,,A
jedan od učenika njegovih, kojega je Isus ljubio, počivao je na grudima Isusovim“ (Iv 13, 23).
Ovim nam riječima četvrto evanđelje na zagonetni
način predstavlja svog pisca, koji ne otkriva svoje ime, nego se
označuje kao učenik kojega je Isus među dvanaestoricom na poseban
način ljubio. Cijela nam kršćanska predaja govori da je taj učenik
sv. Ivan apostol, a posebna Gospodinova naklonost prema njemu očituje
se u dva simbolična, značenjem bogata događaja. Na posljednjoj
večeri sv. je Ivan imao tu milost da se mogao privinuti uz grudi
svoga božanskog učitelja. Mogao je osjetiti ljubav Njegova Presvetoga Srca i možemo naslutiti da je to razlog zbog kojega nam
baš sv. Ivan kao jedini među
evanđelistima donosi novu Kristovu zapovijed: ,,Novu zapovijed dajem vam: ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako
i vi ljubite jedan drugoga!“ (Iv 13, 34).
Drugi je milosni trenutak bio na vrhuncu Isusova otkupiteljskog
poslanja, ispod križa. Tu Gospodin predaje ljubljenom učeniku svoju
presvetu Majku i obratno, povjerava ga svojoj Majci: ,,Ženo! Evo
ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke!“.
Svo značenje i dubinu ovoga snažnoga
simboličnoga čina teško je iscrpiti i
pokušajmo vidjeti samo ono najvažnije. Nakon što je Isus uhvaćen
i predan Židovima, svi su se učenici razbježali. Svi su se
pokolebali i nisu se usudili pristupiti da bi bili uz svoga
Učitelja, iz straha da i njih same ne bi snašla ista sudbina.
Jedini je bio sveti Ivan koji je pratio Gospodina na putu križa.
Snaga koju je dobio kada se privio uz Srce Isusovo bila je ta koja mu
je dala tu odvažnost da prati Isusa. Pod križem vidimo ljubljenog
učenika i Gospodinovu Majku. Isus ostavlja ovaj svijet i prijeći će
u vječnost k svome Ocu. No on neće ostaviti svoje vjerne i pratit
će ih dalje svojom božanskom pomoću, a kao znak svoje trajne
prisutnosti, kao način ostvarenja te povezanosti, ostavlja im svoju
Majku. Ona je ta koja se treba brinuti za njegovu djecu i koja će ih
voditi do svoga Sina. Ona je majka svih vjernih, svih onih koji su
preporođeni u Kristovoj Krvi i kao što je donijela svijetu
božanskog Spasitelja, u otajstvu rođenja koje slavimo u ovom
božićnom vremenu, tako treba svome Sinu privesti svakog od svoje
djece koje ona rađa pod križem, združena na najintimniji način sa
svojim Sinom. Isus nas upućuje na svoju
Majku. Po Njezinu pristanku došlo je spasenje na ovaj svijet. Ona je
u ime cijeloga ljudskoga roda prihvatila anđeoski navještaj,
primila u svoju utrobu vječnu Božju Riječ i darovala je svijetu, a
sada dobiva obratnu ulogu: treba taj pali svijet voditi prema
Otkupitelju. Kao što to pjevamo u himnu Slavna Majko Spasitelja: o
pomozi palom svijetu, koji želi ozdravljenje, ti što rodi tvorca
svoga prirodi na udivljenje.
Sv.
Ivan dakle predstavlja svakog od nas, svakog vjernika koji je upućen
na Blaženu Djevicu Mariju. Ali još više, u drugom smislu on
predstavlja i svećeništvo. On je Kristov službenik koji se penje
na Kalvariju da bi – u osobi istoga Krista, Velikog i vječnog
svećenika, prinio nebeskom Ocu žrtvu Križa, a ta žrtva je ona
ista koja se prikazuje na sv. Misi. Ta se žrtva svakodnevno obnavlja
na našim oltarima na nekrvni, sakramentalni način, tako da nam se u
njoj otvaraju sva blaga milosti koje je Gospodin zaslužio svojom
žrtvom na Križu. Ta su nam blaga milosti dostupna i pozvani smo da
u njih zahvatimo, da primimo te obilne plodove božanske milosti. A
to trebamo činiti tako da se na nutarnji način združimo s
Kristovom žrtvom, kao što to čine ljubljeni učenik i njegova
majka, stojeći podno križa i razmatrajući njegovu muku. Tako
postajemo otvoreni primiti Božja dobročinstva i rasti u svetosti.
Sv.
