Nauk
o Marijinu tjelesnom uznesenju na nebo je izričito posvjedočen od
4. do 5. stoljeća. Vjerojatno se od 5. st. također u Jeruzalemu
slavi blagdan usnuća Majke Božje. Dok se on u Palestini slavi u
kolovozu, u Arabiji i Egiptu je to bilo u siječnju.
Tek
car Mauricije (582.-602.) odredio je kao jedinstveni termin za
Istočno rimsko carstvo 15. kolovoza. U Francuskoj se na to od 7. st.
na 15. kolovoza nadovezalo slavlje Marijina uznesenja, dok se ono u
Galiji prethodno nadovezalo na siječanjski termin. Dana 1. studenog
1950. proglasio je papa Pio XII. uznesenje Blažene Djevice Marije
tijelom i dušom u nebo kao neosporni članak vjere.
Kada
su apostoli za vrijeme kralja Heroda Agripe I. (41.-44.) pošli u
cijeli svijet propovijedati evanđelje, Ivan se uputio s Majkom
Božjom vjerojatno u maloazijski Efez. Godine 49. zadržao se tijekom
apostolskog sabora još jednom u Jeruzalemu. Vjerojatno ga je pratila
Marija. Vjerojatno je usnula u roditeljskoj kući evanđelista Marka,
i to u gornjoj sobi, Cenaculumu. Njezin grob nalazio se na Maslinskoj
gori.
Kada
su apostoli nakon nekoliko dana još jednom otvorili grob, pronašli
su još samo odjeću pokojnice kao svjedočanstvo njezine prisutnosti
i osjetili miris cvijeća. Uzima se i to da je grob bio pun crvenih
ruža. To čudi tim manje, ako se uzme u obzir, da se Mariju promatra
kao ružu iz Jišajeva izdanka i kao Rosa mystica (ruža
otajstvena). - Ako je Majka Božja i umrla, smrt ipak nije imala moć
držati njezinu dušu odvojenom od tijela.
Umjesto
mirisa cvijeća se ponekad govorilo o cvijeću i biljkama u grobu. To
je mogao biti povod za blagoslov biljaka na 15. kolovoza, koji se
raširio na Zapadu tijekom ranog Srednjeg vijeka. Buketi biljaka koji
se blagoslivljaju za Marijino uznesenje izlože se u kući kao
zaštita od zla, ili se miješaju oboljeloj stoci u napoj.
S
15. kolovozom započinje jedno tridesetodnevno razdoblje u kojemu
nalazimo brojne marijanske blagdane.
Izvor: fsspx.at
