Jedan je od sedam darova Duha Svetoga strah, to znači strahopoštovanje prema Bogu i božanskim stvarima, strahopoštovanje prema Stvoritelju i njegovu djelu stvaranja. Koliko nam samo danas nedostaje Duh Sveti, Duh Isusa Krista, postaje na zastrašujući način bjelodano po nedostatku strahopoštovanja u našem vremenu.
1. Moderni, prosvijećeni čovjek ništa više ne zna o Božjoj uzvišenosti, veličanstvu i svetosti, a ni o apsolutnosti istine koja je jedno od Božjih imena. Za njega je Bog u najboljem slučaju partner,
ili pak samo funkcija njegovih vlastitih potreba za blagostanjem. Bog je za
njega čista ljubav, posve se isključuje Njegova pravda. Klanjanje Bogu, ponizno
podvrgavanje planovima Njegove Providnosti strani su mu. Ljudska prava,
slobodna savjest, bezgranični egoizam, stupaju na mjesto Božjih prava. Sveti
Pavao u Drugoj poslanici Solunjanima (2,10) u svezi s nastupom Antikrista
govori da ljudi nisu prihvatili ljubav
prema istini koja bi ih trebala spasiti. Relativizam i vjerska ravnodušnost su
poseban oblik nedostatka strahopoštovanja u našim danima.
Dođi, Duše Presveti, i ispuni nas
duhom strahopoštovanja prema Onome čije veličanstvo hvale anđeli, klanjaju se
Gospodstva, pred kim dršću vlasti!
2. Tko
prema Bogu ne pokazuje strahopoštovanje koje mu općenito pripada, on ga ne
pokazuje ni prema euharistijskom Gospodinu. S velikom boli promatramo
protjerivanje Svetohraništa iz središta naših svetišta, s oltara u neki kut u
crkvi, iza stupa, jer otajstveno prisutni Bogočovjek smeta „emancipiranom kršćaninu“.
Ali gdje se Boga uklanja iz središta naših svetišta, on će uskoro morati
napustiti i svoje središnje mjesto u kršćanskom životu. Primanje presvetog
Otajstva u stanju smrtnoga grijeha strašno je svetogrđe i čovjeku ne služi na
spasenje, nego na sud (1 Kor 11,29). Nedostatak strahopoštovanja izražen je u
otrovnoj praksi primanja Pričesti na ruku. Moderni, liberalni čovjek ne želi
više pasti na koljena pred svojim Bogom, on je emancipiran i ponosno se stavlja
nasuprot svojemu Stvoritelju. Što se događa s česticama koje neprimijećeno
padaju na pod, ili katkad čak i cijele hostije? Nakon smrti Ivana Pavla II.
mogla se kupiti na dražbi hostija koje je posvećena na jednoj Misi pokojnog
Prvosvećenika. Zar to nije neopisiv zločin?
Dođi, Duše Presveti, i ispuni nas
dubokim strahopoštovanjem prema Euharistiji kao žrtvi, kao trajnoj stvarnosti i
kao sakramentu zajedništva!
3.
Nedostatak strahopoštovanja zavladao je duhom i srcem teologa u njihovu odnosu
prema Svetom Pismu. Mjesta koja im se ne sviđaju, kao primjerice psalme
proklinjanja, oni brišu ili ih iskrivljuju; izvješća o čudima u Novom zavjetu
za njih su maštovita ukrašavanja jedne možda
istinite jezgre. Oni jednostavno cenzuriraju Duha Svetoga tako što oni određuju što je On smio reći, a što
nije. Modernim crkvenim ljudima ne pada teško dirnuti i u riječi Pretvorbe i
lažno tvrditi da je Krist u dvorani Posljednje večere rekao da će se Njegova
Krv proliti za sve ljude. Oni dakle našemu Gospodinu stavljaju lažne izjave u
usta. Za njih je Sveto pismo samo ljudska riječ, Duh Sveti ni u kom slučaju
nije njezin glavni pokretač. Potresan je primjer nijekanje većine čuda u knjizi
kardinala Kaspera Jesus der Christus.
