Papa Pio X. i njegove velike reforme crkvenog prava
Pio
X. spada među velike pape crkvene povijesti. U zadivljujuće djelo obnove koje
je on pokrenuo spadaju i velike izmjene u pravnom životu Crkve koje se ukratko mogu
opisati natuknicama reforma Kurije, reforma časoslove i reforme crkvenoga
prava. Mitteilungsblatt je razgovarao s paterom Patriceom Larocheom o Piju X.
kao „papi crkvenoga prava“.
Mitteilungsblatt: Neiskorjenjiva je
predrasuda da je pravo suprotstavljeno ljubavi. I danas se jedna nasuprot
drugoj postavljaju „Crkva ljubavi“ i „Crkva prava“, i to upravo sada u odnosu
na „milosrđe“ protiv „zabrane sv. Pričesti za rastavljene koji su ponovno
civilno vjenčani“. Zašto se crkveno pravo ne može staviti nasuprot ljubavi
prema Bogu i bližnjemu?
Pater Patrice Laroche:
Crkva je društvo i kao svako društvo, ono treba zakone. Crkveno je pravo
sveukupnost zakona koji Crkvi pomažu dospjeti do svojeg cilja, naime voditi
duše k njihovom nadnaravnom cilju koji je gledanje Boga. Pravo je dakle
načinjeno radi ljubavi i besmisleno je suprotstavljati „Crkvu ljubavi“ i „Crkvu
prava“. Kada Crkva rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima zabranjuje
primanje svete Pričesti, to nije ni protiv ljubavi prema Bogu ni prema bližnjemu.
Štoviše, to je ljubav prema Bogu da Crkva zabranjuje svetogrdno primanje svete
Pričesti jer je to uvreda Bogu. Jedno bi takvo dopuštenje bilo protiv ljubavi
prema bližnjemu koji bi po riječima svetog Pavla „jeo i pio“ vlastitu osudu.
Nastanak
crkvenog prava
MB: Nije svaki katolik
upućen u crkvene zakonike, isto kao što ni svaki građanin ne poznaje građanski
zakonik. Možda možete kratko protumačiti kako „nastaje“ crkveno pravo i kako se
popisuje.
Pater Patrice Laroche:
Kada se govori o crkvenom pravu, misli se ponajprije na Codex Juris Canonici, crkveni zakonik. Međutim, u njemu nisu
sadržani svi crkveni zakoni, kao primjerice liturgijski zakoni ili zakoni koji
reguliraju odnose između Crkve i države i koji su sadržani u konkordatima ili
sličnim ugovorima. Partikularni zakoni (primjerice statuti jedne redovničke
zajednice) i običaji također se ne mogu pronaći u crkvenom zakoniku. Jedan dio
crkvenih zakona božanskog je podrijetla te je zadaća Crkve samo ih predstaviti:
primjerice nerazdruživost braka ili da samo muškarci mogu biti svećenici. Jedan
drugi dio koji je zacijelo najopsežniji, ima Crkvu kao začetnicu: sjetimo se
obveze godišnje ispovijedi koja se tiče svih katolika ili obveze župnika da
nedjeljom prikaže svetu Misu za žive i mrtve svoje župe. Budući da su ranije
koncili zakone općenito proglašavali kanonima, u Zakoniku su pojedini zakoni
nazvani canones. Na koncu, treći se
dio crkvenih zakona, koji je doduše prilično malen, sastoji od onih koje je
država proglasila i koje Crkva preuzima u svoje zakonodavstvo. To je slučaj
primjerice kod ugovora gdje Zakonik kaže da ono što je svjetovno pravo na
jednom području odredilo o ugovorima valja poštovati u crkvenim stvarima ako ne
proturječi božanskom pravu i ako sama Crkva nije donijela nikakvu drugu uredbu.
MB: Pio X. pripravio je
kodifikaciju crkvenoga prava koju je zbog njegove smrti godine 1914. tek mogao
zaključiti njegov nasljednik Benedikt XV. Što znači „kodifikacija“?
Pater Patrice Laroche:
Kodifikacija znači prikupljanje u jednoj knjizi, u jednome „kodeksu“ raznih
zakona koji su dotada doneseni kako bi se stvorio potpuni i sustavni zakonik.
Budući da su se crkveni zakoni nalazili u različitim zbirkama, bio je nužan,
ali i golem posao urediti i sintetizirati ove zakone. Kardinal Gasparri rekao
je da je to bio jedan od prvih poslova za kojim je posegnuo novoizabrani papa i
njegova je velika zasluga da je ovaj posao priveo kraju.
