Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (III.)

Nakon prvoga i drugoga dijela, donosimo u ovome članku završni dio predavanja p. Franza Schmidbergera o Crkvi.

VI. Četiri značajke Crkve

Sada moramo pažljivije promotriti neke od značajki ovog otajstvenog Tijela. Prije svega, radi se o četiri značajke, četiri obilježja Crkve: ona je jedna, sveta, katolička i apostolska.

1. Crkva je jedna, tj. ona ispovijeda jednu istu vjeru, slavi jedan kult, tj. prinosi istu sv. Misnu Žrtvu i podjeljuje iste sakramente; vjernici se okupljaju oko hijerarhije koja ih vodi i njima upravlja. Sv. Pavao kaže: ,,Jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac sviju“ (Ef 4, 5-6). Krist ne može imati različite zaručnice, On ima samo jednu zaručnicu. Prema tome, kada je riječ o spasenju čovjeka, postoji samo jedan način, a taj put spasenja je Krist zajedno sa svojom Crkvom. Drugim riječima, Krist ostvaruje spasenje u svojoj Crkvi i kroz njegovu Crkvu, kao što su ljudi u Noino vrijeme bili spašeni u korablji i po njoj.

2. Crkva je sveta. To ne znači da su svi njeni članovi sveti. Ona naprotiv obuhvaća u svom krilu i svece i grešnike. Ali ona je božanska ustanova, ima sveta sredstva, odnosno žrtve, sakramente i molitve, ona ima sveti nauk i vodi ljude prema svetosti. U Crkvi će uvijek biti barem ponekog sveca, ljudi koji su dosegli vrhunac kršćanskoga savršenstva.

3. Crkva je katolička. Katolička ovdje ne znači toliko razgraničenje prema protestantizmu ili drugim konfesijama, nego znači općenitost, sveobuhvatnost: svi narodi, svaka pojedina duša pozvana je pripojiti se krilu Crkve. Krist je rekao svojim apostolima: ,,Idite po svem svijetu i propovijedajte svim narodima“. Sve dok jedna jedina duša na ovom svijetu još nije prihvatila Krista sa svime što slijedi, ne možemo biti mirni jer Kristov nalog još nije ispunjen. Crkva prigrljuje u svoje krilo bogate i siromašne, bijele i crne, mlade i stare, muškarce i žene, obrazovane i neobrazovane. Sredstva koja drži u svojim rukama su opće djelotvorna i odgovaraju općoj ljudskoj naravi tako da nema naroda ni kulture koji bi bili isključeni. Koliko se od toga razlikuju sekte i druge svjetske religije, kao što su islam, budizam i hinduizam! One su se nastanile u pojedinim regijama svijeta ili među određenim slojevima stanovništva; ali nisu sveopće, sveobuhvatne, katoličke.

Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (II.)

Nastavak predavanja p. Franza Schmidbergera o otajstvu Crkve kao mističnoga tijela Isusa Krista s hodočašća u Fuldi, 2. rujna 2012.

V. Mistično tijelo Isusovo

Vjernici koji su sjedinjeni s Kristom čine strukturiranu cjelinu, kako sv. Pavao na predivan način izlaže u svojim poslanicama. On govori o otajstvenoj građevini. U 2. poglavlju Poslanice Efežanima, retci 19-22: „Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu“. Vjernici su stoga sveta građevina, kuća Božja, hram i svetište Svevišnjega. U toj zgradi sam Krist je zaglavni kamen ili spojni kamen u svodu koji drži cijeli svod i cijelu građevinu zajedno. Pojedinačni vjernici uzidani su kao živo kamenje u ovu građevinu i time cijela zgrada raste. To nije samo hrpa kamenja nego strukturirana, planirana gradnja. Nadalje govori sv. Pavao o Crkvi i o kršćanima kao o nasadu: „Ja sam posadio“, govori on u 3. poglavlju Prve poslanice Korinćanima. On nastavlja ovu misao izlažući: „Vi ste Božja njiva, Božja građevina“. Nasad nije divlja šikara niti nekoliko proizvoljno rastućih stabala, nego planirani nasad. Tako je i sa svetom Crkvom: ima strukturu, a svaki vjernik u ovom nasadu ima svoje osobno mjesto sa sasvim osobnim, individualnim zadatkom.

Zatim sv. Pavao uspoređuje odnos između Krista i Crkve sa ženidbom: Krist je zaručnik, Crkva je zaručnica. „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju, da je posveti, očistivši je kupelju vodenom u riječi, da on prikaže sebi slavnu crkvu, koja nema ljage ni nabora, ili što slično, nego da bude sveta i neokaljana. Tako su dužni i muževi ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa.“ (Ef 5, 25-27). Kako bračni drugovi zajedno izrastaju u jedno tijelo, tako i Krist i njegova Crkva postaju cjelina Kristova, glava s članovima. Odnos između Krista i Crkve je odnos između dvaju dobrih kršćanskih supružnika.

Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (I.)

Predavanje P. Franza Schmidbergera na hodočašću u Fuldi 2. rujna 2012.

U ovoj temi radi se o izlaganju o Crkvi, o otajstvu Crkve kao otajstvenog tijela Isusa Krista. Naše predavanje podijeljeno je na deset točaka.

I. Čovjek kao društveno biće

Bog je stvorio čovjeka kao društveno biće. Zajednica nije samo skup pojedinaca, nego je izgrađena u redu i skladu. Već kao dijete, kada čovjek dođe na svijet, ovisi o svojoj okolini. Tako i odrasla osoba, čak i obitelj. Samo zajedništvo muškarca i žene može prenositi život, a ne jedan čovjek, ne pojedinac. A u filozofiji ili u društvenom nauku društvo se naziva savršenim ako može osigurati svoje postojanje i ostvariti svoj cilj vlastitim naporima. U ovom vrlo preciznom smislu obitelj je nesavršeno društvo jer joj trebaju druge obitelji da bi postigla svoj cilj. Jedna obitelj ne može graditi ceste, izgraditi bolnicu ili uvoziti robu s udaljenih mjesta. Tako ni selo, pa ni grad nije savršeno društvo. Udruge nisu savršeno društvo u tom smislu. U tom preciznom smislu, u naravnom području samo država ili nacionalna zajednica je savršena zajednica, tj. ona može vlastitim snagama postići svoj cilj.

