četvrtak, 3. travnja 2014.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (II.)


Pošto smo u prvom dijelu u najbitnijim crtama izložili o tijeku zbivanja i presudnim utjecajima na Drugom vatikanskom saboru, ovdje ćemo razmotriti same dokumente i oikazati kako su se ti odlučni faktori očitovali na same tekstove. Tako ćemo uvidjeti, da u postkoncilskim heterodoksnim naucima nije riječ samo o nečemu zlonamjernom ili neutemeljenom, nego da se radi o jednoj prirodnoj posljedici svega onoga što se nalazi u samim tekstovima.


Koncilski tekstovi i nauci

Kako je Crkvi obećana božanska zaštita od svog Utemeljitelja po kojoj će ona biti očuvana od svega što bi moglo narušiti njezinu bit, bilo bi nemoguće da modernisti nametnu da Koncil službeno prihvati krivovjerja. To bi također bilo neizvedivo pred prisustvom čitavog skupa biskupa, koji tako nešto ne bi dopustili. Međutim, to božansko jamstvo ne odnosi se na onaj niži stupanj tekstova i izjava, u kojima crkveno Učiteljstvo ne uživa zaštitu nezabludivosti. Drugi vatikanski sabor sam se odredio da ne želi donijeti nikakvu novu dogmu, nego da želi biti samo pastoralne naravi. Te su okolnosti progresivistički teolozi vješto iskoristili kako bi u tekstove ubacili dvoznačne, opasne izjave, koji će se kasnije moći protumačiti na krivi način, pa čak i one izjave, za koje nije vidljivo kako bi ih se moglo spojiti s tradicionalnim naukom. Dok će neki reći da je ta dvoznačnost opravdavajuća činjenica za Koncil jer se sporne izjave može tumačiti pravovjerno, ipak realnost, i logika stvari ukazuju na suprotno – jer je baš ta očita opasnost jedna negativnost koja po sebi pripada Koncilu. Stvarnost će to i potvrditi, jer će takva tumačenja - protivna katoličkom nauku i(li) krivovjerna, zagospodariti u praksi.


Valja navesti izjave dviju ličnosti, koje spadaju među najeminentnije aktere Koncila, u kojima nalazimo izričito priznanje da se na Koncilu dogodila revolucija. Prvi od njih, kardinal Suenens, izjavit će da je Crkva na II. vatikanskom doživjela svoju francusku revoluciju, a Yves Congar1, utvrđuje da je Crkva prošla kroz svoju oktobarsku revoluciju. Poznata su nam načela koja su vodila francusku revoluciju: sloboda, jednakost, bratstvo. Primijenimo li ih, po tim tvrdnjama, na crkvenu situaciju, prepoznat ćemo njihovo ostvarenje na sljedeći način.



Načelu bratstva odgovara koncilski nauk o ekumenizmu. Taj je nauk ili pristup utemeljen na nekoliko dotad posve nepoznatih i katoličkoj tradiciji stranih, dvoznačnih pojmova koji sadrže ogromne opasnosti protiv nekih od glavnih vjerskih istina. Tu je najprije poznati, veoma kontroverzni izraz 'subsistit in' koji nalazimo u konstituciji o Crkvi Lumen gentium (br. 8). Umjesto naprosto utvrđivanja vjekovne istine da je Katolička crkva identična Kristovoj Crkvi, Koncil iznosi da ona subzistira u Kristovoj Crkvi – izraz koji nije do kraja jasan te je podložan različitim tumačenjima2, jedno od kojih je i ono krivovjerno – da Crkva koju je Krist osnovao nije identična Katoličkoj. Tome pogoduje i sljedeća dotad nečuvena terminologija koju nalazimo u samom koncilskom dokumentu o ekumenizmu Unitatis redintegratio (br. 3), gdje se tvrdi da su nekatoličke zajednice sredstva spasenja, te se uvodi pojam potpunog i nepotpunog zajedništva. Time se zanemaruje stvarnost krivovjerja i raskola, koji isključuju iz Crkve i priječe spasenje, te sugerira krivovjerno indiferentističko shvaćanje, kao da bi i nekatoličke religije unatoč svojim nedostatcima po sebi bile spasonosne3. U prilog tog shvaćanja ide i čitava deklaracija Nostra aetate u kojoj je izražen stav o nekršćanskim religijama, na posve jednostran način, spominjući samo pozitivne elemente a bez ikakvog suda o negativnima, koji predstavljaju ozbiljno zastranjenje i iskrivljivanje prave Božje objave i zapreku za spasenje. A kao praktični izraz svih ovih načela, dekret o ekumenizmu donosi poticaj na zajedničke javne molitve ,,s odijeljenom braćom" (br. 8), koje su bile najstrože zabranjene i sankcionirane u čitavoj povijesti Crkve; da bi i Zakonik kanonskog prava odobrio podjeljivanje sakramenata nekatolicima u određenim slučajevima (kan. 844), bez odricanja od krivovjerja i raskola i ispovijesti cjelovite katoličke vjere, kako se to prije tražilo.

