Dana
17. listopada 2015., pošto su prošle dvije trećine druge Sinode o
obitelji, papa Franjo je predsjedao svečanosti u sjećanje na
ustanovljenje Biskupske
sinode
koju je utemeljio Pavao VI.
U
svojem govoru spomenuo je nužnost da se preradi Petrova služba u
nadi da će se tako promicati sinodalnost i biskupska kolegijalnost
te je zahtijevao „jaku decentralizaciju“ Crkve u korist lokalnih
episkopata. „Papa ne stoji sam iznad Crkve, nego joj pripada kao
krštenik među krštenicima i u Biskupskom zboru kao biskup među
biskupima. Istodobno je pozvan kao nasljednik apostola Petra
upravljati Rimskom Crkvom koja u ljubavi predsjeda svim crkvama“,
rekao je Papa.
Onda
je Papa ponovio svoju želju koju je već 2013. godine bio izrekao u
apostolskoj pobudnici Evangelii
Gaudium
o „obraćenju papinstva“. U ovome dokumentu čovjek koji se sam
predstavlja kao Rimski biskup tuži se na „preveliku
centralizaciju“ koja se „nije pokazala od pomoći, nego otežava
crkveni život i njezinu misionarsku zadaću“. Molio je da se
izradi iscrpna studija o statusu biskupskih konferencija kako bi se
njima „dodijelile određene zadaće, među njima i istinska
učiteljska vlast“. Reforma crkvenih struktura, napisao je Franjo
dalje, zahtijeva od svakoga da bude „hrabar i kreativan“.
Francuski
dnevnik La
Croix
od 17. listopada ustvrdio je u jednoj kolumni Sébastiena Maillarda:
„Ovaj govor ponajprije pokazuje da trenutačna Sinoda prelazi
onkraj svoje specifične teme koja se tiče obitelji kako bi sama u
sebi bila primjerom za buduće napretke Crkve“. To je upravo ono
što Paul-André Durocher, nadbiskup Gatineaua (Kanada) naglašava:
„Mislim da je Papa prihvatio velike spoznaje Drugog vatikanskog
sabora o Crkvi i ekleziologiji i pomoću njih utemeljio konkretnu
sliku o pojmu 'sinodalnosti'.“ Navodeći Franjine riječi
„Sinodalnost može biti put trećeg tisućljeća Crkve“, prelat
dalje kaže da je Sveti Otac opisao put za budućnost Crkve, a ne
samo „vježbu za sljedeće tjedne“.
Tri
dana ranije, 14. listopada, njemački redovnik
Jeremias Schröder (naša fotografija), poglavar benediktinske
kongregacije svete Odile, na poziv patera Federica Lombardija,
glasnogovornika Svete Odlije, dao je novinarima izvješće o
raspravama tijekom Sinode. Rekao je sljedeće: „Mnogi govori
tijekom općih rasprava spomenuli su mogućnost svladavanja pitanjā
na temelju jednog određenog kulturnog surječja. Rekao bih da je
bilo gotovo dvadeset intervencija i da su samo dvije ili tri govorile
protiv toga, rekavši da bi u interesu jedinstva Crkve prenošenje
ovlasti imalo fatalne posljedice.
Ja
sam primjerice Nijemac i čini mi se da se pitanje o rastavljenima i
ponovno oženjenima i dalje promatra važnim, a mnogo manje na drugom
mjestu. To je tema kod koje bi bile moguće izvorne
pastoralne ideje, isto kao i na razini našega shvaćanja
homoseksualnosti, jedno pitanje koje se zbilja mijenja iz kulture u
kulturu. Nacionalne biskupske konferencije bi se mogle ovlastiti da
traže pastoralna rješenja u skladu sa svojim specifičnim
kulturalnim surječjem.“
Nastavio
je rekavši: „Za svaki problem ne trebamo jedinstveno rješenje iz
Rima za cijelu Crkvu. Crkva bi možda trebala doći do jedinstvenog
stava o činjenici da je dopustiv jedan drugi pristup kompleksnoj
temi obitelji u različitim društvima i krajevima svijeta. Jedan
član Benediktinskog reda na Bliskom Istoku nedavno mi reče:
Priznavanje određenih oblika homoseksualnog života od Crkve bilo bi
zamislivo, čisto hipotetski govoreći, možda u Europi. Ali u
islamskom kontekstu bi to bilo posve nemoguće.“
Takve
izjave podsjećaju na jednog drugog Nijemca, naime kardinala
Reinharda Marxa koji je u veljači ove godine izjavio da Crkva u
Njemačkoj nije „rimska
filijala“.
Međunarodna
web stranica Voice
of the Family (Glas
obitelji)
17. listopada jasno i glasno je kritizirala ove heterodoksne izjave:
„Što je u praksi moralno ili duhovno ispravno ili krivo, treba
ovisiti o tome koja biskupska konferencija o tome govori. Da budemo
iskreni, ovo prešutno trpljenje relativizma od sinodskih otaca i
kardinala Marxa natuknuo je već nitko manji nego sam papa Franjo
koji u svojoj apostolskoj pobudnici Evangelii
Gaudium (Radost Evanđelja)
napisao da 'pravni status biskupskih konferencija koji ih vidi kao
subjekt sa specifičnim ovlastima, među kojima i pravom doktrinarnom
vlašću, još nije dovoljno razrađen.'…čini se da ovo upućuje
na to da bi Franjo bio otvoren za mogućnost decentralizacije i
prenošenja određene doktrinarne moći papinstva pojedinim
biskupskim konferencijama. Ako ovo uopće nešto znači, onda upravo
to da se biskupskim konferencijama daje moć o stezi i o nauku koji
se razlikuje o nauka drugih biskupskih konferencija.
S
obzirom na debakl koji možemo zamisliti i koji će jamačno
uslijediti ako se biskupskim konferencijama dade doktrinarna i
stegovna vlast, kardinal Gerhard Müller, pročelnik Kongregacije za
nauk vjere je osudio cijelu ideju kao 'posve protukatoličku ideju
koja ne može funkcionirati i koja ne poštuje katolicitet Crkve'. I
zbilja, katolički doslovno znači sveopći, univerzalan kao u
univerzalnom moralnom i duhovnom kodu koji vrijedi za sve i svagdje,
za vijeke vjekova: to je suprotnost relativizmu koji kaže da su
moralne i duhovne istine istinite samo za neke krajeve ili za
određeno vrijeme…. Prenošenje ovlastī papinstva na biskupske
konferencije stoga ugrožava i katolicitet (univerzalnost) kao i
jedincanost (jedinstvo) Crkve tako da bi nastala zbrka, konglomerat
'Crkava' koje djeluju pod svojim vlastitim pravilima i uvjerenjima i
na koncu stoje pod stijegom ćudi pojedinih ega koji ih nastanjuju.“
Izvor: La croix /
Voice
of the Family/
blog Jeanne
Smits
– DICI br. 323 od 23. listopada 2015.