II. Milost i narav

U redu milosti Bog prilagođava svoje djelo spasenja vlastitom redu stvaranja. Kada su naši praroditelji, Adam i Eva, pali u grijeh i ispali iz stanja milosti, Bog je odabrao jednoga čovjeka, Abrahama, da bi, kako mu je rekao, učinio od njega velik narod, a potomak iz ovoga naroda treba postati blagoslov za sve narode na cijeloj zemlji. Bog daje Abrahamu ovo dvostruko obećanje. Znamo daljnju povijest potomstva Abrahamova, kako su se umnožili u Egiptu, prerasli u veliki narod, Egipćani su ih podjarmili, Mojsije ih izvodi iz zemlje ropstva, znamo o 40-godišnjem putovanju ovoga naroda kroz pustinju. Na gori Sinaju Bog stvara s njime posebni savez. On ga čini svojim narodom, svojim vlasništvom, svojom baštinom. On čini od ovoga naroda svoju zaručnicu, i urezao je u svijest svome narodu da ne smije imati nikakvih drugih bogova pored njega. Prva zapovijed koju Bog daje na Sinaju odabranom narodu, a time i cijelom čovječanstvu, glasi: „Ja sam Gospodin Bog tvoj; Nemaj drugih bogova osim mene“ (Izl 20). I Bog ljubomorno bdije nad vjernošću svoga naroda.

Zatim, kada je naš Gospodin i Spasitelj sišao s neba da u svojoj milosti obnovi sve stvari nakon istočnoga grijeha, on odabire svoje učenike. Izabrao je 12 apostola koji su trebali nakon njegove muke i smrti, nakon njegova pobjedonosna uskrsnuća, nakon njegovog slavnog uzašašća i poslanja Duha Svetoga nastaviti njegov rad kao njegovi namjesnici. On im daje zapovijed: „Idite po svem svijetu i učite sve narode. Propovijedajte Evanđelje, propovijedajte im istu istinu, istu vjeru, istu objavu Boga koju sam ja sam objavio čovjeku. A onda ih krstite“ (usp. Mt 28, 19-20). I nadalje im zapovijeda: „Činite to meni na spomen. Služite moju žrtvu na Golgoti koju sam ja izvršio radi spasenja čovječanstva, nastavite služiti moju žrtvu za sva vremena“ (usp. Lk 22, 19). Sv. Misa je doista nekrvno obnavljanje krvne žrtve na Križu, koja se treba nastaviti za sva vremena. On daje svojim apostolima nalog da opraštaju grijehe: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 23). Tako Krist nastavlja svoje spasenje putem 12 apostola i njihovih nasljednika do kraja vremena. Sve što je Krist sam činio, trebaju nastaviti činiti apostoli i njihovi nasljednici kroz stoljeća. Oni ne trebaju činiti ništa drugo, nego isto što je Krist činio. Tako je Crkva izgrađena na temelju 12 apostola kao nastavak života, nastavak djelovanja, širenja i prenošenja Krista u prostoru i vremenu. Stoga je riječ Božanskog Učitelja: „Kao što je mene poslao Otac, tako ja šaljem vas“ (Iv 20, 21). Otac šalje svoga Sina u svijet, Sin šalje svoju Crkvu da u njoj nastavi svoje djelo otkupljenja. To je upravo isto poslanje, isti nalog, isti autoritet.

Presveto Trojstvo, utjelovljeni Bog, naš Gospodin Isus Krist i sveta Crkva tvore nedjeljivo jedinstvo. Ne može se odijeliti Crkvu od Krista i Krista od Crkve. Ne možemo odijeliti Krista od Oca i Oca od Krista. Otac i Sin zajedno nadišu Duha Svetoga, životni dah koji je duša ove Crkve. Lijepa usporedba baca svjetlo na povezanost između Krista i njegove Crkve, naime usporedbe sa Suncem i zrakama: kako nema sunčevih zraka bez Sunca, tako nema Crkve bez Krista. S druge strane, Sunce se produžuje u zrakama, širi se, dodiruje nas i daje svjetlost i toplinu. Isto je tako i s Crkvom: po njoj se nastavlja Krist. To je od temeljne važnosti. To jasno govori da se ne ulazi u Crkvu po vlastitom raspoloženju, kao u nogometni klub, a potom izlazi kad se zasitimo njezinih rituala, dogmi i pravila, nego smo po Crkvi povezani s Kristom. Nema ni jedne druge povezanosti s Kristom osim preko Crkve, kao što ne možemo vidjeti Sunce osim po njegovim zrakama, po svjetlu koje ono šalje.

Razlozi protiv teorije sedisvakantizma

Ne možemo prihvatiti ovo gledište i nećemo skrivati razloge za naše odbijanje.

1. U slučaju formalnoga krivovjerja[1] papa svakako može izgubiti svoju službu. No glede toga ne postoji obvezujući nauk Crkve. Ovo je pitanje vrlo složeno i teolozi već stoljećima raspravljaju o tome bez jasne odluke. Značajan dio teologa smatra da krivovjerje ipso facto ne dovodi do gubitka papinske službe. Billuart (+1757.), jedan od najcjenjenijih teologa, piše: ,,Prema općem mišljenju Krist nastavlja po posebnoj uredbi za opće dobro i mir u Crkvi i jednom očito krivovjernome papi davati jurisdikciju (vlast upravljanja), sve dok ga Crkva ne proglasi očigledno krivovjernim“ (De fide, diss. V, a. III, § 3, obj. 2). Ovaj stav zastupaju mnogi veliki stari teolozi, kao što su Banez, Cajetan, Suarez i Ivan od sv. Tome. Njima možemo pribrojiti Garrigou-Lagrangea, jednoga od najvažnijih teologa 20. stoljeća (De Verbo Incarnato, str. 232)[2].

