Poznata
je povijesna činjenica da se Krunica pokazala kao velika pomoć tijekom
stoljetnih turskih ugroza. Puno se manje, naprotiv, vodi računa da se Krunica i
u novijem vremenu pokazala kao spasiteljica cijelih zemalja. Da je to uistinu
slučaj pokazuje se ako pogledamo Portugal i usporedimo vrijeme prije i nakon
1917. godine – prije i nakon ukazanja u Fatimi. Prije godine 1917. Portugal je
bio na žalosnom glasu kao katolička zemlja koja je najdalje otišla u kidanju
svih veza s Crkvom. Već dva stoljeća Portugal je bio začarani kotao u kojemu su
ključali građanski rat i revolucije, a Katolička crkva je bila stalno
progonjena – nekad više, a nekad manje, otvoreno ili prikriveno.
Kada
je potom 1910. palo kraljevstvo i masoni došli na vlast, za Crkvu su počela
očajna vremena. Nebrojeni Božji hramovi bili su obeščašćeni ili uništeni – samo
u 1917. godini pogođeno je 111 crkava. Nadalje su zatvarani samostani, a
njihovi posjedi zaplijenjeni, redovnici protjerani iz zemlje, a župnici iz
župnih kuća, većina bogoslovija je zatvoreno. Vjeronauk je u školama zabranjen,
a djeca su u javnim ophodima morali nositi velike natpise s geslom: ,,Ni Bog,
ni religija“. Crkva je postala stratište.
Sveti
papa Pio X. bio je prisiljen te strašne napade protiv Crkve snažno ožigosati i
osuditi, što se dogodilo preko okružnice Jamdudum in Lusitania od 24. svibnja
1911. Ipak, pokvareni portugalski režim primio je papinske opomene samo s
porugom i odgovorio cijelim nizom novih represivnih mjera: izagnao je
lisabonskog patrijarha kao i većinu biskupa, a brojne svećenike bacio u zatvor.
Masoni
su bili prilično uvjereni u pobjedu i navijestili – bilo je to dva dana nakon
papinske okružnice: ,,Katoličanstvo će u Portugalu unutar dva naraštaja biti
posve odstranjeno, a s njime i glavni uzrok nesretnog stanja u kojemu se nalazi
zemlja“. Činjenicu da je zemlja od 1911. do 1916., u 5 godina, promijenila 5
državnih poglavara i 24 vlade, možemo spomenuti samo usput, ali ona jasno
pokazuje da je Portugal beznadno kročio prema potpunom raspadu. Tako je to bilo
do 1917.
S
godinom 1917., nakon ukazanja u Fatimi, nastupio je jedan stalni obrat prema
boljemu. Već 2 godine prije toga osnovana je udruga koja se nazvala ,,Križarska
vojna svete Krunice“, udruga čiji su članovi željeli kroz revnu molitvu Krunice
zatalasati nebo preko zagovora Blažene Djevice za spasenje Crkve i domovine.
Kada
je onda Majka Božja u Fatimi kod svih 6 ukazanja snažno potaknula na dnevnu
molitvu Krunice, njezin poziv je u vjernom puku naišao na ustrajni odaziv. A
kada je 13. listopada 1917. obznanila svoje ime: ,,Ja sam Kraljica svete
Krunice“, za Portugalce je to bilo poput zajedničkog gesla. Portugal je postao
zemljom Krunice. Krunica u Fatimi nije takoreći više utihnula ni danju ni noću.
Pod njezinim utjecajem zaopčela je preobrazba srdaca. Portugal je doživio
vjersko uskrsnuće, koje je polako zahvatilo i javni život.
Zakoni
protiv Crkve su malo-pomalo ukinuti, redovnici su se vratili. Svećenička zvanja
snažno su porasla. Katolički tisak razvio se do pune snage. Događala su se
zadivljujuća obraćenja. Crkva je ponovno stekla punu slobodu. Katolička crkva,
koja je unutar dva naraštaja trebala nestati, sada je bila u narodu
ukorijenjena čvršće nego ikad, dok je masonerija bila osuđena na gubitak
utjecaja.
To
je jedan kratki pogled na razvoj Portugala prije i nakon ukazanja u Fatimi.
Nije uopće pretjerano reći da je Krunica očuvala Portugal od propasti.
Izvor:
Mitteilungsblatt – službeni glasnik Austrijskog distrikta, listopad 2016.
