnu misiju u Africi gdje će otad pastirsku brigu sve više preuzimati domaći kler, vraća se nakratko u Francusku gdje preuzima malenu biskupiju Tulle, da bi ga ubrzo zatekla velika čast imenovanja generalnim poglavarom družbe spiritanaca kojoj je pripadao.


U tom svojstvu nadb. Lefebvre sudjelovao je na Koncilu, gdje je svjedočio velikim turbulencijama i uključio su u prve redove obrane tradicionalnog nauka, zajedno s drugim koncilskim ocima, koji su uložili sav svoj trud kako bi se spriječila kampanja progresivističkog lobija. Svjedočio je i velikim previranjima koja su pod utjecajem koncilskih zbivanjima ulazile u njegovu družbu, te naišao na snažnu opoziciju naspram svojih nastojanja da očuva družbu na liniji vjekovne katoličke tradicije. Pritisak je postao takav da je sam nadbiskup bio prisiljen odstupiti, i tako, momentalno ostao u poziciji da mu ne preostaje nego se povući u mirovinu. To je bila i njegova namjera koju je ozbiljno uzeo. Tada nije ni slutio kakva ga još zadaća za obnovu katoličke vjere čeka.


Osnutak FSSPX-a i prvi razvoj


Tražeći svoj osobni mir u poznim godinama, ipak ga kriza koja je počela potresati Crkvu nakon Koncila nije mogla zaobići. Do njega su doprli očajnički glasovi vjernika i bogoslova, koji su ga osobno zatražili, da mora nešto poduzeti kako bi im dao ono što nažalost više ne mogu pronaći – a to je istinska, zdrava katolička formacija. Nije mogao ostati hladan na takve glasove, koji su ga pozivali da nastavi činiti ono za što je od Gospodina i pozvan – izgrađivati Crkvu i jačati katoličku vjeru. Tako je pronašao utočište u kojem će moći započeti svoje djelo – u švicarskom Fribourgu, gdje je u skladu sa svim crkvenim propisima, uz biskupovo odobrenje, 1970. god. ustanovio Svećeničko bratstvo sv. Pija X. s vlastitom bogoslovijom u Econeu. Ostalo što će uslijediti, bit će jednoga dana (premda to već jest na jedan drukčiji način) zasigurno velikim slovima upisano u povijest Crkve.


Econe je odmah postao istinsko utočište za sve one vjernike, i mladiće koji žele ostvariti svoj svećenički poziv, u uvjetima kada je to drugdje u Crkvi, zbog uvođenja svih revolucionarnih promjena, postalo gotovo neizvedivo. Dok su druge bogoslovije diljem svijeta bilježila drastičan pad interesa a svećenici i redovnici masovno napuštali svoja zvanja, Econe je doživio pravu eksploziju interesa i počeo na providonosan način pokazivati prve plodove. To, naravno, nije moglo proći neopaženo. Francuski biskupi pokrenuli su snažnu kampanju u ozloglašivanju, a prvi incident s autoritetima koji su se predali promicanju programa nespojivog s tradicijom Crkve, dogodio je 1974. god. kada su Econe pohodili vizitatori iz Rima, koji su unatoč dobrim dojmovima o životu bogoslovije, ostavili provokativne izjave u kojima su osporavali neke temeljne vjerske istine. To je nadbiskupa nagnalo da napiše famoznu deklaraciju, u kojoj izražava ona osnovna načela koja će voditi njegovo daljnje djelovanje, koja su odraz katoličke vjere svih vjekova i trebaju biti smjerokaz za svakog katolika u situaciji postkoncilske krize – da nijedan autoritet ne može obvezivati na ono što je protivno, ili dovodi vjeru u ozbiljnu opasnost, te da u tom slučaju imamo pravo i dužnost oduprijeti se, radi svjedočanstva za katoličku vjeru, koja je nužna za spasenje.