Nadalje, daleko od toga da je lako dokazati formalno krivovjerje[3]. Koji autoritet je mjerodavan službeno utvrditi formalno krivovjerje? Teolozi tu opet nisu jedinstveni. Neki teolozi vjeruju da to mogu učiniti okupljeni biskupi za papina života (Ivan od sv. Tome), drugi drže da samo slijedeći Papa ima potrebnu kompetenciju.

Na osnovi tradicionalnog nauka teologa ne može se dakle nikako tvrditi da formalno krivovjeran papa ne može nikako biti papa. Naprotiv, moramo pretpostaviti da ostaje papa, sve dok Crkva o tome ne donese službenu odluku. Budući da se o ovom pitanju ne može postići konačna sigurnost, prema pravnom načelu ,,in dubio melior est conditio possidentis“ (u slučaju sumnje nositelj prava ima prednost) smo u svakom slučaju dužni držati se valjanosti poskoncilskih papa. Ovo pravno načelo obvezuje tim više, što su ozbiljnije posljedice suprotnoga stava ili bi to mogle biti. A kako da se papinski primat odnosi na cijelu Crkvu – drugim riječima, s najozbiljnijim mogućim posljedicama koje možemo zamisliti – može se prihvaćanje sedisvakancije (prazne stolice) temeljiti samo na apsolutno sigurnim činjenicama, nikako na tezama, pa čak ako su ih postavili i najbolji teolozi.

2. Prvi vatikanski sabor izjavio je kao nepogrešiv nauk da ,,po Božjem pravu blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike“ (DH 3058). A ako po shvaćanju sedisvakantista nema pravih Petrovih nasljednika već gotovo šezdeset godina, ne dolazi li se tu u sukob s nepogrešivim naukom Crkve? Ta je dogma potom bila uključena u antimodernističku zakletvu sv. Pija X. i glasi: ,,Isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva (...) utemeljena neposredno i izravno te da je sagrađena na Petru, prvaku apostolske hijerarhije i njegovim nasljednicima dovijeka - ejus in aevum successor es edificatam“.

3. Isus je obećao svoju stalnu pomoć apostolima i njihovim nasljednicima: ,,Evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta“. Vrijedi li ovo svečano obećanje Sina Božjeg i dalje ako je – kako sedisvakantisti općenito prihvaćaju – cijela crkvena hijerarhija, koja se doista sastoji od nasljednika apostola, uništena? Dodat ćemo nekoliko prikladnih razloga protiv sedisvakantičke teorije, koji doduše nemaju strogo teološki dokazni karakter, ali ipak odgovaraju zdravome ljudskom razumu i sensus ecclesiae, crkvenom razmišljanju i osjećaju.

4. Isus je Petra učinio temeljem svoje Crkve. Ako nema temelja, onda propada cijela građevina. Stoga nema Crkve bez pape. Neki ipak odgovaraju da je papinska stolica i iza papine smrti prazna. Ali onda cijela Crkva čeka novog papu. U međuvremenu službene dužnosti leže na svim rimskim dikasterijima. Inače je najdulji rok sedisvakancije trajao nešto više od dvije godine, dok je Pijo XII. umro prije 56 godina!

5. Neki tvrde da je papinska stolica prazna od smrti Pija XII., drugi od koncila, drugi od uvođenja novog Ordo Missae 1969. godine, drugi opet od događaja u Asizu ili od odreknuća Benedikta XVI. Stoga predstavnici ovog uvjerenja nisu suglasni. Ali Crkva je vidljivo društvo jer se Bog pojavio u Kristu vidljivo na ovoj zemlji i on je vidljiva glava njegova vidljivoga tijela. Slijedom toga bi trebalo svim pobožnim katolicima biti očigledno da papa nije papa i od kada je to slučaj. Ali mi smo miljama daleko od jedinstva u ovom pitanju, dakle pretpostavka je pogrešna.

Poziv na svećeničko ređenje u Zaitzkofenu i kandidati

Tko može pomoći izliječiti današnju vjersku i moralnu krizu? Samo katolički svećenik putem vjere, morala, discipline, duhovnoga života i svete liturgije. Radi te ponovne izgradnje kršćanstva je nadbiskup Lefebvre 1970. utemeljio Svećeničko bratstvo sv. Pija X., a 1978. Bogosloviju Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu. Bez toga ne bi bilo barokne crkve u Stuttgartu, škole za dječake u Wangdu ni gimnazije za djevojke u Schönenbergu, nijednoga priorata, osnovne škole i gimnazije u Saarbrückenu, nijedne kuće u Poljskoj, Češkoj kao ni drugim istočnim europskim zemljama. Naši kandidati dolaze doista iz njemačkoga govornoga područja, ali od pada željezne zavjese i iz onih europskih zemalja koje su prije trpjele pod komunističkom vladavinom. Još jednom: Svećeničko bratstvo sv. Pija X. zalaže se za ponovnu izgradnju kršćanstva, obnovu Crkve po obnovi katoličkoga svećenstva i što veću podršku dobije, to će više ovo od Boga željeno djelo uspijevati.