Novo
crkveno pravo
MB: „Crkveno pravo iz
1917.“ morat će se držati rezultatom nastojanja svetog pape koji ga – po jednoj
riječi kardinala della Costa – stavlja „uz Inocenta III. (+1216), Honorija III.
(+1227.) i Grgura IX. (+1241.)“. Što je bilo veliko postignuće ovih papa 13.
stoljeća? Možete li protumačiti veliki značaj Pija X. za zadaću posvećenja koju
ima Crkva?
Pater Patrice Laroche:
Inocent III. i Honorije III. prvi su pape koji su izdali zbirku svojih
vlastitih zakona: bile su to autentične zbirke. Ovi su pape bili zbilja autori
tih zbirki zakona. Dotada su postojale samo privatne zbirke saborskih kanona i
papinskih zakona (dekretalija). Također i poznati Decretum Gratiani, učeno djelo monaha kamaldoljanina Gracijana koji
je objavljen sredinom 12. stoljeća u Bologni gdje je Gracijan poučavao crkveno
pravo i to je prvi put predavao kao posebnu disciplinu koja je odvojena od
ostale teologije, bio je i ostao privatni uradak premda je u školama i na sudu
postigao veliki ugled i imao veliki utjecaj na razvoj crkvenog prava. Grgur IX.
učinio je još veće i važnije djelo tako što je stvorio jedinstveni crkveni
zakonik. Preko svojeg ispovjednika i velikog pokorničara Raymunda de Pennaforta
O.P., dao je izraditi novu i službenu zbirku zakona koje su pape proglasile od
Gracijana. Bulom „Res pacificus“
(1234.) nova je zbirka slanjem na Bolonjsko i Pariško sveučilište objavljena za
uporabu na sudu i u školi, a ranije kompilacije (također i autentične
kompilacije Inocenta III. i Honorija III.) stavljene su izvan snage. Budući da su se svi u njima sadržani dekretali,
također i ranijih papa, pojavili u obliku kako ih je Grgur IX. bio odredio
snagom svoje vrhovne zakonodavne vlasti, zbirka se s pravom nazvala Decretales Gregorii IX. Budući da je Decretum Gratiani, koji je sadržavao
staro pravo Crkve do 12. stoljeća zadržao svoju snagu i uporabu, djelo je
Grgura IX. nazvano i Liber Extra (extra Decretum Gratiani – skraćeno X).
Od posljednjeg izdanja službenog crkvenog zakonika (1317.) materijal je
crkvenog prava povećan i nadopunjen papinskim konstitucijama i osobito
zaključcima Tridentskog sabora (1545.-1563.), djelomično i preinačen. K tome su
pridošli i zakoni papa koji su slijedili kao i dekreti i odgovori kongregacija
i sudova Rimske Kurije. Zbog opsega i nepreglednosti pravnih izvora
pretraživanje je bilo povezano s velikom mukom. Papa Sarto koji je prošao sve
razine katoličke hijerarhije poznavao je ovu poteškoću i bio je uvjeren da
pravo, da bi se mogla stvoriti pravda, mora biti jasno te samo tako može biti
oruđem za posvećenje duša. Stoga je odmah nakon svojeg preuzimanja službe (4.
kolovoza 1903.) motuproprijem Arduum sane
od 19. ožujka 1904. izišao u javnost sa svojim planom kodifikacije.
MB: Jedan od prvih
pravnih poteza Pija X. bio je reakcija na konklavu iz 1903. godine koja ga je
uzdigla na Petrovu stolicu.
Pater Patrice Laroche:
Konklava nakon smrti Lava XIII. otpočela je 31. srpnja 1903. Mnogi su
pretpostavljali da će na Petrovu stolicu doći kardinal Državni tajnik
preminulog Prvosvećenika, Mariano kardinal Rampolla del Tindaro (1843.-1913.)
2. kolovoza 1903. Kardinal Jan Puzyna de Kosielsko (1842.-1911.), krakovski
nadbiskup, u ime cara Franje Josipa Austrijskog, svojeg suverena, uložio je
veto.
Ekskluziva
– izvedena od latinskog ius exclusivae / pravo na isključenje – bilo je pravo
prigovora katoličkih monarha na izbor određenih kardinala: nju je iznosio
ovlašteni krunski kardinal u konklavi. Kardinalski je kolegij 1903. svečano
protestirao protiv ovog napada na slobodu Crkve i izabrao je kardinala
venecijanskog patrijarha Giuseppea Sarta. 20. siječnja 1904. Pio X. je apostolskom
konstitucijom Commissum nobis
zabranio svako miješanje neke svjetovne vlasti u izbor pape i svakom je
kardinalu prijetio kaznom ekskomunikacije ako je konklavi htio prenijeti
ekskluzivu. Za Božić 1904. Pio X. je tada nanovo uredio izbor pape apostolskom
konstitucijom Vacante Sede Apostolica.