Dođi, Duše Presveti i ispuni ove
teologe i nas same smislom za strahopoštovanje prema Tvojoj nepromjenjivoj i
neprolaznoj riječi!
4.
Naše crkve i svetišta već duže vrijeme više nisu mjesta pobožnosti, sabranosti
i molitve. U najboljem slučaju su još atrakcija za loše odjevene turiste od
kojih nitko više ne poklekne pred stvarno, zbiljski i bitno prisutnim
euharistijskim Bogom. Zar lakrdijaške pokladne Mise koje se ponavljaju svake
godine u Njemačkoj nisu prava sablazan? K tome pridolaze i grozne „Mise za
mlade“ s atmosferom kao u disku, s Colom i Čipsom. Nekoć je Isus uzeo bič i
izgnao sve koji su prodavali i kupovali u Jeruzalemskom hramu govoreći: „Dom će se moj
zvati Dom molitve, a vi od
njega činite pećinu razbojničku.“
Dođi, Duše Presveti, i od naših crkava
i svetišta, koja su postale razbojničkim pećinama, opet učini kuću molitve!
5.
Naši preci su točno znali razlikovati između nedjelje i radnog dana jer su
poznavali treću Božju zapovijed i odgovarajuću Crkvenu zapovijed sa svim
njezinim posljedicama. Oni su se odmarali na Dan Gospodnji od rada tijekom
tjedna, sudjelovali su u javnom crkvenom bogoštovlju, molili su i izgrađivali
se u vjeri, provodili su ovaj posebni dan u krugu obitelji i vršili su djela
milosrđa. U posvjetovnjačenom društvu ovo se razlikovanje posve izgubilo, a to
počinje s odjećom: nedjeljno odijelo i nedjeljna haljina su u najboljem slučaju
zamijenjene odjećom slobodnog vremena i neprikladnom sportskom odjećom, a
normalno majicom kratkih rukava, trapericama i tenisicama. Seljaci obrađuju
polja i skupljaju ljetinu radnim danom kao i nedjeljom. Kamioni sve više voze
po cestama svih sedam dana u tjednu. Znaju li još naši današnji katolici što su
to jaka vremena? Tako se nazivaju Došašće i Korizma, prvo kao priprava za
proslavu rođenja, a drugo muke i Uskrsnuća Gospodnjega, priprava u tišini,
molitvi i pokori gdje se nekada isključivala
svaka svečana svadba i bilo kakva svjetovna zabava. Ali davno, davno je to
bilo…
Dođi, Duše Presveti, i obnovi u nama
duh za sveta Božja vremena, osobito za nedjelju kako bismo je opet svetkovali
kao blagdan prisjećanja na Kristovo Uskrsnuće u miru, molitvi i djelima
milosrđa i škropljenje na početku svečanog bogoslužja doživljavali kao
prisjećanje na svoje krštenje!
6.
Nedostatak strahopoštovanja sve je vidljiviji i prema Bogu posvećenim osobama,
prema biskupima, svećenicima i redovnicima; a to je ponajprije njihova vlastita
krivnja. Ili jesu li današnji svećenici i redovnici ispunjeni strahopoštovanjem
prema svojem vlastitom pozivu? Nose li ponosno kao svjedoci Isusa Krista
odgovarajuće odijelo, ponašaju li se kao Bogu posvećene osobe, jesu li zbilja
svjetlo svijeta ili pak bacaju sami sebe van u natjecanju za blagonaklonost
svijeta i naklonost mladih koji ih zovu imenom i oslovljavaju s ,,ti“? „Vi ste sol zemlje. Ali ako
sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van
i da ljudi po njoj gaze.“ (Mt 5,13) Gdje nedostaje samopoštovanje, tu uskoro
nestaje i poštovanje kod podređenih i u okružju.