Ove godine, 30. lipnja, na blagdan posvete katedrale u Regensburgu, će se šest mladića uspeti stepenicama oltara da bi iz ruku biskupa Alfonsa de Galarrete primili veliku milost svećeništva za vrijeme i vječnost: dva Austrijanca, jedan Nijemac, jedan Švicarac, jedan Poljak i jedan Rus, što nas posebno raduje. To će ponovno nakon prvoga ređenja 1981. biti veći broj ređenika. 1987. je naime bilo sedam kandidata, 1984., 1985. i 2002. bilo je šest mladomisnika.

Dođite zato na ovu svečanost u velikome broju! Poduzmite iz ljubavi prema Crkvi naporno putovanje, molite za kandidate za ređenja, a također i za Generalni kapitul koji će se održati u srpnju u Ecôneu.

Kako je došlo do biskupskih posvećenja - sjećanja p. Schmidbergera

Ništa za Tradiciju Crkve nije bilo važnije, ništa nije toliko utjecalo na povijest Bratstva kao biskupska posvećenja 1988. godine. Rim je to osudio kao raskolnički čin, ali ova posvećenja bila su za nadbiskupa Lefebvrea spašavanje onoga što je on sam nekada primio iz ruke Rimokatoličke Crkve: katoličko svećeništvo.

Čovjek koji je cijelo ovo vrijeme bio uz nadbiskupa: pater Franz Schmidberger. U predavanju za braću iz svoga Distrikta prisjeća se ovog vremena i opisuje kako je došlo do biskupskih posvećenja. U hrvatskom prijevodu zadržan je upečatljiv stil usmenog izlaganja.

Draga braćo!

Želio bih vam malo pobliže pojasniti koji su povijesni razlozi doveli do biskupskih posvećenja 1988. godine.

Nadbiskup je Lefebvre o ovom problemu prvi put sa mnom otvoreno razgovarao u kolovozu 1983. godine kada zdravstveno nije baš bio najbolje. Tada je spomenuo mogućnost biskupskih posvećenja. Onda se opet bolje osjećao, pa ta tema nije više bila predmetom razgovora.

Sljedeća je etapa bila 1985. godine, oko 30. studenog / 1. prosinca 1985. godine. Te je godine nadbiskup Lefebvre zaredio svećenike u La Reji (Argentina). Tada je zaređeno osam svećenika. Mons. de Castro Mayer prvi je put sudjelovao na takvom svečanom obredu.

Potom su se njih dvojica susrela i razgovarala. Naravno, dotakli su se i pitanja treba li zarediti biskupe.

Biskup de Castro Mayer rekao je - ja sam inače sudjelovao u ovom razgovoru - da bi trebalo još malo pričekati. Ono što je bilo zanimljivo: tu je bio još jedan klerik iz Francuske koji nije pripadao Bratstvu. On se sam držao kandidatom. Vrativši se u Francusku, rekao je svojim vjernicima: „Dva su se biskupa susrela u La Reji, odlučili su zarediti biskupe i ja sam spreman“. Upravo je tako rekao s propovjedaonice. Inače, u međuvremenu je preminuo.

Sljedeći je događaj s tim u vezi bio 1986. godine prigodom duhovnih vježbi za svećenike u Ecôneu koje sam ja vodio, a nadbiskup Lefebvre je ovim svećenicima održao predavanje o problemu posvećenja jednog ili više biskupa i pokušao je to teološki opravdati. Tada je ustao pater Baumann i otvoreno se suprotstavio Nadbiskupu. Njega je pater Bisig potaknuo da se otvoreno suprotstavi. To jednostavno nije bila inicijativa patera Baumanna. Pater Baumann je bio vicerektor u Zaitzkofenu. To je bila poprilično neugodna situacija. Vidjelo se da iz Zaitzkofena dolazi protivan vjetar. To je bilo prije svega otvorena uvreda Nadbiskupu.

Nakon toga sam otputovao u Zaitzkofen i rekao pateru Bisigu i pateru Baumannu da tu ne mogu više ostati. Pater Baumann je premješten u Diestedde, a pater Bisig je postao priorom u Überlingenu. Pater Schulz i još jedan pater su preselili u Zaitzkofen.

U ovo je vrijeme Nadbiskup pokušao nekako ohrabriti biskupa de Castro Mayera da zaredi jednoga biskupa. Rekao je da je to dosta daleko od Rima, on je u Brazilu. To će ostati prilično neopaženo. On treba ići naprijed. Ali biskup de Castro Mayer to nije htio učiniti.

Onda su došla svećenička ređenja 1987. u Ecôneu kada je Nadbiskup najavio da ozbiljno o tome razmišlja da zaredi nasljednika, biskupa. Rim je to odmah čuo, odmah razumio i Nadbiskup je odmah pozvan na razgovor u Rim s kardinalom Ratzingerom. Razgovor je održan 14. srpnja 1987. Kardinal mu je tada rekao: „Kod Vas bi se mogla obaviti vizitacija“. Oni su na sve moguće načine pokušali spriječiti biskupsko posvećenje, dakako.

Nadbiskup je rekao. „I… što ćemo sada učiniti?“ Napisao je 28./29. kolovoza pismo budućim biskupima. Zašto 28./29. kolovoza? Nadnevak nije posve jasan. Napisao je „29. kolovoza, na blagdan sv. Augustina“. Blagdan svetog Augustina je 28. kolovoza. Nadbiskup je zacijelo počeo pisati pismo 28. kolovoza, dovršio ga 29. kolovoza, a na pameti mu je bio blagdan sv. Augustina. To se tako može objasniti.

Naravno, onda se postavilo pitanje izbora kandidata. O tome, dakako, neću ništa reći. Tu nema ništa što bi se trebalo objaviti.

Onda smo imali susret s Nadbiskupom 30. rujna 1987. u Rickenbachu. Bile su to tri osobe iz generalne uprave: generalni poglavar, generalni tajnik i generalni ekonom: ja, današnji biskup Tissier de Mallerais i današnji biskup Fellay. Pitali smo se u tom času što učiniti. Hoćemo li prihvatiti ponudu Rima: vizitaciju ili će se odmah zarediti biskupi. Nadbiskup je razmatrao nadnevak i to naime 27. prosinca u crkvi Saint-Nicolas-du-Chardonnet u Parizu.

