Fatimska ukazanja predvidjela je već
1454. godine jedna pijemonteška monahinja mističarka. Ovo izvanredno arhivističko
otkriće predstavlja svakako najeklatantniju novost u knjizi Cristine Siccardi:
„Fatima e la Passione della Chiesa“ („Fatima i muka Crkve“), izdavačka kuća
Sugarco.
Poznata torinska povjesničarka, već
poznata po objavljivanju brojnih životopisa, prošla je u jednom od poglavlja
dugu povijest složenih odnosa, posve nepoznatih većini, koji su spajali
dinastiju Savojaca s malenim portugalskim selom gdje su se dogodile veličajna
marijanska ukazanja 1917. godine.
Već je prva kraljica Portugala, Matilde
ili Mafalda, potjecala iz ovoga kraja i prema jednoj predaji pokopana je 1157.
godine u jednoj kapelici koju je dala podići u čast Presvete Djevice u Fatimi.
Ovamo je dospjela također još jedna važna savojska osoba koja je koncem XIV.
stoljeća, pošto je izbjegla osudu na smrt, prošla pola Europe kao lutajući
hodočasnik. Ta se osoba zvala Filip II. od Savoje Acaje i on je bio otac
monahinje mističarke Filippine de' Storgi koja je živjela u samostanu
dominikanki u Albi i koja je na času smrti prorekla događaje koji će se
dogoditi nakon gotovo pet stoljeća.
U biti, rukopis koji propovijeda o ovom
izvanrednom događaju potječe iz 1640. godine jer je original uništio neki otac
Barosio kako ne bi škodio postupku proglašenja blaženom Margarete Savojske,
utemeljiteljice albeškog samostana. U našim se očima pak ništa ne mijenja jer
je to opet još gotovo tri stoljeća prije ukazanja Fatimskim pastirima.
Čitajući malobrojne sljedeće retke čovjek
ostane prenetražen:
„Potom,
obuzeta nebeskom radošću, upravivši pogled u nebo, pozdravljala je poimence i
uzvišeno nebesa koja su joj dolazila u susret, ili: blaženu Gospu od Krunice,
svetu Katarinu Sijensku, blaženoga Umberta, opata Vilima Savojskoga; govorila
je o budućim događanjima, sretnim i gorkim za Savojsku kuću, do jednog neodređenog vremena strašnih ratova,
izgnanstva Umberta Savojskoga u Luzitaniju, o jednom određenom čudovištu s
Istoka, jadu i nevolji čovječanstva, ali koje bi ubila Gospa od Krunice iz
Phatime da su je svi ljudi zazvali s velikom pokorom. Potom je izdahnula u rukama rodice, naše svete majke Margarete Savojske koja joj je na vrat
stavila medalju blaženog Umberta koju joj je ostavio Filip, otac njezin.“
(str. 53)
No knjiga Cristine Siccardi se očito ne
zaustavlja na prepričavanju ovih izvanrednih događanja. Njezin rad želi štoviše
dati novi koristan prinos raspravi koja je aktualnija nego ikada ranije, o
stvarnom sadržaju trećeg dijela Fatimske tajne.
Ton autorice, kao uostalom i u svim
njezinim djelima, ipak ostaje uvijek podaleko od polemičnog jezika koji je
obilježio druge znanstvenike. Međutim, ne manjkaju poruke i jasno zauzimanje
stava kao dvije polazne točke iz kojih se potom razvija cijela radnja njezina
rada:
„Dospjevši
do ove točke 2012. godine i sa svim podatcima koji su prikupljeni i proučeni
možemo izreći jedno jednostavno koliko i linearno promišljanje: dogodile su se
prijevare i prikrivanja. Ne znamo hoće li povijest znati pokazati prevarene i
varalice. Znamo pak da su dvije stvari sigurne:
1.
Fatimska su ukazanja istinita kako je potvrdio kao prvi monsinjor Josip Alves
Correia da Silva u Pastoralnom pismu A Providência Divina (Carta Pastoral sobre
o culto de Nossa Senhora da Fátima) 13. listopada 1930.
2.
Muka Crkve je očita i u uzajamnom je odnosu s Fatimskim ukazanjima. Kako je
sveta Mala Terezija iz Lisieux-a (1873.-1897.) postala učiteljicom najviše i
naprofinjenije duhovnosti premda nikada nije studirala ni na kojem teološkom
fakultetu, tako je Gospa htjela dati božanske poruke o kazni i spasenju
siromašnoj, nezaštićenoj i time i čistoj djeci. U svojoj nevinosti troje
vidjelaca je pokazalo da su obična oruđa u Božjim rukama, odabrana kako bi
usmjerila Crkvu prema njegovim planovima, a ne prema planovima ljudskim. Fatima
je još prije otvaranja II.vatikanskog sabora (1962.-1965.) Crkvu dovela u
nepriliku, Crkvu koja je bila, premda samo djelomično, zaražena teškom bolešću:
modernizmom, virusom koji je prodro u sam Koncil, usmjeravajući mu „duh“. Nema
više osuda, nema više pokora, nema više posljednjih stvari…nema više moralne
strogosti. „Dijalog“ je postao slogan. „Ljudsko dostojanstvo“ totem u koji
valja gledati. „Pluralizam“ metodologija. „Sociologija“ i „psihologija“
znanosti koje valja učiti. (str. 16.-17.)
