Iz Apostolske konstitucije Predarežljivi Bog, pape Pija XII.
Sveti
oci i veliki naučitelji u propovijedima i govorima koje su držali puku na
svetkovinu Bogorodičina uznesenja, o Marijinu uznesenju su govorili kao o nauku
koji kršćanski vjernici već poznaju i usvajaju: njega su osvjetljavali i
tumačili, njegov smisao i sadržaj produbljivali, objašnjavali osobito da se
ovom svetkovinom slavi ne samo spomen da je tijelo Blažene Djevice Marije
sačuvano od raspadanja nego da je i slavilo pobjedu nad smrću, i da je u nebu
proslavljeno, po primjeru njezina Jedinorođenca, Isusa Krista.
Tako
sveti Ivan Damašćanski, koji se ističe između ostalih kao odlični glasnik ove
predane istine, uspoređujući tjelesno Uznesenje slavne Majke Božje s ostalim
njezinim odlikama i povlasticama, snažnom rječitošću uzvikuje: „Trebalo je da
ona, koja je u porođaju sačuvala nepovrijeđeno djevičanstvo, svoje tijelo
sačuva posve neraspadnuto i poslije smrti. Trebalo je da ona, koja je
Stvoritelja kao dječaka u krilu nosila, boravi u božanskim šatorima. Trebalo je
da zaručnica, koju je Otac zaručio, boravi u nebeskim ložnicama. Trebalo je da
ona, koja je gledala svoga Sina na križu i u srce primila mač boli od kojega je
bila izuzeta u porođaju, gleda svoga Sina kako sjedi uz Oca. Trebalo je da
Majka Božja ima ono što pripada Sinu, i da je štuje svako stvorenje kao Božju
Majku i službenicu“.
Sveti
German Carigradski smatrao je to što je tijelo Bogorodice Djevice Marije ostalo
neraspadnuto i na nebo uzneseno sukladnim ne samo njezinim božanskim
materinstvom nego i s posebnom svetošću njezina djevičanskog tijela: „Ti se,
prema Svetom Pismu, prikazuješ u ljepoti; i tvoje djevičansko tijelo čitavo je
sveto, čitavo je čisto, čitavo je Božje prebivalište; tako da je zbog toga
potom bilo izuzeto od pretvaranja u prah; preobličeno dakako, ukoliko ljudsko,
za uzvišeni život neraspadljivosti; ali isto živo i preslavno, cjelovito i
obdareno puninom života“.
Drugi
jedan stari pisac tvrdi: „Kao preslavna, dakle, Majka Krista Boga, našega
Spasitelja, djelitelja života i besmrtnosti, od njega dobiva život, obdarena
tijelom u vječnoj neraspadljivosti s njim, koji ju je podigao iz groba i uzeo k
sebi na način kako to zna samo on.“
Svi
ti dokazi i misli svetih otaca imaju kao zadnji oslon Sveto pismo, koje nam
slavnu Majku Božju stavlja pred oči najtješnje povezanu s njezinim božanskim
Sinom, kao onu koja uvijek sudjeluje u njegovoj sudbini.
Ali
na poseban način valja spomenuti da već od drugog stoljeća sveti oci prikazuju
Djevicu Mariju kao novu Evu, koja iako je novom Adamu podvrgnuta, ipak je s
njim najuže povezana u onoj borbi protiv paklenog neprijatelja. Prema onome što
je naviješteno u protoevanđelju, ova se borba imala završiti potpunom pobjedom
i nad grijehom i nad smrću, a to je obadvoje u spisima Apostola naroda uvijek
međusobno povezano. Zbog toga, kao što je slavno Kristovo uskrsnuće bilo bitni
dio i posljednji pobjednički znak ove pobjede, tako je trebalo da se i
proslavljenjem djevičanskog tijela završi ova borba, koju je Blažena Djevica
Marija vodila u zajednici sa svojim Sinom, kao što isti Apostol kaže: Kad se
ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda
proguta smrt.
Tako
je uzvišena Majka Božja, koja je prije sve vječnosti jednom istom odlukom
predodređenja, otajstvenim načinom povezana s Isusom Kristom, bezgrješna u svom
začeću, nepovrijeđena djevica u svom božanskom materinstvu, velikodušna
pratilica božanskog Otkupitelja, koji je izvojevao potpunu pobjedu nad grijehom
i njegovim posljedicama. Na kraju je kao krunu svih povlastica postigla da bude
izuzeta od raspadanja u grobu, i da pobjedivši smrt, kao već prije njezin Sin,
bude s tijelom i dušom uzdignuta gore u slavu nebesku, da tu blista kao
Kraljica, s desne svoga Sina, besmrtnog Kralja vjekova.
(AAS
42 [1950], 760-762, 767-769)