Novi
časoslov
MB: 1. studenog 1911. Pio
X. proglasio je opsežnu reformu časoslova. Što je bila pozadina ovog novog
uređenja svećeničke molitve časova? Zašto se Pio X. unatoč tome ne drži
prethodnikom liturgijske reforme?
Pater Patrice Laroche:
Dok je povjerenstvo za kodifikaciju radilo na cijelome djelu, donesen je veliki
niz pojedinih papinih zakona koji su istodobno kao probni dijelovi cijele
kodifikacije unaprijed proglašeni. U to spada ova reforma časoslova. Tijekom I.
vatikanskog sabora više je skupina biskupa željelo izmjene časoslova, osobito
glede podjele psalama i duljine časoslova. Bulom Divino afflatu (1. studeni 1911.) jutarnja se molitva skraćuje:
nedjelja je dotada imala 18 psalama, sada ima samo još 9 psalama (ili dijelova
psalama), a kako je to sveti Benedikt želio, cijeli se psaltir izmoli u tjednu.
Motuproprijem Abhinc duos annos
(1913.) o novom uređenju božanskog časoslova, došašće i korizma dobivaju svoje
privilegirano mjesto opet umjesto blagdana svetaca čije je prihvaćanje u
brevijar potisnulo liturgiju došašća i korizme. Ova reforma liturgije nema
nikakve veze s reformom koju smo doživjeli nakon II. vatikanskog sabora: u
prvom je slučaju posrijedi istinska reforma, tj. povratak k autentičnom liturgijskom
duhu, u drugom slučaju revolucija koja je liturgiju unakazila i uništila.
MB: Jedna od nadljudskih
zadaća Pija X. ticala se Rimske kurije, teme koja je također odlučno utjecala i
na izbor pape Franje. Zašto se Kurija u ono vrijeme morala reformirati? Je li
ona loše djelovala? U kakvom je to odnosu prema „Rimskom pitanju“, Crkvenoj
državi koja je 1871. oduzeta papi?
Pater
Patrice Laroche: Konstitucijom
Sapienti consilio iz 1908. godine
sveti Pijo X. Reorganizirao je Rimsku kuriju koja je svoj posljednji oblik
dobila od pape Siksta V. konstitucijom Immensa
(1588). Gubitak Crkvene države zacijelo je učinio suvišnima ovlasti određenih
kongregacija (koje su kao ministarstva). Na drugoj je strani bila nastupila
određena konfuzija među nadležnostima određenih kongregacija zbog
nekontroliranog razvoja organizacije. Stoga je bila nužna reforma čija je misao
vodilja točno ograničenje kompetencija i precizna podjela između jurisdikcije
na području savjesti (forum internum) i u vanjskom području(forum externum) i
također među zadaćama uprave i sudskim ovlastima.
MB: U pravno područje spada i pravo prema
„vani“. S kojim je problemima između Crkve i države – u Italiji, u Europi, u
svijetu – bio suočen Pio X.?
Pater
Patrice Laroche:
Već u svojoj prvoj enciklici E supremi
apostolatus papa Pio X. govori o Rimskom pitanju: „U svima će porasti
uvjerenje da Crkva kao ustanovljenje Isusa Krista mora uživati punu slobodu i
ne smije biti podvrgnuta nikakvoj drugoj vlasti. Naša borba za ovu slobodu ne
znači samo obranu presvetih prava religije, nego je i zaštita za opće dobro i
sigurnost naroda“.
Pod pontifikatom Pija X. dogodilo se
odvajanje države i Crkve u Portugalu i Francuskoj po unilateralnom poništenju
ugovora koji su uređivali međusobne odnose. Enciklikom Vehementer nos (11. 2. 1906.) reagirao je Papa na mjere
antiklerikalne vlade i proglasio zakon o odvajanju nepravednim prema Bogu,
povrjedom naravnoga prava te međunarodnoga prava i božanskog ustroja Crkve,
suprotstavljenim njezinim pravima i slobodi. Dok su liberalni katolici sanjali
o kompromisnom rješenju, sveti je Papa ustrajao u svojem non possumus i antiklerikalna je vlada morala priznati da je Papa,
umjesto da raspravlja o sporednim točkama rješenja koje je predložila vlada,
imao pravo vodeći ovu borbu na razini načela.
Protestantski njemački kancelar Bernhard von
Bülow (1849.–1929.) sa svoje je strane rekao o Piju X.: „Približio sam se
mnogim suverenima i regentima, ali sam rijetko susreo kod jednoga od njih tako
jasnu prosudbu ljudske naravi i tako opsežno poznavanje snaga koje upravljaju
svijetom i društvom".