Druga važna novost opsežnog djela jesu
izjave poznatog vatikanista Giuseppea De Carlija (1952.-2010.), među onima
koji su najviše širili, barem na talijanskoj razini, redukciju Treće Fatimske
tajne na najavu neuspjelog atentata na Ivana Pavla II. 13.svibnja 1981. godine,
što je široj publici poznato kao „teza Bertone“ jer je kardinal Bertone uvijek
nastupao kao njezin najveći idejni pokretač. Pa ipak, kratko prije smrti, De
Carli koji je preminuo 13. lipnja 2010., u svibnju mjesecu iznio je svoju
promjenu mišljenja na kongresu The Fatima Challenge koiu je organizirao
Fatimski centar oca Grunera:
„Tom
je prigodom svoje predavanje formulirao na skepsi s obzirom na verziju događajā
koju je zastupao kardinal Tarcisio Bertone […] Iznio je svu svoju nevolju […] uzmite
novinara koji nije stručnjak za Mariju: bacili su me jednostavno unutra jer,
izvršavajući vatikanske televizijske naredbe, morao sam se pozabaviti ovim
elementima“ (str. 66-67).
Pomnjiva raščlamba Cristine Siccardi
koja zna produbiti upravo postojanje i često nepriznate i maknute naglaske
crkvene krize u privatnim objavama očito se uglavnom artikulira na brižnom
čitanju nebeskih poruka koja su poslane preko glavnih Gospinih ukazanja koja su
službeno priznata: od La Saletta do Lurdesa, od Pontnaina do Banneuxa.
Ali knjiga istražuje i u najskrovitijim
područjima koja se pak ne čine manje zanimljivima kao objave koje je primila
blažena Elizabeta Canori Mora (1774.-1825.). Ta jedinstvena žena koju je Ivan
Pavao II. uzdigao na čast oltara 1994. godine često se spominje osobito po
svetosti života, u obranu obitelji. Čini se pak da su puno manje poznata
njezina mistična iskustva:
„Mistični
život Elizabete Canori Mora, unatoč njezinoj beatifikaciji, ipak je ostao
skriven i njezine privatne objave u kojima se razabire sva problematičnost
iskvarenosti unutar Crkve, bilo u njezinim učenjima kao i u njezinom moralu,
dosada nisu bile predmetom ni pozornosti, ni proučavanja. Razlog takvoga
prikrivanja svodi se na jedan jedini razlog: kada dokumenti napadaju zla u Crkvi,
bira se put šutnje, upravo kako se i dogodilo s Trećom fatimskom tajnom.
Govoriti o krizi Crkve jest staviti prst u ranu, to je podizanje prašine koja
se želi držati skrivena pod sagovima, to je držanje zastora nad scenarijem koji
pokazuje sablazan, a ne izgradnju. U stvarnosti, rana se liječi, prašina se
uklanja, zastor se uklanja da bi se Kristova Zaručnica mogla osloboditi od
neznanja i nevjernosti.“ (str. 133)
Isto vrijedi i za puno poznatiju
suvremenicu, blaženu Annu Katharinu Emmerick (1774.-1824.) I ona je primila
brojna viđenja i imala je stigme. Najpoznatiji mistični događaj iz njezina
života bio je točan opis kuće gdje je Presveta Djevica provela posljednje
godine svojeg zemaljskog postojanja. Držeći se onoga što je ona ranije
iznijela, uspjelo se 1881. godine identificirati takvo prebivalište koje je
danas svetište, na jednom brežuljku blizu Efeza.
I Anna Katharina Emmerick je više puta
govorila o budućoj krizi vjere unutar Katoličke Crkve:
„Vidjeh
kako joj se povećavahu dimenzije; heretici svake vrste dolažahu u grad (Rim).
Mjesni kler postade mlakim, vidjeh veliku tamu […] Tada se učini da se viđenje
proširivaše na sve strane. Cijele katoličke zajednice bijahu ugnjetavane,
uznemiravane, proganjane i lišavane svoje slobode. Vidjeh mnoge crkve koje se
zatvarahu, svagdje velike patnje, ratovi i prolijevanje krvi. Divlja i neuka
svjetina poduzimaše nasilna djela. […]
Vidjeh
čudnu crkvu koja se gradila protiv svakog pravila […] Ne nadgledaše anđeli
djela izgradnje. U toj crkvi ne bijaše ničega što je dolazilo s visine […]
Bijahu samo podjele i kaos“. (str. 136)
Na koncu čitanja ove knjige čovjek se
mora zamisliti. Sve ono što se u njoj donosi točno je navedeno u izvorima i to
mogu dobro provjeriti svi oni koji bi morali, kako mogu i zamisliti, biti
skeptični i odveć „odrasli“ da se gube u sličnim raščlambama koje su suvremenom
čovjeku loše probavljive.
No pozivi Neba, ako se prihvate, mogli
bi jamačno promijeniti smjer u kojem nažalost ide naša ljudska povijest.
Isplati se, dakle, muka pročitati ovu knjigu, razmatrajući svako poglavlje ove
velike knjige koja je posve ozbiljna i pisana s hrabrošću koja bi morala
obilježavati svakog kršćanina.
Marco Bongi
Izvor: www.sanpiox.it