Kratko nakon toga je došla 40. obljetnica biskupskog posvećenja mons. Lefebvrea 3. listopada u Ecôneu. Nadbiskup je rekao: „Čini mi se da se sada nešto promijenilo u Rimu. Rim će dopustiti vizitaciju“. Napisao je istodobno pismo kardinalu Ratzingeru tražeći, ako bude vizitacije, da bismo veoma željeli da to bude kardinal Gagnon. On je bio Kanađanin, bio je pročelnik Papinskog vijeća za obitelj i bio nam je naklonjen.

Nije riječ samo o ispovijedi, nego o nečemu višemu: kako Bratstvo sv. Pija X koristi Franjinu gestu

Pater Franz Schmidberger s Generalnim poglavarom Bratstva,

biskupom Bernardom Fellayom

Intervju s paterom Franzom Schmidbergerom,

rektorom bogoslovije FSSPX-a za CNA

Prigodom Godine milosrđa papa Franjo je izjavio da se kod Bratstva sv. Pija X. može „valjano i dopušteno“ primiti odrješenje u ispovijedi. Generalna kuća Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX) zahvaljuje Svetomu Ocu u jednom pismu za „njegovu očinsku gestu“. Kako FSSPX postupa s ovom gestom? Odgovori p. Franza Schmidbergera, rektora Bogoslovije Srca Isusova i nekadašnjeg poglavara Distrikta Bratstva u Njemačkoj i Austriji.

CNA: Oče Schmidberger, je li Bratstvo sv. Pija X. zbilja iz tiska saznalo za ovu gestu, ponajprije stoga jer se to moglo pročitati u pismu nadbiskupu Rinu Fisichelli?

p. SCHMIDBERGER: Da, mi smo ovu vijest – da je papa Franjo ocima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. za vrijeme Svete godine općenito dao vlast upravljanja za ispovijedanje svih vjernika – saznali iz tiska. Kako znate: naše veze s rimskih vlastima nisu baš najprisnije i najprijateljskije da bismo mi sve već unaprijed saznali.

CNA: Jeste li nešto čuli od drugih crkvenih predstavnika? Kako ocjenjujete izvješćivanje o tome u katoličkim te u svjetovnim medijima?

p. SCHMIDBERGER: O tome sam pročitao jedan članak u dnevnom tisku; inače su masmediji na njemačkom govornom području bili veoma suzdržani. Mi baš i ne uživamo njihovu naklonost jer ne slijedimo mainstream duha vremena. U crkvenim medijima pročitao sam jednu trezvenu rečenicu. Da bi ljudi u ordinarijatima trebali biti prije negativno dirnuti da se dušobrižnicima koje se na kriv način godinama pogrđivalo da se nalaze izvan Crkve ili čak da su fundamentalisti sada daje jurisdikcija za ispovijed i to visokim činom samog Svetog Oca.

CNA: Kako Bratstvo sada koristi ovu gestu? Nudi li aktivno sakrament Pomirbe – također i vjernicima koji se inače ne ispovijedaju kod svećenika FSSPX-a?

p. SCHMIDBERGER: U našoj bogosloviji Srca Isusova još smo prije Božića odredili dan za ispovijed i jednim oglasom u novinama upoznali vjernike s time; naši bogoslovi su dijelili letke o tome i lijepili plakate. Pretpostavljam da su u prioratima i kapelicama slično dani prijedlozi vjernicima koji se žele ispovjediti. K tome treba ubrojiti i redovite termine za ispovijed nedjeljom i blagdanima i na upit i tijekom tjedna.

Pokušaji opravdanja vjerske slobode

1. Pravo savjesti

Na početku koncila željelo se vjersku slobodu utemeljiti na pravu savjesti. Argument je glasio otprilike: svatko ima obvezu slijediti svoju savjest čak i ako je ona u zabludi. Stoga pristalice krivih religija, ako su u dobroj vjeri, imaju obvezu slijediti svoju savjest. Dakle, imaju ujedno i pravo da ih se u tome ne sprječava.

Tako je primjerice msgr. Smedt u svom uvodnom govoru rekao: “Vjerska sloboda ne bi vrijedila kada ljudi ne bi mogli izražavati naloge svoje savjesti i javno ih vršiti” (Documentation catholique, 5.1.1964., str. 74 sl).

Kritika: Zaključak je pogrešan. Ako su pristalice krivih religija u nesavladivoj zabludi, nemaju doduše moralnu krivnju, ali savjest koja je u zabludi loše djelo ne čini dobrim. Stoga nemaju objektivno pravo jer se pravo temelji na objektivnom redu.

Argumentacija se nalazi na sljedećoj razini: kad bi netko u dobroj vjeri osjećao da ga njegova vjera poziva na ubojstvo, ne bi doduše objektivno imao pravo na to, ali bi imao pravo da ga se u tome ne sprječava. Zagovornici vjerske slobode stoga moraju uvesti granicu javnog reda što je nedosljedno. Tjelesno ubojstvo promatra se kao teža stvar od zavođenja besmrtnih duša.

2. Dostojanstvo ljudske osobe

Sam koncil utemeljuje vjersku slobodu na dostojanstvu ljudske osobe: čovjek je po svojoj biti slobodan, dakle mora mu se dopustiti da bude slobodan kako bi mogao izvršavati svoje dužnosti.

“Osim toga izjavljuje (koncil) da pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.” (DH 2). (...) Ovo se pravo na kraju broja 2. priznaje i izričito onima “koji ne udovoljavaju obavezi da traže istinu i da uz nju prianjaju”.

