„Naprotiv,
da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu“ (1 Kor 10, 20)
Jesu
li nekatoličke konfesije i nekršćanske religije putovi spasenja?
P.
Matthias Gaudron odgovara:
Nekatoličke
konfesije i nekršćanske religije nisu putovi spasenja, nego kao takve putovi u
propast. Članovi se krivih religija, dakako, mogu spasiti u njima ako žive po
svojoj savjesti i pokušavaju ispuniti Božju volju koliko je spoznaju; međutim,
sud o tome pripada samo Bogu koji prosuđuje srce i uvjerenje. Iz toga pak
proizlazi samo da se u danom slučaju može spasiti u krivim religijama ili još
bolje unatoč krivim religijama, a ne po ovim krivim religijama.
Stoga
je izdaja Krista kada II. vatikanski sabor u Dekretu o nekršćanskim religijama
Nostra aetate pozitivno prosuđuje hinduizam, budizam, islam i židovstvo.
Naravno da ove religije imaju također i istinitih elemenata. Oni se nalaze u
svakoj zabludi i krivom sustavu jer očita besmislica ne bi pronašla pristalice.
Presudno je pak da ove religije zastupaju teške zablude i stoga upućuju svoje
članove na put koji ne vodi k Bogu i k vječnom životu.
Tako
hinduizam zastupa seobu duše i time zemaljskom životu oduzima njegovu
ozbiljnost. U hinduizmu ovaj život nije odlučujući dokaz po kojem se ravna
cijela vječnost, nego se duša jednostavno toliko puta ponovno rađa, možda kao
štakor ili pas dok se ne iznese teret krivnje. Zbog toga hinduizam ne poznaje
milosrđe; današnja karitativna djela preuzeo je od kršćanstva. On hladno
prolazi pokraj potrebitih i patnika jer oni ionako moraju iznijeti svoj teret
krivnje.
Budizam
je religija bez Boga. Čovjek vjeruje da se ovdje sam može otkupiti, a ovo se
otkupljenje sastoji u ulasku u nirvanu, u ništavilo. U budizmu nema vječnog
života u jedinstvu s Bogom, nego samo kraj patnji i boli gašenjem vlastitog
postojanja.
Islam
odbacuje Božju trojstvenost, a time također i Kristovo božanstvo kao hulu.
Potiče okrutnost i putenost hvaleći ubojstvo kršćanina kao dobro djelo,
dopuštajući mnogoženstvo i obećavajući ljudima raj putenih zadovoljstava. Valja
usporediti nekoliko kuranskih sura: „A kršćani kažu: 'Mesih je-Allahov sin'. To
su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, -
ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ „Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po
šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih
velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte dok borba ne
prestane.“A o raju se kaže:“Što se tiče djevica. One će…gorjeti od požude; sve
će biti djevice, a nakon vašeg spolnog ujedinjenja opet će se povratiti njihovo
djevičanstvo“.
Na
koncu, Židovi odbijaju kao i sve krive religije Spasitelja Isusa Krista. Premda
je prije Kristova dolaska židovstvo bilo pravom vjerom, ono to sada nije jer
nije prepoznalo svoj čas i nije prihvatilo svojeg Spasitelja. Istinski su se
Židovi obratili Kristu čijim je dolaskom židovska religija Starog zavjeta
izgubila svoj smisao i razlog postojanja. Stoga je nerazumljivo kako jedan katolički
biskup može davati sljedeće izjave. „Crkva može biti novi Božji narod samo u
trajnom kontinuitetu i trajnom bratstvu prema Izraelu. … Lom između Sinagoge i
Crkve bio je onda zapravo prvim crkvenim raskolom…Cilj je ekumene izmirba
između Crkve i Sinagoge“ (kardinal Kurt Koch dok je bio biskup Basela).
O
svim ovim krivim religijama valja izreći riječ svetog Petra: „Nema uistinu pod
nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“(Djela apostolska
4,12). Stoga Crkva nikada nije bila posebice optimistična, premda nikada nije
nijekala načelnu mogućnost spasenja nekršćana, s obzirom na broj onih koji se
spašavaju u krivim religijama. Još u vrijeme Pija IX. osuđena je rečenica:
„Barem se mora gajiti dobra nada za spasenje svih onih koji se uopće ne nalaze
u pravoj Kristovoj Crkvi“.
Krive
religije, dakle, nisu ni redoviti, ni izvanredni putovi spasenja, nego smetnje
spasenju.
Mole
li se nekršćanske religije pravom Bogu?
Nekršćanske
se religije ne mole pravom Bogu. Pravi je Bog, naime, trojstveni Bog koji se
objavio u Starom, te nadasve u Novom zavjetu po svom Sinu Isusu Kristu. Stoga
vjere koje odbacuju Kristovo Božanstvo, ne vjeruju u pravog Boga, nego se mole
jednom biću koje ne postoji. „Svaki koji niječe Sina nema ni Oca“(1 Iv 2,23)
„Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6).
Nemojmo
ovdje prigovoriti da muhamedanci i Židovi imaju ispravno, iako nepotpuno
shvaćanje Boga te se stoga mole pravom Bogu. Ovo je vrijedilo za starozavjetne
Židove. Njima još Božje Trojstvo nije bilo objavljeno. Stoga u njega nisu mogli
ni vjerovati, ali ga oni nisu ni isključivali. Upravo je to slučaj kod
današnjih Židova i muhamedanaca: oni izričito niječu Presveto Trojstvo. Ne žele
vjerovati u trojstvenog Boga koji je po njima jednoosoban. A takav Bog ne postoji.
Ova
se temeljna istina u službenoj Crkvi danas više i ne vidi. U Duhovnim vježbama
koje je kardinal Wojtyla - kasniji Ivan Pavao II. - držao 1976. pred Pavlom
VI., - nalazi se posve modernističko shvaćanje vjere te sukladno tome teza da
se svi ljudi, nebitno u kojoj religiji žive, mole pravom Bogu: „Put duha k Bogu
ide iz nutrine stvorenja i najdublje dubine čovjeka. Na ovome putu moderni stav
duha pronalazi uporište u iskustvu čovjeka i u prihvaćanju transcendencije
ljudske osobe“. Ovo je modernizam: vjera nije više odgovor na Božju objavu,
nego težnja prema Bogu koja dolazi iz čovjekove dubine. Malo dalje u tekstu
stoji: „Ovog Boga priznaje u svojoj šutnji trapist i monah kamaldoljanin. Njemu
se obraća beduin u pustinji kada je došlo vrijeme molitve. A možda i budist
utonuo u svoje razmatranje, koji pročišćuje svoje misli i sprema put u
nirvanu.“
Svetom
je pismu takvo razmišljanje strano. Cijeli je Stari zavjet pun Božjeg
revnovanja protiv krivih bogova i religija. Često se kažnjava izabrani narod
jer se klanja krivim bogovima. I u Novom zavjetu sveti Pavao piše lapidarno:
„Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu“ (1 Kor 10, 20).
To
ne isključuje da se pojedini Židov, muhamedanac ili poganin, potaknut milošću,
ipak može moliti pravom Bogu ako ne otvrdne u krivim predodžbama o Bogu svoje
religije, nego je načelno otvoren sve prihvatiti što je Bog objavio i želi,
dakle i vjeru u Trojstvo i Božje Utjelovljenje. Međutim, religija se kao takva
ne obraća pravom Bogu, nego opsjeni i stoga po sebi ne vodi svoje pristaše k
Bogu.
Uzeto
iz: p. Matthias Gaudron, Katekizam o krizi u Crkvi