Otvorena borba za katoličku vjeru



Ta je izjava izazvala burne reakcije kod crkvenih autoriteta, te dovela do daljnjeg incidenta, kada je nadbiskup Lefebvre od strane posebne komisije pozvan na razgovore u Rim. Taj događaj pretvorio se u ispitivanje sudskog tipa o kojemu sam nadbiskup nije izviješten, te nije poštivana procedura kakva se normalno traži u sudskim postupcima. Komisija je odlučila osuditi djelo nadb. Lefebvrea te poslala dopis lokalnom biskupu, da valja povući odobrenje koje dao njegov prethodnik. I ovaj je postupak bio u najmanju ruku sporan s obzirom da crkveno pravo pridržava jedino papi ovlast da ukine družbu koja je prethodno dobila svoje odobrenje od Crkve. Uostalom, sama komisija imala je ovlasti iznijeti presudu samo u pogledu pravilnosti rada i života u bogosloviji, dok je zapravo temelj za osudu bila nadbiskupova deklaracija, što je bilo pitanje nauka vjere za što komisija nije imala ovlasti. Stoga je nadb. Lefebvre odlučio uložiti žalbu kod Apostolske signature, visokog crkvenog suda čija je zadaća ispitivanje pravilnosti postupaka i obdržavanja pravednosti. U ovom je slučaju skandal zlouporaba ovlasti dosegao najveći stupanj, jer je državni tajnik kardinal Villot, jedan od eminentnih progresivističkih prelata i nadbiskupovih protivnika, vlastitim makinacijama spriječio da sud uopće razmotri žalbu.



Slučaj je zadobio prethodno neslućene razmjere te je došao osobno do pape, koji je pod utjecajem čitavog progresivističkog lobija odlučio stati na stranu ovih progona. Dok je najprije u jednom govoru (prvi slučaj da se ikoji papa na taj način obratio jednom biskupu) opomenuo nadb. Lefebvrea da je dužan prihvatiti Novu misu i koncilske reforme, potom mu je burne i znamenite 1976. godine, najprije uputio kanonsku opomenu o zabrani sljedećih ređenja. Nadbiskup Lefebvre je, u skladu sa svojom deklaracijom, prosudio da ne postoji obaveza prihvaćanja tih reformi, koje su evidentno bile ugrožavajuće za vjeru i uzrok goleme krize u Crkve, već da u ovom slučaju vrijedi ono pravilo koje je izgovorio prvi Kristov namjesnik, sv. Petar (Dj 5,29), da u slučaju zlouporabe autoriteta i opasnosti za vjeru, podložnik treba otkazati poslušnost nižem autoritetu radi poslušnosti višem, onom božanskom. Stoga je odbio učinio onaj zahtjev za kojim su toliko težile progresivističke sile – ukinuti potpuno svoje djelo, i nastavio ispunjavati onaj cilj s kojim je i započeo – prenositi katoličku vjeru i milost svećeništva. Uslijedila je potom druga papina opomena, o prijetećoj suspenziji ili zabrani djelovanja, na što je nadbiskup odgovorio svojim zahtjevom, da papa vrati na snagu sve one izraze tradicije – tradicionalnu Misu, teologiju, katekizam, nauk o Kristovom društvenom kraljevanju, koji jedini mogu biti put izlaska iz krize u obnove Crkve. Umjesto udovoljavanja ovoj zamolbi, iza koje bi trebao stajati svaki katolik, papa je odgovorio izricanjem suspenzije.