No sve da načelno i dopustimo da bi se svi ovi izrazi mogli protumačiti4 u skladu s tradicionalnim naukom Crkve, način na koji su njih primjenjivali nositelji autoriteta u Crkvi – postkoncilski pape i biskupi, govori nam o očitom diskontinuitetu, ostvarenom u nebrojenim ekumenskim molitvenim činima i skupovima5 u kojima se zahtjev obraćenja na katoličku vjeru potpuno prešućuje u prilog dojma da se svatko u svojoj religiji može spasiti jednako kao u katoličkoj, i iznose mišljenja koja su direktno suprotstavljena katoličkom nauku. Zato se tu na koncu radi o direktnom napadu na jednu od najstarijih dogmi – da izvan Crkve nema spasenja, i povodu za promicanje krivovjerja kako sve religije podjednako vode do spasenja, koje je danas u Crkvi široko rasprostranjeno.


Načelo jednakosti ostvaruje su u nauku o kolegijalnosti. Tradicionalan je nauk Crkve da postoji samo jedna vrhovna glava Crkve – Sveti Otac, papa, Kristov namjesnik na zemlji, koji nasljeđuje tu službu od apostolskog poglavara, sv. Petra. Biskupi su nasljednici apostola, te zadržavaju vrhovnu vlast u svojoj biskupiji, koju izvršavaju u skladu s učiteljskim i pastirskim vodstvom Svetog Oca. U koncilskom dokumentu Lumen gentium, br. 22, insinuira se, a u Zakoniku kanonskog prava (kan. 336) eksplicira, nauk da osim pape, postoji i druga glava u Crkvi – biskupski zbor. Taj je nauk posve nepoznat i stran čitavoj crkvenoj tradiciji, te utoliko govorimo o još jednoj istinskoj novotariji u onom anomalnom smislu riječi. On bi implicirao da je papa moralno dužan konzultirati se i u praktičnom pogledu ophoditi prema mišljenju biskupa, koji bi imali pravo na svojevrsni moralni zahtjev za zajedničko izvršavanje vlasti i udovoljavanje vlastitim pozicijama. Taj je nauk dobio svoje zastrašujuće odjeke nakon Koncila, očitovane u stvaranju komitetskih tijela na različitim razinama – biskupskih konferencija, svećeničkih i laičkih vijeća ili odbora, koje preuzimaju na sebe izvjesnu vlast i stavljaju pritisak višim autoritetima za ostvarenje svojih ideja, koje nerijetko idu u heterodoksnom smjeru. Taj je zastrašujući karakter viđen napose u manje ili više izričitim i otvorenim pobunama protiv direktiva iz Rima, kao što je to bio disent pojedinih biskupskih konferencija na encikliku Humanae vitae, uvođenje liturgijskih zlouporaba poput pričesti na ruku ili ministrantica (kojima je Sveta Stolica na koncu morala zbog istog mentaliteta popustiti), i ponajviše – efektivno suspendiranje autoriteta pape i biskupa koji su se u nemalom broju slučajeva odrekli izvršivanja autoriteta radi sprječavanja širenja krivovjerja i zloporaba.


