U povijesnom času duboke krize unutar
Crkve sve se više ukorjenjuju teorije onih koji zastupaju postojanje „Sedes
vacans“, ili izočnost zakonitih prvosvećenika već posljednjih pedeset godina.
Za „sedisvakantiste“ nadnevak je početka ove nečuvene situacije konačno
prihvaćanje dokumenata II. vatikanskoga sabora.
Nakon koncilskog krivovjerja automatski
bi uslijedilo gubljenje pontifikata u slučaju Pavla VI. i njegovih nasljednika,
sve do pape Franje. Ove se teorije iznose na blogovima agresivnim i zamornim stilom,
a iznose ih osobe koje su uglavnom loše s obzirom na bilo kakvu teološku ili
kanonsku formaciju, a poglavito im nedostaje duh iskrene i prave ljubavi prema
Crkvi koji bi barem naložio razboritost
kod bavljenja toliko teškim i složenim problemima. Ozbiljan doprinos raspravi
sada dolazi od nedavno objavljene knjige True or False Pope? Refuting
Sedevacantism and Other Modern Errors (www.trueorfalsepope.com) dvojice
američkih pravnika, Johna Salze i Roberta Siscoea.
Ovo djelo od sedamsto stranica, s uvodom
msgr. Bernarda Fellaya, poglavara Bratstva sv. Pija X., iscrpno je i
dokumentirano odbacivanje sedisvakantističkih stavova. Temeljeći se na izvornim
citatima papa, ekumenskih sabora i crkvenih naučitelja, autori pokazuju kako su
sedisvakantisti, kako bi opravdali svoje teorije, često iskrivili izjave
prvosvećenika i teologa, razotkrivajući taktike kojima se služe da obrane
neobranjivo.
Jedna je od središnjih točaka
sedisvakantističko nijekanje glavnim vlastitosti Crkve; vidljivosti,
neuništivosti i nezabludivosti. Adelantelafe, jedan od najboljih katoličkih
blogova na španjolskom jeziku, donosi iscrpan intervju
sa Salzom i Siscoeom u kojem se spominje ova točka.
„U knjizi – objašnjavaju autori –
obrađujemo dvije jasne zablude sedisvakantizma. Prva je obična zabluda da se
vjeruje da pape nakon Pija XII. nisu bili pravi pape. Druga je zabluda koja
neposredno slijedi nakon prve (i u određenim okolnostima joj prethodi)
vjerovanje da je cijela Crkva nad kojom su vladali posljednji pape lažna Crkva.
Kako bi se bolje pojasnilo, druga zabluda se ne zaustavlja kod tvrdnje da
postoji „dijabolična dezorijentiranost u višoj hijerarhiji“, kako je tvrdila
sestra Lucija, nego posvemašnje otpadništvo najviših crkvenih vlasti. Ne bi
bila samo posrijedi subverzivna infiltracija u Crkvi, nego potpuno uništenje
vidljive Crkve i njezina zamjena, nadomještanje novom Crkvom. Ovaj se stav ne
može zastupati, a da se ne zaniječu bitna obilježja Crkve, na osobit način
obilježje vidljivosti i nezabludivosti“.
„Oni koji su prigrlili
sedisvakantističke stavove u dobroj vjeri – dodaju autori knjige – ne vide da
su odvedeni u zabludu s pomoću parcijalnih i krivo shvaćenih citata, i to od
loše teologije i beskrupuloznih apologeta ispražnjene stolice za koje se čini
da su, nažalost, više zabrinuti da 'dokažu' svoj stav nego istinu“.
Siscoe i Salza naglašavaju kako su
sedisvakantisti izgubili vjeru u Crkvu, Kristovo mistično Tijelo, na analogan
način kao oni koji su izgubili vjeru tijekom Muke Kristove. Sedisvakantistički
stavovi predstavljaju dakle reakciju na krizu u Crkvi koja je predodređena
pasti u neoprotestantizam. Sedisvakantisti nisu slučajno podijeljeni u mnoštvo
frakcija i sljedbi koje se suprotstavljaju jedna drugoj, uzajamno se
ekskomunicirajući i katkad i izabirući vlastite pape. Suočeni smo, prema
mišljenju naših autora, s jednom od velikih vjerskih zabluda našega vremena.
Zbog toga se isplati pažljivo pročitati njihovu knjigu.
Emmanuele Barbieri
Izvor: Corrispondenza Romana