Dođi, Duše Presveti, i ispuni Bogu
posvećene osobe strahopoštovanjem prema njihovu pozivu i poslanju!
7. Strahopoštovanje
prema roditeljima palo je nevjerojatno nisko. Još prije pedeset godina bilo je
djece koja su svoje roditelje uljudno oslovljavala, a to nije bio dvorski ukras
barokne kićenosti, nego izraz poštovanja prema onima koji sudjeluju u Božjem autoritetu.
Danas djeca ne samo da svoje roditelje zovu imenom, nego protiv onih koji su im
darovali život i time su nakon Boga njihovi najveći dobročinitelji na zemlji
pokreću sudski postupak zbog zlostavljanja. Prva zapovijed i druga ploča
Dekaloga nam osobito naglašavaju ovo strahopoštovanje: „Poštuj oca i majku da
dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.“ Na isti način je nestalo
strahopoštovanja prema starijima i kršćanskoj životnoj mudrosti.
Dođi, Duše Presveti, i ulij u
naše srce duh strahopoštovanja prema
roditeljima, pretpostavljenima i starijima!
8. Nije bolja situacija ni
sa strahopoštovanjem prema crkvenoj i svjetovnoj vlasti. Mi svi znamo da
nositelji jedne i druge nisu uvijek najdostojniji ljudi, mnogi su danas čak
izričito pokvareni, zastupaju samo stranačke interese ili traže vlastitu slavu,
debeli novčanik ili odgovarajuće utjecajno mjesto. Ali ipak ih moramo
poštovati, ne zbog njihova dostojanstva, nego jer sudjeluju u Božjem
autoritetu: ,,Omnis potestas a Deo – Nema
vlasti doli od Boga“, kaže sveti Pavao (Rim 13,1); i nastavlja: ,,Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se
odredbi protivi“.
Dva nam primjera pomažu
razumjeti ovo poštovanje prema nedostojnim nositeljima autoriteta, jedan iz
svjetovnog, a drugi iz duhovnog područja.
a) Kada je Bog odbacio
Šaula, prvog izraelskog kralja zbog njegove neposlušnosti i u skrovitosti
izabrao Davida na njegovo mjesto, onda je Šaul počeo sa strašnim progonom kako
bi ubio Davida.
Tijekom progona Šaul je sam dva puta pao Davidu u ruke koji ga je lako mogao
ukloniti; no on je to sebi zabranio riječima: „Ne dao mi Bog da dignem ruku na
pomazanika Gospodinova.” (1 Sam 26,11)
b)
Isusovom smrću dokinut je Stari zavjet, utemeljen Novi i vječni savez u
Njegovoj Krvi – razdiranje Hramske zavjese to je jasno pokazalo. Dakle, veliko
svećenstvo se ugasilo, veliki svećenik kao takav nema više istinsku vlast.
Pavla će jednog dana odvući pred Veliko vijeće da se opravda zbog svog
djelovanja kao apostol Isusa Krista. Budući da se on počinje braniti, veliki
svećenik Ananija naređuje da ga udare po ustima. Pavao se ljuti zbog toga i
naziva ga zidom obijeljenim; oni koji su ondje stajali na to su mu rekli: „Zar
velikog svećenika Božjega da pogrđuješ?“ Pavao odgovara: „Nisam znao, braćo, da
je veliki svećenik. Ta pisano je: Glavara naroda svoga ne proklinji“ (Dj 23,5).
Dođi, Duše Presveti, ispuni
pretpostavljene i podložnike svojom milošću da prvi časno, dostojno i mudro
upravljaju, a posljednji slušaju u ljubavi i predanju.
9. Tko
strahopoštovanje prema Bogu gazi nogama, kod njega ni strahopoštovanje prema
čovjeku ne može biti visoko na cijeni. Tko posvećene Hostije daje da ih se gazi
nogama, taj će i čovjeka i ljudski život gledati kao robu za bacanje. Što često
govorimo, i ovdje ponavljamo: između Pričesti na ruku na jednoj strani i
pobačaja i eutanazije na drugoj strani postoji povezanost: tko se ne klanja
Stvoritelju, ne može ni stvorenom svijetu pristupati sa strahopoštovanjem; tko
prezire Boga, uskoro će omalovažavati i čovjeka.
