Lutherova
osobna prosudba niječe potrebu za nadnaravnim autoritetom i
onemogućava jedinstvo u istini.
Dragi
prijatelji i dobročinitelji,
Prije
pet stotina godina Martin Luther se pobunio protiv Crkve, povlačeći
za sobom trećinu Europe – to je vjerojatno najveći gubitak koji
je Katolička crkva morala pretrpjeti tijekom svoje povijesti, nakon
istočnog raskola 1054. Time je milijune duša lišio sredstava
potrebnih za spasenje, udaljujući ih time ne od jedne vjerske
organizacije među ostalima, nego od jedine Crkve koju je osnovao
naš Gospodin Isus Krist, čiju je on nadnaravnu stvarnost nijekao
kao i potrebu za spasenjem. On je potpuno iskrivio vjeru, čije je
temeljne postavke odbacio, a to su Sveta Misna Žrtva, stvarna
prisutnost u Euharistiji, svećeništvo, papinstvo, milost i
opravdanje.
U
temeljima njegove misli, koja i danas obilježava
cjelokupni
protestantizam,
je osobna prosudba. Ovo načelo niječe potrebu za nadnaravnim i
nepogrešivim autoritetom koji se može nametnuti
nad osobnim prosudbama i odlučiti u raspravama među onima koje
treba voditi
na putu u Nebo. Ovo načelo, koje
oni izričito priznaju,
jednostavno čini nemogućim čin nadnaravne vjere, budući da se ona
temelji na podvrgavanju razuma i volje Istini koju je Bog objavio i
koju Crkva
autoritativno
naučava.
Osobna
prosudba kao načelo ne samo da čini nadnaravnu vjeru, koja je put
spasenja, nedostižnom (,,Onaj
tko ne vjeruje, osudit će se”
- Mk 16, 16), nego također onemogućuje jedinstvo u Istini. Tako se
za protestante u načelu postavlja
nemogućnost postizanja vječnog spasenja i jedinstva u Istini. Jer
doista, od šesnaestog stoljeća umnažanje protestantskih sljedbi
ne prestaje.
Tko
ne bi pred
tim tužnim prizorom
razumio napore koje majčinski čini prava Kristova Crkva tražeći
izgubljene ovce, tko ne bi pozdravio brojna
apostolska
nastojanja
da se oslobode mnoge duše zarobljene u tom lažnom načelu koje
zabranjuje njihov pristup vječnom spasenju? Ta briga za povratkom
u jedinstvo prave vjere i istinske Crkve proteže se kroz stoljeća.
Ona uopće nije nova; pogledajmo samo molitvu Velikog petka:
Molimo
i za krivovjerce
i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš
izbavi
od svih zabluda i udostoji se pozvati
ih natrag k
svetoj majci
Crkvi,
katoličkoj i apostolskoj.
Svemogući
vječni Bože, koji sve
spašavaš
i nećeš,
da itko pogine:
pogledaj
na duše zavedene
đavolskom
prijevarom;
da se osvijeste
zalutala srca,
odbacivši
svaku krivovjersku opakost,
i
obrate se k jedinstvu tvoje istine.
Po Gospodinu našemu Isusu
Kristu.
Ovaj
tradicionalni jezik ne ostavlja mjesta zbunjenosti, danas tako
rasprostranjenoj u ime lažnog ekumenizma. Upozorenja Kongregacije
Svetog Oficija 1949., nakon nekoliko papinskih dokumenata, od kojih
je svakako najvažnija enciklika Pija XI. Mortalium
Animos
(1928.), ta opravdana upozorenja sada izgledaju kao mrtvo slovo na
papiru. Ipak, opasnosti od tog ekumenskog irenizma kojega je osudio
Pio XI. u Humani
generis
(1950.) su goleme i vrlo ozbiljne jer obeshrabruju
obraćanje na katoličanstvo. Koji protestant će, videći kako se
hvale „bogatstva” i „časne tradicije” Lutherove reformacije,
osjećati potrebu za obraćenjem? A osim toga, riječ „obraćenje”
je trenutno službeno zabranjena u katoličkom rječniku kada se radi
o drugim kršćanskim denominacijama.
Osim
toga, ovaj novi stav, koji je sačinjen od pohvala za protestantizam
i kajanja za katoličanstvo,
uzrok je gubitka vjere za
bezbroj katolika – to je činjenica. Svaka anketa koja ispituje
vjeru katolika pokazuje štete koje proizvodi ovo zastrašujuće
usklađivanje s protestantizmom. Koliki katolici su pogođeni u 21.
stoljeću onim što je Crkva osuđivala sve do Koncila pod nazivom
indiferentizma? Kobnom
zabludom koja tvrdi da su svi spašeni, bez obzira na vjeru. Zabludom
koja se dijametralno suprotstavlja učenju samoga našega Gospodina
i cijele Crkve nakon Njega. No,
tko
osuđuje ovu zabludu protiv dvije tisuće godina stare katoličke
vjere, odmah ga
se označava kao
fanatika
ili opasnog
ekstremista.