Ivan apostol predstavlja svećenika, predstavlja Kristova učenika,
ne samo općenito, nego su u njegovu liku ocrtane sve oznake koje
trebaju resiti to uzvišeno poslanje. To je bitna, osobna pobožnost
prema svetoj Misnoj Žrtvi i prema Blaženoj Djevici Mariji, a zatim
i osobni životni primjer. On je bio jedan od dvanaestorice učenika
koji se u potpunosti posvetio posvećenom životu, u djevičanstvu i
čistoći. Tako on predstavlja svećenički red koji se potpuno
odvaja od ovoga svijeta, čije je poslanje život u trajnoj Božjoj
prisutnosti, u nenavezanosti na ovosvjetska dobra, pa čak i ona koja
su potrebna ljudskom rodu. Zato je Crkva stalno s velikom brigom
čuvala ustanovu celibata, svećeničkog beženstva, koje omogućuje
svećeniku da nepodijeljenog srca živi potpuno za Boga, da Gospodin
bude u potpunosti njegova baština i sav njegov život. Krepost
čistoće je čuvar i utvrda svih drugih kreposti i zato su sasvim
razumljive namjere i djelovanja bezbožnika, protivnika kršćanstva,
koji baš preko nemorala žele iskvariti i uništiti kršćansku
vjeru. To je cilj sotone, neprijatelja ljudskog roda, koji se
ostvaruje preko nebrojenih zavodljivosti, nemoralnih sadržaja –
slika, filmova, poruka, koje nas zapljuskuju u današnjem svijetu. I
zato trebamo biti budni i čuvati se, kloniti se svakog utjecaja i
napasti nečistog duha da bismo se mogli očuvati u Božjoj posvetnoj
milosti i u njoj trajno živjeti.
Da
bismo to djelotvorno ostvarili, trebamo biti ljudi molitve, koji će
voditi redoviti i duboki duhovni život, živjeti u trajnoj Božjoj
prisutnosti. Ovaj kip sv. Ivana apostola koji stoji uz oltar
prikazuje ga s knjigom u ruci. Na toj knjizi se nalazi pečat koji
označava Knjigu otkrivenja, posljednju knjigu Novoga zavjeta i sv.
Pisma koju je on sam napisao. Vidimo ga zadubljenog u mistično
viđenje koje je primio od Boga potkraj svoga života i koje zapisuje
u Knjizi otkrivenja – viđenje o posljednjim stvarima, o svršetku
svijeta, o Božjem veličanstvu i slavi. On se odlikuje kao Kristov
apostol posebno dubokog, profinjenog duhovnog života o kojemu nam
svjedoče njegovi spisi. Njegovo se evanđelje ističe kao biser među
četirima evanđeljima koje na poseban način izražava Kristovu
božansku čast i slavu. On je apostol ljubavi, koji utemeljuje
kršćanski život na toj prvoj i glavnoj Kristovoj zapovijedi. On je
mistik koji je Božju slavu doživio ponajprije kod Kristova
preobraženja na gori Taboru, a potom na otoku Patmosu gdje je primio
viđenje iz Otkrivenja. Današnji svijet više nego ikada treba
mistike, proroke, prave Božje ljude koji će svijetliti svojim
primjerom, neprestano upućivati i voditi ljude Bogu, koji će
ispravno prepoznati znakove vremena i dati odgovore na njih. Tom
velikom pozivu koji nam Gospodin upućuje možemo se odazvati samo
trajnom i bliskom suradnjom s njegovom milošću. Trebamo se hraniti
na izvorima prave katoličke duhovnosti – sv. Pismu, molitvi
krunice, spisima velikih duhovnih učitelja, razmatranju božanskih
otajstva, posebno sv. Misne žrtve. Nažalost, koliko je i tu danas
krivih, primamljivih ponuda koje zavode na pogrešan put. Kako se sve
više širi zavođenje new-age sljedbi, a potom i protestantska
duhovnost očitovana u karizmatskom pokretu, u trčanju za
neprovjerenim i spornim privatnim porukama, koja ne daje prave
odgovore i samo dodatno povećava zbunjenost usred ogromne pomutnje u
današnjem svijetu i Crkvi. Naša pobožnost treba biti trijezna,
odmjerena, uravnotežena, utemeljena na otajstvu Križa Gospodnjeg.
Ne sentimentalna, koja bi proizlazila iz nezdrave težnje da se samo
nešto osjetilno vidi i doživi. Temeljna je oznaka vjere da je ona
pristanak razuma na Božju objavu, povjerenje koje dajemo Bogu zbog
njegove svemoći i uzvišenosti. Predmet su vjere stvari koje su
našim osjetilima nedostupne i koje ćemo u potpunosti spoznati tek u
budućemu životu. Prava se duhovnost sastoji u našem nutarnjem
odnosu s Bogom, kada on u tišini progovara našoj duši, u životu u
stalnoj Božjoj prisutnosti.
Sveta
je Misa u pravom smislu riječi obnavljanje Kristove žrtve na križu
na nekrvni, sakramentalni način. No u drugom smislu ona je i spomen
na otajstva cijeloga Kristova života. Zato o blagdanu rođenja
Gospodnjeg Crkva pred nas stavlja otajstvo čudesnog dolaska na
svijet vječne Božje Riječi u krilu Blažene Djevice Marije. On se
jednom utjelovio za naše spasenje, ali taj čin on obnavlja u svakoj
svetoj Misi kada po svećenikovim rukama silazi na oltar, kada se
Gospodin Isus stavlja pred nas da mu se poklonimo poput Marije i
Josipa, poput pastira kod jaslica. Razmatrajmo to čudesno otajstvo
Božje ljubavi, molimo novorođenog Isusa da nam udijeli istinski mir
i radost ovoga božićnoga vremena. Amen.
p.
Marko Tilošanec
(Propovijed
održana u Zagrebu 27. prosinca 2015.)