Dođi, Duše Presveti, i pouči nas strahopoštovanju
prema čovjeku koji je stvoren na sliku Božju i koji je u Krštenju čak postao
njegovom slikom!
10. Na koncu
je strahopoštovanje prema stvorenom svijetu kao djelu Božjem posve nestalo zbog
materijalizma i funkcionalizma. Zemlja se ne obrađuje, ne njeguje, ne
kultivira, nego se izrabljuje. Umjetna oplodnja, genetska manipulacija,
istraživanje matičnih stanica i kloniranje su grješno i zločinačko djelovanje,
posve suprotstavljeno Božjem poretku, gdje se čovjek postavlja na Božje mjesto;
i još više, sadašnji napori „znanstvenika“ idu za tim da se iz križanja čovjeka
i različitih životinjskih vrsta uzgoje kimere. I ljudskom tijelu dolikuje
strahopoštovanje, osobito kada ga nastanjuje ili ga je nastanjivala krštena
duša: čak se i tijelo koje počiva u lijesu nosi u crkvu, škropi vodom i kadi
ga se pa ga se kao pšenično zrno spusti u zemlju. Kremiranje koje se sve više
širi jest brutalno djelo uništavanja i nespojivo je s kršćanskom slikom čovjeka;
k tome, ono stoji u vezi s nijekanjem tjelesnog uskrsnuća.
Strahopoštovanje
se izriče i u odjeći koja pokriva tijelo, a ne smije ga razgolićivati. Besramna
odjeća kao i izjednačavanje razlika između spolova suprotstavljeni su
dostojanstvu i skromnosti žene. To ne stoji u suglasju s nazorima Čovjeka Boli
s Golgote i Njegove prečiste Majke, nego štoviše dolazi od mancipacije i
feminizma.
Dođi, Duše Presveti, i pouči nas u
strahopoštovanju prema Božjem djelu u kojemu je svako stvorenje dobro, a
sveukupnost stvorenja u njihovoj međusobnoj harmoniji i zakonitom svrstavanju
bila jako dobra, ali je ljudskim nepoštivanjem teško narušena!
Navedimo četiri zaključka našeg
promišljanja:
1. Kršćanska
je kultura u bitnome strahopoštovanje u podložnosti i nadređenosti, naredbama
radi dobra podložnika, poslušnosti poradi Boga. Živi Božji Duh mora nas vratiti
ovoj kulturi koja zrači plemenitost, dostojanstvo i ljepotu. 2. Spoznati Boga,
služiti mu u strahopoštovanju, u bitnome je kršćansko ispunjenje života. Stoga
se ona koja je Prijestolje mudrosti naziva majkom lijepe ljubavi i straha Božjega, spoznaje i svete nade. (Sir 24,18). Prema tome, između spoznaje
Boga i strahopoštovanja postoji bitna povezanost. Stoga bi prenošenje vjere
trebala biti goruća želja naših biskupa.
3. U psalmu
110 koji svake nedjelje molimo ili pjevamo na Večernjoj stoji: Initium sapientiae timor Domini. Početak
sve mudrosti strah je Gospodnji. Budući da smo izgubili strah Gospodnji, ovo je
pokršćansko društvo tako ludo i nerazumno.
4. Na koncu,
strahopoštovanje je jedan od sedam darova Duha Svetoga za koji svaki dan valja
usrdno moliti i vapiti.
Dođi, Duše Presveti, Ti Duše istine, ljubavi i strahopoštovanja, obnovi
srca ljudska, obnovi lice zemlje!
p. Franz
Schmidberger
(Propovijed
održana u Zagrebu, 12. srpnja 2015.)