Također
je
u ime ovog novog ekumenizma izmišljena
nova liturgija. Ona ima toliko sličnosti s protestantskom
Gospodnjom večerom da je nekoliko protestantskih teologa, npr.
Max Thurian iz
Taizéa,
potvrdio mogućnost da se
njegova
braća
u vjeri
služe
novim
katoličkim
misalom.
U međuvremenu, djeca Katoličke crkve su lišena najljepših blaga
božanske hvale
i milosti. Bogu hvala, Benedikt XVI. je hrabro izjavio
da stoljetna liturgija nikada nije bila ukinuta, ali je
tijekom više od 40 godina diljem svijeta postkoncilska liturgijska
reforma udaljila iz crkava milijune vjernika, jer tu više nisu
nalazili ono što su
očekivali
od Katoličke crkve.
Kako
se onda čuditi što taj ekumenizam koji bi trebao promicati
jedinstvo kršćana, napreduje malo?
Mons.
Marcel Lefebvre je od koncila
osuđivao ovaj novi pristup protestantima koji se skrivao pod imenom
ekumenizma. U stvari, ovaj vrlo elastičan pojam izražava opći
pogled
i način
djelovanja koji
je uveden
u Crkvu na II. vatikanskom. Radi se o naglašenoj dobrohotnosti koja
se pokazuje prema svim ljudima, čvrstoj odlučnosti da se više ne
osuđuju zablude
u potrazi za svime
onime
„što nas ujedinjuje”, a ne onime
što nas razdvaja... I ono što je trebao biti samo prvi korak u
postupku
prema jedinstvu, kao dio captatio
benevolentiae,
brzo se pretvorilo u potragu koju se želi zbog nje same i koja je
postala svoj vlastiti cilj; neprestana potraga za neodređenom
istinom. Ona se tada udaljila od svog krajnjeg cilja: povratka u
jedinstvo Crkve onih koji su ga izgubili. Tako je značenje riječi
ekumenizam promijenjeno, koncept jedinstva je izmijenjen, a sredstva
za postizanje toga su iskrivljena.
Tradicionalna
jasnoća Crkve koja zna da je ona jedina prava i koja to jasno i
glasno proglašava, zamijenjena je novim i nesigurnim naukom –
mješavinom samoomalovažavajućeg
kajanja
i postmodernog relativizma („ne posjedujemo cijelu istinu”, npr.)
– koja trenutno navodi većinu katolika da napusti tvrdnju da
postoji samo jedan put spasenja
koji
imamo od samog Isusa Krista: „Ja
sam put, istina i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni“
(Iv
14, 6).
Značenje
dogme „izvan Crkve nema spasenja” potajno je zamijenjeno zbrkanim
idejama, sve do toga
da je nauk
o
identitetu
Crkve
Kristove
i
Katoličke
crkve
promijenjen.
Kardinal Walter Kasper, tada predsjednik Vijeća
za promicanje jedinstva kršćana, vidio je u novoj definiciji Crkve
(subsistit
in)
ono što omogućuje jednostavno promicanje ekumenizma nakon koncila.
Ovo
značajno priznanje, kada
dolazi od takve osobnosti, treba uzeti ozbiljno!
To
je, ukratko, razlog zbog kojega ne možemo radosno slaviti 500.
godišnjicu protestantske reformacije. Naprotiv, oplakujemo taj
okrutni
raskid. Molimo se i djelujemo,
slijedeći našega Gospodina, da uzmognu pronaći
put koji će ih sigurno dovesti do spasenja, put u
svetu
Rimokatoličku
crkvu.
Također
molimo da se što prije napusti taj iluzorni irenizam, a umjesto
njega nikne pravi pokret obraćenja kakav je postojao prije koncila,
osobito u zemljama engleskog govornog područja.
Konačno,
u ovoj obljetnici Gospinih ukazanja trima fatimskim pastirima, molimo
da ljudi
čuju poziv Blažene Djevice Marije. Ona je obećala obraćenje Rusije,
kada papa izričito posveti ovu zemlju Njezinu Bezgrješnom Srcu.
Udvostručimo
molitve i žrtve bez
odlaganja
da Bogorodičino obećanje postane stvarnost!
Neka
se Ona
udostoji
sa svojim božanskim Sinom, cum
prole pia,
blagosloviti vas u ovom uskrsnom
vremenu, te nas dovesti do vječnog blaženstva.
Uskrs
2017.
+
Bernard
Fellay