Kritika: Čovjek nije mali Bog kojemu bi se moralo dati pravo činiti što god želi. On doduše, kao biće obdareno razumom i voljom i k tome pozvano na gledanje Boga, nedvojbeno posjeduje veliko dostojanstvo. Nadbiskup Lefebvre ovdje govori o korjenitom dostojanstvu koje pripada području bitka.

Ovo dostojanstvo nije pak neuništivo i nepromjenjivo. Dobrim djelima ovo dostojanstvo može rasti, a zlima se može uništiti. U ovome životu čovjek doduše nikada posvema ne gubi svoje dostojanstvo, no u paklu ga gubi. Tko dakle zlorabi svoju slobodu, uništava i svoje dostojanstvo. Na tome se ništa ne može utemeljiti.

Tako uči Lav XIII.: “Ako razum pristaje uz krive ideje, ako volja bira zlo i i veže se uz njega, ni jedno ni drugo ne postižu svoje savršenstvo; i jedno i drugo otpadaju od dostojanstva koje im je urođeno i kvare se. Nije dakle dopušteno iznositi na dnevno svjetlo i stavljati ljudima pred oči što je suprotstavljeno kreposti i istini, a još mnogo manje ovu raspojasanost stavljati pod skrb i zaštitu zakona.” (Immortale Dei)

Poziv na molitvu za Sinodu

Dragi vjernici,

od 4.-24. listopada u Rimu će zasjedati Biskupska sinoda o temi ženidbe i obitelji. Očekuju se veliki sukobi. Duboke podjele u Kardinalskom kolegiju i u episkopatu u ovoj stvari bivaju očite. Past će dalekosežne odluke glede bračnog morala i identiteta kršćanske obitelji. Savjetovanja, raspre i zaključci će sa sobom donijeti i teške posljedice za samu Crkvu.

Stoga, odsada do blagdana Krista Kralja, sve Vas pozivamo na usrdnu molitvu u Vašim obiteljima i u kapelicama, na revno primanje svete Pričesti na ovu nakanu, na veće i manje žrtve. Posrijedi je Božja čast, posrijedi je spasenje bračnog morala, kršćanske obitelji. Posrijedi je spasenje duša. Molimo stoga s cijelom Crkvom: „Svemogući Bože, ne svrći pogled sa Svoga puka koji Te u nevolji zaziva, nego poradi časti Svoga imena nevoljnima milosno pohiti u pomoć. Po Kristu, našemu Gospodinu.“

Zaitzkofen, na blagdan svetog Mihovila Arkanđela, 29. rujna 2015. godine

p. Franz Schmidberger, rektor

Strahopoštovanje i nedostatak strahopoštovanja

Jedan je od sedam darova Duha Svetoga strah, to znači strahopoštovanje prema Bogu i božanskim stvarima, strahopoštovanje prema Stvoritelju i njegovu djelu stvaranja. Koliko nam samo danas nedostaje Duh Sveti, Duh Isusa Krista, postaje na zastrašujući način bjelodano po nedostatku strahopoštovanja u našem vremenu.

1. Moderni, prosvijećeni čovjek ništa više ne zna o Božjoj uzvišenosti, veličanstvu i svetosti, a ni o apsolutnosti istine koja je jedno od Božjih imena. Za njega je Bog u najboljem slučaju partner, ili pak samo funkcija njegovih vlastitih potreba za blagostanjem. Bog je za njega čista ljubav, posve se isključuje Njegova pravda. Klanjanje Bogu, ponizno podvrgavanje planovima Njegove Providnosti strani su mu. Ljudska prava, slobodna savjest, bezgranični egoizam, stupaju na mjesto Božjih prava. Sveti Pavao u Drugoj poslanici Solunjanima (2,10) u svezi s nastupom Antikrista govori da  ljudi nisu prihvatili ljubav prema istini koja bi ih trebala spasiti. Relativizam i vjerska ravnodušnost su poseban oblik nedostatka strahopoštovanja u našim danima.

Dođi, Duše Presveti, i ispuni nas duhom strahopoštovanja prema Onome čije veličanstvo hvale anđeli, klanjaju se Gospodstva, pred kim dršću vlasti!

2. Tko prema Bogu ne pokazuje strahopoštovanje koje mu općenito pripada, on ga ne pokazuje ni prema euharistijskom Gospodinu. S velikom boli promatramo protjerivanje Svetohraništa iz središta naših svetišta, s oltara u neki kut u crkvi, iza stupa, jer otajstveno prisutni Bogočovjek smeta „emancipiranom kršćaninu“. Ali gdje se Boga uklanja iz središta naših svetišta, on će uskoro morati napustiti i svoje središnje mjesto u kršćanskom životu. Primanje presvetog Otajstva u stanju smrtnoga grijeha strašno je svetogrđe i čovjeku ne služi na spasenje, nego na sud (1 Kor 11,29). Nedostatak strahopoštovanja izražen je u otrovnoj praksi primanja Pričesti na ruku. Moderni, liberalni čovjek ne želi više pasti na koljena pred svojim Bogom, on je emancipiran i ponosno se stavlja nasuprot svojemu Stvoritelju. Što se događa s česticama koje neprimijećeno padaju na pod, ili katkad čak i cijele hostije? Nakon smrti Ivana Pavla II. mogla se kupiti na dražbi hostija koje je posvećena na jednoj Misi pokojnog Prvosvećenika. Zar to nije neopisiv zločin?

Dođi, Duše Presveti, i ispuni nas dubokim strahopoštovanjem prema Euharistiji kao žrtvi, kao trajnoj stvarnosti i kao sakramentu zajedništva!

Smjerokaz u životu Crkve?