Sada je kontroverzija došlo do svog vrhunca, te izazvala pozornost ne samo Crkve, nego i čitavog svijeta. Došlo je do onog prijelomnog trenutka, kada je nadbiskup svoju neopozivu odluku, slijediti vjekovnu tradiciju Crkve nasuprot aktualnoj progresivističkoj politici i usmjerenju, trebao javno ostvariti. Trenutak koji će označiti jednu od najvažnijih točaka tradicionalnog pokreta, bila je poznata Misa u Lilleu u ljeto 1976. Pred tisućama vjernika i pozornošću čitave javnosti, nadbiskup Lefebvre označio je početak jednog novog razdoblja mukotrpne borbe za obnovu katoličke vjere u jednoj od najtežih kriza koje su potresale Crkvu. U narednim godinama svi pokušaji pregovora sa Svetom Stolicom nisu donijeli pomaka. Ni dolaskom pape Ivana Pavla II., situacija se nije promijenila. Crkveni autoriteti i dalje su neumoljivo inzistirali na prihvaćanju novog usmjerenja proizašlog iz Drugog vatikanskog sabora, bez ustupaka za tradiciju i bez mogućnosti ikakvog preispitivanja tih reformi.


Operacija preživljavanje


Tako je nadbiskup nastavio djelo obnove tradicije i katoličke vjere, hrabro i strpljivo podnoseći teške udarce i odbačenost od strane službene Crkve. No plodovi vjernosti katoličkoj vjeri svih vjekova i tradiciji nisu izostali, te je zajednica vjernika okupljenih oko svete Mise svih vjekova nastavila stabilno rasti unatoč ogromnim neprilikama. Kako je vrijeme prolazilo a nikakav se napredak u pregovorima s Rimom nije uočavao, nametali su se novi zahtjevi za daljnji nastavak djelovanja Bratstva. Prvi nužni uvjet za formaciju svećenika jest sama mogućnost primanja sakramenta svetog reda, za što je potreban biskup. Kako je nadb. Lefebvre odmicao u godinama, javljalo se pitanje daljnjeg osiguranja biskupske službe. Dugo je vremena tražio jasan znak od Gospodina, na koji način valja oko tog pitanja postupiti. I dobio ga je, u jednom od najočitijih pokazatelja čitave postkoncilske krize. Papa Ivan Pavao II. objavio je svoju namjeru da će 1986. u Asizu upriličiti međureligijski molitveni susret za mir u svijetu. Kristov namjesnik odlučio je da će za mir u svijetu moliti skupa s predstavnicima nebrojenih lažnih religija; i to ne samo nekatoličkih, nego i nekršćanskih i poganskih. Svaki iskreni katolik morao se tada upitati – a mora i danas postaviti pitanje, kako je moguće da Kristov namjesnik odlučuje sudjelovati u molitvenom činu s onima od kojih neki ne priznaju samog Krista kao Božjeg Sina, pa ni uopće transcendentnog Boga, već se klanjaju svojim nepostojećim bogovima, koje sv. Pismo izjednačuje s đavlima (Ps 95,5; 1 Kor 10,20)? Takvo nešto bilo je uvijek potpuno nepojmljivo za katolički duh, i nadb. Lefebvre mogao je u ovom besprimjerenom skandalu jasno prepoznati bezuvjetni poziv na očuvanje katoličkog svećeništva i vjere proviđanjem svojeg nasljednika u biskupskoj službi.

Pošto je svoju namjeru javno izrazio, Sveta Stolica je ubrzo reagirala i otvorila nove, ozbiljnije pregovore kojima bi se pokušalo doći do sporazumnog rješenja. Unatoč brojnim teškoćama i nerazumijevanjima, postignut je sporazum, ali samo zakratko jer je nadbiskup ubrzo mogao doći do zaključka, da su sveukupni uvjeti nepovoljni te je konačno nemoguće postići dogovor zbog daljnjeg inzistiranja na prihvatljivosti reformi i temeljnih razlika u pristupu katoličkoj vjeri2. Stoga je odlučio izvesti ono što će nazvati ,,operacija preživljavanje" – omogućiti nastavak djela za obnovu vjere u situaciji krize.