Načelu slobode odgovara koncilski nauk o vjerskoj slobodi. Ova točka sasvim nedvojbeno predstavlja najočitiji i izričiti raskid s kompletnom tradicijom Crkve, utoliko što ne govorimo samo o opasnim dvoznačnostima, nego o istinskoj protivnosti tradicionalnom katoličkom nauku koja je ušla u sam dokument Dignitatis humanae. Da bismo ispravno razumijeli problem, potrebno je najprije ukratko razjasniti katolički nauk o ovom pitanju. Prema katoličkom nauku, na nutarnjem području – u svojoj savjesti, svaka osoba ima nepovredivu slobodu te ne smije trpjeti nikakvu prisilu zbog svojih uvjerenja. Slično tome, tu slobodu svaka osoba ima i na privatnom području, uz pretpostavku očuvanja naravnog poretka. Ali stvari stoji drukčije kad govorimo o javnom području djelovanja. Tu razlikujemo dvije domene: propisa i zabrana. Katolički je nauk, da državne vlasti nemaju pravo prisile na javno izvršavanje određene religije, ali imaju pravo, i dužnost, zaštite i pomaganja od Boga objavljene religije – koja je katolička, i restrikcije krivih religija. Koncilska deklaracija tome se izravno suprotstavlja, kad izjavljuje u svojoj definiciji (br. 2), da nitko ne može u vjerskim stvarima biti ,,sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima". Posljedice ovog nauka dobile su također svoj zastrašujući odraz u praksi, gdje je Sveta Stolica preko svojih predstavnika tražila da se iz ustava Italije, Španjolske, Kolumbije, i pokrajine Valais u Švicarskoj, ukloni stavak kojim se te zemlje određuju službeno katoličkima. Time je u praksi zanijekan nauk o Kristovoj kraljevskoj vlasti u društvu, prema kojemu je Bog stvoritelj i gospodar ne samo pojedinaca, koji mu stoga duguju čast i zahvalnost, nego i društava, koja su ga jednako obvezna priznavati svojim gospodarom, i javno mu iskazivati čast i štititi od Boga objavljenu religiju6; a na snagu je stupio društveni modernizam i indiferentizam, po kojemu su u društvu sve religije jednake.

Od drugih spornih točaka, valja još navesti pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, koja je prožeta načinom govora prvenstveno i gotovo posve usredotočenom na ono ovosvjetsko, zemaljsko i prolazno (aktualne probleme koji su danas anakroni), koji odaje dojam naturalističkog i evolucionističkog mentaliteta – kao da je poslanje Crkve prvenstveno društveno i povijesno, a ne nadnaravno. Tu je zatim odlomak iz konstitucije u božanskoj objavi, Dei verbum, br. 11, u kojem se ne utvrđuje izričito povijesna i znanstvena nezabludivost sv. Pisma, što će progresivistički bibličari i teolozi iskoristiti za suprotnu tvrdnju, koja je najoštrije osuđena od kompletne tradicije i povijesnog Učiteljstva Crkve i narušava nadahnuće sv. Pisma. Nadalje, u konstituciji Gaudium et spes (br. 48), nalazimo temelj za ono što će kasnije u samom kanonskom Zakoniku7 biti izričito utvrđeno – izjednačavanja hijerarhijskog poretka ciljeva ženidbe, što će direktno dovesti do zlouporaba s tzv. 'prirodnim planiranjem obitelji'8 i potkopavanja vjerodostojnosti nauka Crkve o spolnom moralu (pitanje kontracepcije).

Svakako valja napomenuti, da koncilski dokumenti sadrže u sebi mnoge svijetle i nadahnjujuće odlomke. Zapravo, velika većina cjelokupnog teksta dokumenata pripada u ovu skupinu, utoliko da je poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., biskup Fellay, izjavio kako je 95 % tekstova Koncila prihvatljivo, te se Bratstvo samo često poziva na dokumente Koncila u naucima koji su izričito utvrđeni (kao npr., celibat), a pojedini ih progresivistički biskupi ili teolozi pokašavaju dovesti u pitanje, te je sam nadbiskup Lefebvre znao hvaliti primjerice dokument o svećeničkoj formaciji, koje Bratstvo jedno među rijetkima u Crkvi danas zapravo ostvaruje9. Međutim, kao što malo blata može zamutiti bistru vodu, tako i oni kontroverzni, dvoznačni tekstovi koji ozbiljno insinuiraju na zablude, ili pak tekstovi koji ih izričito sadrže, stavljaju jednu veliku sjenu na događaj Koncila, čiji su tekstovi i programske pretpostavke nedvojbeno povod i uzročnik čitave krize u Crkvi, utoliko što otvaraju prostor mogućnosti širenja zabluda i krivovjerja. Zato je providonosna ironija povijesti, usporedba znamenitih izjava dvaju koncilskih papa – Ivana XXIII., koji je pri najavi koncilskog programa kazao da je potrebno otvoriti prozore Crkve u svijet, da bi Pavao VI., nekoliko godina nakon njegovog završetka, po viđenju revolucije koja se počela odvijati, mogao ustanoviti, da je (kroz te iste prozore) u Crkvu ušao dim sotonin.