Papini suradnici
MB: Ovdje bi trebalo spomenuto dva važna Papina
suradnika, kardinale Rafaela kardinala Merry
del Vala (1865.–1930.) i Pietra kardinala Gasparrija (1852.–1934.).
Pater Patrice Laroche: Papa Pio X. je u kardinalu Merry del Valu, koji je od njega po svojem
aristokratskom podrijetlu i odgoju bio tako različit, pronašao svojeg najboljeg
suradnika. Ono što ih je osobito ujedinjavalo, bio je njihov nadnaravni duh.
Stoga je Pio X. ovog mladog tajnika konklave koji mu je pomogao kad je kardinal
Sarto oklijevao prihvatiti izbor za papu, odmah imenovao državnim tajnikom. U
njemu je pronašao diplomata koji je također bio „čovjek Božji“ kojeg se on
ništa nije trebao bojati i s kojim je, iz ljubavi prema pravednosti i istini,
nadvladao sve kušnje.
Kardinal Gasparri je, kako smo već i
spomenuli, također bio važan Papin suradnik kojemu je povjerio rad na reformi
crkvenoga prava. Moglo bi se spomenuti i Eugenija Pacellija, kasnijega Pija
XII. (1876.-1958.) koji je već 1904. radio u Državnom tajništvu i bio najužim
suradnikom kardinala Gasparrija kod kodifikacije. Kada je sveti Pio X.
preminuo, Pacelli je bio tajnik Kongregacije za izvanredne crkvene poslove i
time je bio u uskoj povezanosti s kardinalom Merryjem del Valom. Kod govora za
kanonizaciju Pija X. (29.5.1954) papa Pacelli mogao je svjesno reći:
„Duboki izvor zakonodavnog djela Pija X.
valja tražiti u njegovoj vlastitoj svetosti, u njegovu uvjerenju da je Bog
izvor i temelj svakoga reda, svake pravednosti i svakoga prava u svijetu“.
MB: Važno je sredstvo reforme Crkve bila i
stroga obveza biskupa, koju je uveo Pio X., da o stanju u svojim biskupijama u
Rimu osobno polažu račun. Ove uredbe još i danas
vrijede. Zašto su ovi posjeti „ad limina“ – posjeti biskupa u Rimu – danas tako
malo plodonosni? Sjetimo se „Königsteinske izjave“ koja od 1968. čeka na
ispravke. Otada njemački biskupi redovito odlaze u Rim.
Pater
Patrice Laroche:
Pokoncilskim papama nedostaje želja da Crkvu
odlučno i snažno reformiraju. Za to papa, kao papa Pio X., Pio V. ili
Grgur VII., treba biti svetac. Inače polaže previše vrijednosti u ljudska
sredstva, a nedovoljno u nadnaravna sredstva i nedostaje mu povjerenje u
božansku pomoć. Stoga, ako sami i ne žele uništenje Crkve, pokoncilski su pape
ipak u to uvučeni, bilo svojom krivom teologijom, bilo svojom slabošću.
MB: Pio X. je zaštitnik Bratstva. Koje poticaje
ono danas prima od crkveno-pravnog djela reforme pape Sarta?
Pater
Patrice Laroche: Knjiga crkvenog prava iz 1917. godine uvijek ostaje
temelj naših pravnih studija. Valja nadodati da je veći dio reformi svetog Pija
X., bilo s obzirom na brak, brevijar, rano pričešćivanje djece, da spomenemo
samo neke, bio toliko izvrstan da su po svojoj biti dosada ostali na snazi i da
i dalje doprinose dobru Crkve i posvećenju duša. Papa Pio XII. je rekao: ,,Bog
je djelo blaženog Pape bogato blagoslovio tako da će Zakonik kanonskog prava
uvijek ostati veliki spomenik njegova pontifikata i da ga se može promatrati
svecem sadašnjeg vremena kojeg je Providnost odredila“.
Pater
Patrice Laroche rođen je 1955.godine. Nakon studija u Ecôneu 1978. godine
zarađen je za svećenika. Jednu je godinu svoju svećeničku službu vršio u Le
Pointetu, u kući Bratstva za duhovne vježbe u Francuskoj, onda ga je nadbiskup
Lefebvre pozvao kao generalnog tajnika u Rickenbach, ondašnju Generalnu kuću
Bratstva. Od
1984. do 1996. predavao je moralnu teologiju i crkveno pravo u Ecôneu. Od 1996.
predaje iste predmete na Međunarodnoj bogosloviji Srca Isusovog u bavarskom
Zaitzkofenu. 2000.
godine doktorirao je crkveno pravo na Teološkom fakultetu Sveučilišta u
Strassbourgu.