Biskupsko ređenje bez papinskog odobrenja kanonsko pravo sankcionira najtežom kaznom – izopćenja iz Crkve. Nadbiskup Lefebvre bio je svjestan te činjenice, međutim još je veća bila potreba da se za Crkvu provide biskupi koji će prenositi milost svetoga reda i potvrde, na buduće svećenike i vjernike koji će beskompromisno čuvati katoličku vjeru i tradicionalne obrede, i tako se staviti u službu Božjeg djela za obnovu Crkve. Autoritet je u Crkvi postavljen od samog Gospodina i njegove odluke obvezuju u savjesti, međutim on u svojem izvršavanju nije i neograničen, a nezabludiv je samo u slučaju definiranja vjerskih istina. Zato se u iznimnom slučaju može dogoditi da on prekorači svoje granice ili pokuša nametnuti nešto što dovodi u opasnost ili se suprotstavlja katoličkoj vjeri. Razdoblje koje je uslijedilo nakon Koncila, nedvojbeno svjedoči za tu stvarnost, te je nastupila izvanredna situacija kada je potrebno otkazati poslušnost nižem autoritetu u Crkvi, radi poslušnosti onom višem – božanskom. Nadbiskup Lefebvre bio je primoran to učiniti, da bi se omogućio nastavak prenošenja vjekovne katoličke tradicije, koja je jedini istinski izraz katoličke vjere i jamstvo ostvarenje vjerskog života. Dan 30. lipnja 1988. tako je označio definitivni vrhunac njegovog životnog poslanja, u povijesnom činu koji će zasigurno jednog dana biti istaknuto zabilježen u povijesti Crkvi.


Iako samo kanonsko pravo Crkve (kan. 1323) oslobađa onoga tko poduzme zabranjeni čin u stanju nužde (pa čak i onda ako bi počinitelj bio objektivno u krivu, ali iskreno vjerovao da djeluje u nuždi) te tako također opravdava nadbiskupov čin, papa Ivan Pavao II. odgovorio je na to svojim motuproprijem Ecclesia Dei u kojem iznosi konstataciju da je došlo do izopćenja, i istovremeno želi pružiti priliku svima koji nisu spremni više slijediti nadbiskupovo djelo, da zadrže određene tradicionalne oblike života uz službeno crkveno odobrenje. Time poziva biskupe na velikodušno ophođenje prema vjernicima koji izraze želju za življenje tradicionalnog obreda, ali uz izvjesna važna ograničenja. Tako je ubrzo uspostavljeno Svećeničko bratstvo sv. Petra (FSSP; a kasnije i druge zajednice) kojemu je papa dopustio pravo na tradicionalnu liturgiju, ali uz uvjete, da kao apostolska družba moraju tražiti dozvolu mjesnog biskupa za pokretanje apostolata na određenom mjestu (taj će isti uvjet vrijediti i za svako drugo nastojanje oko pokretanja služenja tradicionalnog obreda). To će značiti praktično izjednačavanje vrijednosti tradicionalnog i novog obreda, kao i uopće čitavog doktrinarnog sustava katoličke tradicije s problematičnim točkama Drugog vatikanskog kao i izjavama i postupcima postkoncilskih papa, biskupa i teologa, čija će kritika postati efektivno onemogućena. U tim uvjetima će se tradicija praktično svoditi samo na jednu od estetskih, društvenih ili kulturnih opcija, jednu od brojnih karizmi unutar Crkve, i neće predstavljati obvezatni izričaj same vjere.