Nova Misa


Poseban osvrt zaslužuje pitanje liturgijske reforme koja je uslijedila po Drugom vatikanskom saboru. Iako se pučki nju promatra kao najvidljiviji rezultat Koncila, ipak ta percepcija nije posve opravdana. Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum concilium, sadrži brojne tradicionalne izričaje, te utoliko nije izazvala gotovo nikakvu kontroverziju u jeku samog Koncila – dotle da su je čak i pojedini autori koji će postati eminentni u tradicionalnom pokretu, hvalili i smatrali temeljem za istinsku obnovu. U njoj primjerice, nalazimo izraze da je potrebno sačuvati latinski jezik (br. 36, 54) i gregorijanski koral (br. 116), da treba sačuvati bit obreda (br. 4), i da nikakve promjene ne treba uvoditi osim ako se na očitim temeljima pokaže da su one potrebne (br. 23). Međutim, i ovdje nažalost susrećemo izraze koji će postati temelj za razvoj radikalnih i revolucionarnih promjena koje će uslijediti. Tako konstitucija govori, da se može dati šira primjena narodnom jeziku (br. 36) i u tom pogledu veće ovlasti biskupskim konferencijama (br. 22), da prvenstvo mora imati djelatno sudjelovanje vjernika (br. 14), i da obrede valja preraditi (br. 25, 50, 71, 72, 76, 77).


Već pri samom završetku, i u prvim godinama nakon Koncila, počele su se u liturgiju uvoditi značajne promjene, koje su izazvale nemalu zbunjenost kod svećenika i vjernika. Njihov zaključak i vrhunac, bila je objava Novog reda mise 1969., od strane pape Pavla VI. Budući da nam ova studija ne dopušta ulaziti u detaljnu analizu svih spornih pitanja, dovoljno će biti uputiti samo na ono najbitnije i najočitije, a to je istinski radikalna i revolucionarna narav ovih promjena u odnosu na tradicionalnu rimsku liturgiju. Da bi se to uvidjelo, dovoljna je samo jednostavna usporedba novog obreda Mise s liturgijama koje koriste protestantske zajednice. Eminentni tradicionalni autor, M. Davies, dokazao je u svojim studijama zapanjujuće podudarnosti Nove mise s obredom koji je uveo anglikanski reformator T. Cranmer s ciljem kako bi iz njega otklonio sve ono što upućuje na katoličku vjeru – one istine vjere koje su protestanti nijekali. Također, nebrojeni elementi koji su iz tradicionalne liturgije ukinuti, brojne dodatne opcije i noviteti koji su uvedeni, vode ovu reformu do razine neprepoznatljivosti, utoliko da se više nikako ne može govoriti o očuvanju biti obreda, već, kako je to priznao jedan o njegovih glavnih tvoraca J. Galineau: ,,Da kažemo istinu, to je drukčija liturgija mise. Treba to reći bez okolišanja: rimski obred kakav smo poznavali više ne postoji.’’10. Kad govorimo o ovom pitanju, kao glavno načelo prosudbe nezaobilazno treba istaknuti dogmatski, nezabludivi katolički nauk, da je Crkva obavezna čuvati tradicionalne obrede, i da je zabranjeno njihovo radikalno mijenjanje, ukidanje ili zamjenjivanje novim obredima. Taj je nauk utemeljen na višestoljetnoj ispovijesti kod papinske krunidbe, ispovijesti vjere Tridentskog i Prvog vatikanskog sabora, te naposljetku, samoj dogmi definiranoj na Tridentskom saboru (Dekret o sakramentima, kan. 13). Stoga ove činjenice stavljaju pred nas jasne zaključke – budući da Crkva svakog katolika obvezuje na pristajanje na tradicionalne liturgijske obrede, a Nova misa po svojim elementima i značaju ne predstavlja tradicionalni obred, to je svaki katolik dužan pristajati uz tradicionalnu rimsku liturgiju prema Misalu koji je kodificirao sv. Pio V. - jer je to najbolje jamstvo očuvanja naše vjere i obred koji daje Gospodinu onu istinsku čast i hvalu koju on zaslužuje.



vlč. Marko Tilošanec



1 Eminentni neomodernistički teolog koji je za pape Pija XII. bio osuđen, da bi ga kasniji pape rehabilitirali, a papa Ivan Pavao II. promovirao u čast kardinala.

