Je
li mudro djeci davati džeparac?
Razborita
prosudba sastoji se u poduzimanju pravih mjera da bi se postigao
određeni cilj. Džeparac se mora dati s razlogom, a taj razlog ne
smije biti da se djeca umire, ili da budu poput njihovih prijatelja,
ili da imaju sve što žele. Razlog zašto djeci treba dati džeparac
je da ih se nauči osjećaju odgovornosti u korištenju sredstava
koja su im stavljena na raspolaganje na najbolji mogući način.
Važno je da roditelj shvati da kada je djetetu dan novac da on nije
slobodan od svake odgovornosti što će s njim raditi. Roditelj ne
samo da treba znati, već treba i nadgledati trošenje tog novca, i
učiniti jasnim da on ima autoritet da zabrani nepotrebno, rasipno i
svjetovno korištenje džeparca.
Važno
je da djeca nauče od najranije dobi da povlastica poput džeparca
treba biti zaslužena i da će biti ukinuta zbog problema u
ponašanju. Radi se o nužnoj poduci da ga se daje kao plaća za na
vrijeme, radosno i izvrsno obavljene poslove, tako da se džeparac ne
uzima zdravo za gotovo.
Dob
kada se počinje davati džeparac i iznos koji
se daje mogu biti prilagođeni,
ovisno o kulturi, obiteljskom ekonomskom statusu i životnom stilu te
roditeljskim metodama poduke. Bez sumnje, bolje je naginjati na
stranu jednostavnosti i siromaštva, kao što je to slučaj u velikim
obiteljima. [p.
Peter R. Scott]
Smatra
li Crkva da je grijeh biti bogat?
Zasigurno ne. Crkva
nikada nije osuđivala bogatstvo i izobilje same po sebi, još manje
vlasnike tih velikih bogatstava. Izobilje nije nespojivo
s istinskim siromaštvom duha. Ta krepost može cvjetati kod nekoga
tko je iznimno
bogat i trebaju je svi gajiti.
S velikim bogatstvom dolazi jednako velika obveza u milosrđu.
Nenavezanost
na
posjed
osigurat će da to bogatstvo nije prepreka za kršćansku
ljubav već izvor
velikodušnosti.
Posjed
bogatog čovjeka nije za njega samoga ekskluzivna pričuva
za njegovo sebično uživanje, već i za one koji imaju pravo na
njegovo dobročinstvo. Crkva je jako i pravedno prosperirala
velikodušnim darovima bogatih. Oni daju Bogu i Njegovoj Crkvi, a
kada to rade, šire Evanđelje i čine tjelesna i duhovna djela
milosrđa, i tako daju zadovoljštinu za svoje vlastite grijehe i
umanjuju zasluženu vremenitu kaznu. [p.
Leo Boyle]
Moramo
li uvijek davati onima koji traže novac, posebno prosjacima?
Po
milosrđu smo
obavezni davati svoj višak onima koji su u stvarnoj potrebi, a u
nekim slučajevima lišiti sebe nečega ako su naše primarne obveze
namirene i ako time ne zapostavljamo posebne odgovornosti svoga
staleža, posebno one koje se tiču naše obitelji i naše mjesne
crkve. Razboritost naređuje da ne dajemo novac alkoholičarima i
narkomanima, itd. Također trebamo biti oprezni
na varalice,
a i osjećajne
priče koje
očigledno nisu
istinite.
To znanje dolazi s iskustvom. Ne zaslužuje svatko tko traži i
primiti. Mora postojati praktični, prizemljeni pristup pa čak i
ograničenje u davanju. Milostinja je naročita
kršćanska praksa, ali sjetimo
se da
milosrđe počinje kod kuće.
Samo
karitativne ustanove
koje poštuju Božji zakon i ne čine ništa njemu suprotno trebaju
biti podržane, posebno religiozna djela istinske tradicionalne
katoličke naravi.
[p.
Leo Boyle]
Izvor:
http://archives.sspx.org/