Nastavak stopama svog utemeljitelja


A tu bitku za obnovu vjere pod barjakom tradicionalne Mise i katoličkog nauka, Bratstvo sv. Pija X. će nastaviti, i nakon smrti svog utemeljitelja (25. ožujka 1991.). Sada u novim uvjetima, pod službeno nametnutim izopćenjima na nove biskupe i još većim protivljenjima i ozloglašivanjima, ali s novim poletom, nastavilo je širiti katoličku vjeru te brojčano i utjecajno rasti. Do konca pontifikata Ivana Pavla II. nije došlo do nikakvih promjena u službenim odnosima, ali nastupom pape Benedikta XVI., dolazi do određenih pomaka. Novi je papa, iako zastupnik nove teologije i pobornik koncilske orijentacije, ipak bio u izvjesnom smislu tradicionalnije orijentiran te se tako uspjelo pronaći više vrijednosti od uzajamnog slaganja. Tako je novi poglavar FSSPX-a, biskup Fellay, papi predstavio program s konkretnim zahtjevima za normalizacijom odnosa, za koji je papa pokazao razumijevanja. Prvi korak bio je priznanje potpune slobode tradicionalnoj Misi, koji je papa ostvario u svom motupropriju Summorum pontificum 2007. god. Zasigurno povijesni dokument, koji je konačno, nakon dugih godina, ispravio veliku nepravdu nanesenu vjekovnom rimskom obredu, priznanjem da on nikad nije ukinut, i da ga svaki svećenik bez ičije posebne dozvole, ima pravo slaviti. Jedna velika pobjeda za katoličku tradiciju i temelj za daljnji napredak, iako valja to reći, uz još uvijek aktualna doktrinarna i praktična ograničenja, po kojima se on i dalje, zajedno s Novom misom, smatra samo različitim oblikom istog obreda, te se utoliko ne priznaje doktrinarni temelj za pravo svakog svećenika, da služi isključivo tradicionalni obred, već opredjeljenje za njega i dalje ostaje na razini estetike, duhovnosti, karizme ili drugih nedoktrinarnih motiva.


Drugi korak bio je ukidanje izopćenja, koje se dogodilo 2009. god. Ispravljanje još jedne povijesne nepravde i službeno ukidanje onih učinaka, koji objektivno nisu mogli ni stupiti na snagu. I treći dio u nastojanju za približavanjem, bio je početak službenih pregovora između FSSPX-a i autoriteta Svete Stolice. Iako je njihov tijek većim dijelom ostao u tajnosti i ne možemo o njemu puno kazati, može se dati zaključak da je tu ipak došla do izražaja ona prava razlika između stvarnosti tradicije i postkoncilske orijentacije u Crkvi, i to u onim doktrinarnim pitanjima. Dok je pontifikat pape Benedikta otišao najdalje u praktičnim pitanjima i svim onim područjima koja se nisu najizravnije doticala same razlike u nauku, ipak kad se stupilo u područje analize (post)koncilskih reformi, pokazala se stvarnost onog djela za koje se nadbiskup Lefebvre borio – da je istinska obnova Crkve moguća samo u duhu katoličke tradicije, i da s njome naprosto nije moguće spojiti koncilski program. Tako su pregovori i završeni, bez postignutog dogovora, s još jednom potvrdom, da pozadina čitave problematike nije samo disciplinske ili praktične naravi, nego puno više od toga, da se radi o razlikama u pristupu, shvaćanju i življenju vjere, gdje katolička vjera stoji zauvijek utvrđena u svojoj vjekovnoj tradiciji, i ne može prihvatiti svoje srašćivanje s duhom vremena.



vlč. Marko Tilošanec



1 Napose u svojoj propovijedi povodom biskupskih ređenja iz 1988. god.
2 Tu se posebno uklapaju izjave kardinala Ratzingera, koji je u razgovoru s nadbiskupom od 14. srpnja 1987. tvrdio da država nema kompetencije u vjerskim pitanjima. Na to je nadb. Lefebvre odgovorio: ,,Uzoriti, čak i ako nam date sve – biskupa, neku autonomiju od biskupa, liturgiju 1962., dopustite nam da nastavimo s našim bogoslovijama – ne možemo raditi zajedno jer idemo u suprotnim smjerovima. Vi djelujete za dekristijanizaciju društva i Crkve, a mi da ih kristijaniziramo. Za nas, naš Gospodin Isus Krist je sve, on je naš život. Crkva jest naš Gospodin Isus Krist; svećenik je drugi Krist; Misa je trijumf Isusa Krista na križu; u našim bogoslovijama sve teži prema kraljevanju našeg Gospodina Isusa Krista. Ali Vi! Vi činite suprotno: upravo ste mi htjeli dokazati da naš Gospodin Isus Krist ne može, i ne smije, vladati nad društvom.’’