Prema Katoličkoj novinskoj agenciji, papa Franjo je prošle nedjelje u povodu pedesete obljetnice prve papinske Mise na narodnom jeziku slavio liturgiju u naslovnoj crkvi kardinala Kaspera Ognissanti u jugozapadnom dijelu Rima. I zbilja, papa Pavao VI. je 7. ožujka 1965. točno u toj crkvi prvi put celebrirao Misu na talijanskom jeziku.

Tom prigodom hvalio je papa Franjo narodni jezik kao jednu ,,veliku duhovnu pomoć" rekavši da on iznova oživljuje vezu čovjeka s Bogom. Dodao je da je liturgijska reforma nakon II. vatikanskog sabora smjerokaz za Crkvu. Autentična liturgija je poglavito izvor života i svjetla za naš put vjere.

S obzirom na propadanje bogoslužja i vjerskog života uopće, svjesni katolik zbog takvih tvrdnji trlja oči i pita se da li možda sanja. No onda mora priznati da je pri svijesti i da s obzirom na poražavajuće činjenice riječi Vrhovnog pastira svjedoče prije o priželjkivanjima i uljepšavanjima, u svakom slučaju, o gubitku doticaja sa stvarnošću. Potkrijepimo naše tvrdnje najprije kvalitativno, a onda kvantitativno:

Put do otvorenog raskola i potom do krivovjerja

Katolička crkva u Njemačkoj je na najboljem putu da se odijeli od Rima. Kardinal Marx, predsjednik Biskupske konferencije, dao je 24. veljače 2015. prema DT-u izjavu: ,,Ne možemo čekati, dok Sinoda ne kaže, kako mi ovdje trebamo oblikovati pastoral braka i obitelji".

Kada je kardinal Müller nekoliko mjeseci prije izvanredne Sinode u listopadu 2014. progovorio o apsolutnoj nerazrješivosti kršćanske ženidbe, rekao je kard. Marx načelno, da treba čekati Sinodu; i da bi stav predstojnika Kongregacije za nauk vjere kroz nju mogao naići na promjene. Je li takvo taktiziranje iskreno? Očito sada on više nije siguran oko ishoda Sinode i traži drugi izlaz: da se biskupi potrude ,,krenuti novim putovima", i ,,pomognu, da se otvore vrata". Pritom ne preže ni od toga, da izokrene Gospodinove riječi o nerazrješivosti ženidbe: ,,Mi nismo podružnica Rimu. Svaka biskupska konferencija je nadležna za pastoral u svom kulturalnom krugu i ima sebi svojstvenu zadaću propovijedanja Evanđelja".

Pored sablažnjivih riječi o ženidbi, nalazimo ovdje jednu tešku pogrešku o otajstvu Crkve: ona nije identična slagalici sastavljenoj od mjesnih ili pak nacionalnih crkvi; ona je naprotiv u svojoj cjelini mistično Tijelo Kristovo koje se dijeli na mjesne crkve, pri čemu svaki biskup u svojoj oblasti treba vjerno čuvati božanski nauk i sveto ga izlagati.

Još gore očituje se biskup Bode iz Osnabrücka. Za njega je stvarnost ljudi i ovoga svijeta pored Pisma i Tradicije, izvor vjere. Je li biskup ikad pročitao Ivanovu poslanicu, u kojoj stoji: ,,Jer sve, što je od svijeta – požuda tijela, požuda očiju i oholost života, ne potječe od Oca, nego od svijeta" (2,16)? Pritom se poziva na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes II. Vatikanskog i na moralnog teologa Eberharda Schockenhofa, koji se odavno odijelio od obvezujućeg nauka Crkve. Mogli bismo biskupa također pitati, je li ikad čuo, da je objava zaključena smrću posljednjeg apostola? I otkad ono što jest, određuje ono što treba? Njegov citat iz Gaudium et spesa pokazuje samo, koliko su dvoznačni neki tekstovi ovog koncila i koliko pravo ima Svećeničko bratstvo sv. Pija X. kada traži, da ih treba jednoznačno ispraviti. Samo tako je moguće nadvladati trenutno zapanjujuće nejedinstvo u episkopatu, kada biskup stoji protiv biskupa i kardinal protiv kardinala, kao što je to Majka Božja navijestila u jednom od njezinih ukazanja (u Fatimi, op. prev.).

Što se tiče Svećeničkog bratstva sv. Pija X., ono će se kao i dosad odvažno oduprijeti svakoj težnji prema raskolu i svakom iskrivljivanju vjere i morala i ostati vjerno vječnom Rimu.

Zaitzkofen, 10. ožujka 2015.

p. Franz Schmidberger, rektor

Obitelj bogata djecom – zečinjak?

Odbojne i uvredljive riječi

Na povratku s Filipina u Rim, Sveti je Otac, kao što je uobičajeno, tijekom leta spontano odgovarao na novinarska pitanja. Pri tome je branio encikliku Humanae vitae Pavla VI. i iznovice je odbacio umjetna kontracepcijska sredstva. Za to smo mu zahvalni. No, citirajmo dalje: „Vjerujem da je broj od troje djece po obitelji koji ste spomenuli onaj koji stručnjaci drže važnim za opstanak stanovništva. Troje po bračnom paru, zar ne? Ako se taj broj smanjuje, dolazi se do drugog ekstrema koji se događa u Italiji.“

Dovde čisto statistička konstatacija: Papa ne postavlja obitelj s troje djece kao ideal kako je tisak krivo tvrdio. Ali potom slijedi potresna izjava: „Neki vjeruju – molim vas oprostite mi ovu riječ – da bismo bili dobri katolici, moramo biti kao zečevi, zar ne? Ne. Odgovorno roditeljstvo.“

Zar se ovdje djecom bogate obitelji ne ponižavaju odbojnim i uvredljivim riječima? Po katoličkom je nauku prva svrha braka darovati djeci život. Prema tome, Crkva je uvijek cijenila obitelj bogatu djecom i čak ju je postavila za primjer. Evo riječi Pija XII. u njegovu govoru udruženju talijanskih obiteljī bogatih djecom od 20. siječnja 1958. godine:

„Ipak vi ne predstavljate samo obitelj, ta vi ste sami djeca bogate obitelji i zastupate djecom bogate obitelji, tj., one koje je Bog osobito blagoslovio i koje Crkva od svih drugih više voli i visoko cijeni kao svoje najvrjednije blago. I zbilja, dajete na najjasniji način trostruko svjedočanstvo koje, neovisno od toga da pred očima svijeta potvrđuje istinitost njezina nauka i ispravnost njezine prakse, snagom primjera služi na veću korist svih drugih obitelji i samog građanskog društva. Gdje susrećemo mnoge djecom bogate obitelji, dajete svjedočanstvo o tjelesnom i moralnom zdravlju kršćanskoga puka, o živoj vjeri u Boga i pouzdanju u njegovu Providnost, o plodnoj i radosnoj svetosti katoličkog braka.“

Zapravo bismo morali citirati ovaj cijeli govor pun snage vjere i ljubavi pastira prema svojem stadu. Navedimo još jedno drugo svjedočanstvo. Nadbiskup Lefebvre, vjerni glasnogovornik predkoncilskih papa, rekao je u svojoj propovijedi prigodom zlatnog svećeničkog jubileja 23. rujna 1979. u Parizu:

„Preklinjem Vas, udaljite sve što sprječava da dobijete djecu! Dragi Bog Vašem domu ne može darovati ništa ljepše nego da imate puno djece.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 40 (valjača 1991.)

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Suočeni s bezbrojnim zabludama našeg vremena pišemo ovo pismo u obliku kratke dogmatske i apologetske rasprave o istinama koje se danas najviše napada.

I.

1. Kao što je Bogu svojstveno da postoji, tako je svojstveno njegovoj naravi da bude jedna u tri osobe: Otac, koji rađa svoga vječnoga Sina; Duh Sveti, koji proizlazi od Oca i Sina (1). Jedini pravi Bog je stoga Presveto Trojstvo (2). Razumom spoznajemo Božje postojanje (3); Objavom Njegovu trojstvenost (4).

Tako je Bog u suštini i od vječnosti Otac, Otac u odnosu na svoga jedinorođenoga Sina. Nema drugog Boga osim njega (5), ni Alaha, ni Bude ni masonskog velikog graditelja svemira.

2. Jer je Bog trojstven, Utjelovljenje je moguće: jer Utjelovljenje je poslanje (6). Da u Bogu ne postoji više osoba, ne bi bilo Oca koji šalje svoga Sina u svijet. Onda se Bog ne bi mogao pojaviti među nama, osnovati Crkvu, prebivati među nama u Presvetom Sakramentu, ili poslati Duha Svetoga dušama.

Nijekanjem Presvetog Trojstva, islam logično niječe Božje utjelovljenje i jednako logično naše sudjelovanje u životu trojstvenog Boga kao Kristove braće i subaštinika Kraljevstva Božjega (7).

3. Božje utjelovljenje je povijesna činjenica; vječna Riječ Očeva uzela je ljudsku dušu i ljudsko tijelo, kao druga božanska osoba. On se želio roditi od Majke Djevice, kao jedinog stvorenja s kojim je Bog podijelio svoju vlastitu plodnost. Propast je za ljudski rod došla po grijehu ljudskog para; zato je novom Adamu trebala biti dodijeljena nova Eva; Isus Krist i njegova sveta Majka su praroditelji čovječanstva obnovljena u Duhu Svetomu.

Utjelovljena Riječ, naš Gospodin Isus Krist, je jedini Otkupitelj svijeta, sveopći posrednik između Boga i ljudi, jedini Veliki svećenik Novoga saveza, konačna i osobna samoobjava Boga, jedini Kralj i Svedržitelj. Bezuvjetno priznanje njegovih sveobuhvatnih vladarskih prava kao Gospodina, i od pojedinaca i od društva i naroda, temeljni je preduvjet za postojani mir u srcima i u svijetu. Ni perestrojka ni moderno vojno oružje ne jamče ovaj mir, nego samo ostvarenje Pavlovih riječi: ,,On treba kraljevati" (1 Kor 15,25 ). Bog će toliko dugo strogo kažnjavati narode koji su od njega otpali dok ne budu na koljenima uzvikivali: "Slava, čast i hvala Ti, Spasitelju, Kralju Kriste!" (8).

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 45 (listopad 1993.)

Donosimo u hrvatskom prijevodu Pismo prijateljima i dobročiniteljima broj 45. koje je 7. listopada 1993. godine uputio pater Franz Schmidberger, ondašnji Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X, a koje je objavljeno i u časopisu Civitas 2007. godine pod naslovom: „Načela kršćanskog društvenog uređenja“. U ovom se pismu govori o kršćanskom društvenom uređenju u duhu Tradicije Crkve, s onim istim žarom i ljubavlju prema kršćanskom, katoličkom društvu i kulturi kako je govorio i naš blaženi kardinal Stepinac. Premda nam se i samo razmišljanje o kršćanskom društvenom uređenju danas čini nečim nedostižnim, čak i čudnim i dalekim, zamislimo koliko bi se naš narod duhovno obnovio kad bi se počeo ostvarivati, barem djelomično, dolje navedeni nacrt!

Dragi prijatelji i dobročinitelji!

Kako bi otprilike moglo izgledati kršćansko društveno uređenje primijenjeno na današnje vrijeme? Dopustite nam o tome postaviti nekoliko međaša u obliku aksioma koje pojedinačno valja promišljati i razvijati. Pri tome se orijentiramo po naravnom pravu, Svetom pismu i, dakako, po papinskom nauku koji se tiče države i društva.