2 Kongregacija za nauk vjere izdala je 2000. god. deklaraciju Dominus Iesus, te 2007. god. Odgovor na neka pitanja o određenim aspektima nauka o Crkvi, u kojima se nalaze određena pojašnjenja, utoliko što se potvrđuje da je jedino Katolička crkva ustanovljena od Krista i da jedino ona ima svu istinu i spasonosna sredstva, ali se ipak i dalje nigdje ne progovara na jasan način o opasnosti tih defekata koji se nalaze u nekatoličkim zajednicama, već se zadržavaju sve druge problematične točke koncilskih dokumenata koje lako navode na kriva mišljenja.
3 Jedini način na koji ona nepotpuna vjera i pojedini sakramenti mogu biti spasonosni u nekatoličkim zajednicama, jest načelo nesavladivog neznanja odnosno neprihvaćanja dotičnih pogrešnih nauka. Na taj način pojedinac može ostati priključen Katoličkoj crkvi (pošto je njezinim udom postao sakramentom krštenja), no prihvaćanjem krivovjerja i raskola koji su sastavni i bitni dio nekatoličkih zajednica, ta se povezanost gubi te se pojedinac isključuje iz Crkve.
4 Dodajmo ovdje još jednu dvoznačnost u pogledu pristupa ekumenskom dijalogu, gdje se s jedne strane konstatira kako: ,,način i postupak izricanja katoličke vjere nikako ne smije postati zaprekom dijalogu s braćom", da bi već u sljedećoj rečenici kazalo: ,,svakako je potrebno jasno izlagati cjelovit nauk." (Unitatis redintegratio, br. 11).
5 Dovoljno je samo spomenuti poznati međureligijski skup u Asizu, zatim primanje obrednih znakova poganskih religija od strane pape Ivana Pavla II., zajednička molitva večernje pape Benedikta XVI. s carigradskim patrijarhom i anglikanskim primasom, te nebrojene druge ekumenske skupove s nekatoličkim i nekršćanskim religijama gdje se jasan nauk o katoličkoj vjeri koja je jedina od Boga objavljena i o nužnosti pripadnosti Crkvi za spasenje, posve prešućuje i ostavlja dojam koji upućuje na suprotna mišljenja.
6 Tradicionalni katolički nauk umjesto vjerske slobode, govori o toleranciji, koja se postavlja kao zahtjev razboritosti kako bi se postiglo neko veće dobro, odnosno spriječilo zlo. Međutim ne može se govoriti o moralnim pravima krivih religija jer pravo proizlazi iz božanskog ili naravnog zakona, kojemu krive religije stoje u suprotnosti.
7 Prema vjekovnom nauku Crkve, prva svrha ženidbe je rađanje i odgajanje potomstva, a druga uzajamno dobro bračnih drugova, dok ih Zakonik u kan. 1055 stavlja na isti rang.
8 Nauk je Crkve da samo vrlo teški razlozi opravavaju korištenje tzv. prirodnih metoda reguliranja poroda, dok se prema današnjim teorijama to posve zanemaruje i prepušta samovolji supružnika utemeljenoj na vlastitom komforu. U tom smjeru ide poznata 'teologija tijela', koja je u svojim važnim segmentima utemeljena na naturalističkim koncepcijama koje uzdižu tjelesnost nauštrb uzvišenosti čovjekove duhovne dimenzije.
9 Tu se upravo može vidjeti istinski kontroverzni karakter koncila koji primjerice propisuje primjereno znanje latinskog jezika za svećeničke kandidate, dotle da se s lakoćom mogu čitati tekstovi crkvenih otaca i dokumenti Učiteljstva (Optatam totius, 13) – poziv koji se apsolutno ignorira i ne poštuje u modernoj Crkvi (a poštuje se upravo u zajednicama koje pristaju uz tradiciju i ukazuju na problematičnost Koncila), dok se istovremeno promiče demagogija zahtjeva za ,,vjernosti Koncilu", pod prizivom na one dijelove koji izražavaju novotarski i modernistički karakter. Isto vrijedi i za druge dijelove postkoncilske legislative (npr. nošenje kleričke odjeće, poštivanje liturgijskih propisa, nastojanje za izvršavanjem svećeničkih i laičkih staleških dužnosti itd.).
10 Demain La Liturgie, Pariz, 1976, str. 9-10.