Ovaj
posljednji odjeljak šestoga dijela p. Gleizeove precizne studije o
tome gubi li krivovjerni papa svoju službu ili ne, treba pročitati u
svjetlu prethodnih odjeljaka. Ovaj odjeljak završava p. Gleizeovom
kritičkom analizom raznih spekulativnih pristupa pitanju papinstva i
krivovjerja.
VI.
dio c) - Gubi li li papa koji upada u krivovjerje pravo na uvođenje
u službu?
Komentari o pozivanju na autoritet sv. Klementa
Ranije predstavljeno novo objašnjenje p. Devillera neodrživo je. Prije svega jer je argument autoriteta na kojega se poziva nepostojeći. U navedenom odlomku iz Poslanice Korinćanima, sveti Klement ne podržava ni jednu tvrdnju koju mu pripisuje p. Devillers (vidi dio 6a).
Navod
kojega je p. Devillers iznio u članku govori ,,da se takvo svrgnuće
može obaviti samo s najvećom razboritošću, ponizno, diskretno i
bez zavisti, kako govori sveti Klement u navedenom odlomku, a samo u
slučaju stvarne nužnosti“.
No sam odlomak sv. Klementa (Poslanica Korinćanima, br. 44 u Migneovoj Grčkoj patrologiji, sv. 1, stupci 295-299) bavi se nečim sasvim drugim. Sveti Klement govori o pastirima koje su apostoli postavili na čelo svojih stada i upravljali su njima ,,ponizno, mirno, velikodušno“. S druge strane, cijeli kontekst ovoga br. 44 Poslanice nije povezan s predmetom koji se razmatra u ovoj studiji o krivovjernome papi. Sveti Klement zapravo govori o apostolima koji su postavili biskupe da vode vjernike. Spominje mogućnost da bi papa mogao svrgnuti ove biskupe, ali samo zato da bi rekao da će počiniti grijeh ako to učini bez ozbiljnih razloga. Ovaj odlomak u br. 44 ne odnosi se na Kristovu božansku ustanovu papinstva ili na svrgnuće pape.
Usput, nigdje u svojoj raspravi De comparatione Cajetan ne spominje ovaj odlomak sv. Klementa u prilog svojoj tezi. Nije održivo ni razmišljanje koje se temelji na ovom navodnom odlomku (npr. citat članka na str. 162, bilješka 2). Devillers ipak tvrdi da ,,Cajetan citira ovo pismo u prilog tezi koju ovdje branimo“, koje se odnosi na 18. i 19. poglavlje djela De comparatione. No taj navod se uopće ne nalazi tamo, niti bilo gdje drugdje u cijeloj raspravi. Vjerojatno je referenca pogrešna, a autor bilježi citat kojega nije dao Cajetan nego Suarez. Zapravo, p. Devillers je priznao i prokazao ovu pogrešku kao takvu: stoga je nužno ispraviti njegov tekst dodjeljivanjem reference ne Cajetanu, nego Suarezu.
Daljnje
kritičke primjedbe o vlasti (autoritetu)
Argument koji je donio p. Devilers u onome što predstavlja kao ,,Sed contra“ je dvostruk: postoji argument kao teološki razlog koji u sebi uključuje drugi argument iz autoriteta. Argument iz autoriteta jest onaj na kojemu se navodno temelji glavna pretpostavka teološkog razmišljanja, a to je autoritet sv. Klementa pape. Citiranje sv. Klementa (Poslanica Korinćanima, br. 44) bilježi inicijativu apostola koji su ostavili biskupe kao svoje nasljednike, tako da nakon njihove smrti ne bi bilo podjela unutar mjesne Crkve. Ova inicijativa ima snagu konačnog zakona. No teološko razmišljanje koje je na tome utemeljeno nije u stanju dokazati njegov zaključak: tu se zapravo čini usporedba sa slučajem krivovjernoga pape koji je duhovno mrtav.
Ali ova usporedba nije dovoljna za odobravanje zaključka jer su razlike previše značajne. S jedne strane se čini logički skok od tjelesne smrti u pravom smislu do smrti shvaćene metaforički koja označava krivovjerje: samo zato što se umrli prelat mora zamijeniti, ne znači da to mora biti i s krivovjernim prelatom. S druge strane, tu se okreće od konkretnoga slučaja biskupa (koje su kao takve uspostavili apostoli) na sasvim drugačiji slučaj pape (kojega je kao takvoga uspostavio Krist). To je pokušaj dokazivanja da se krivovjerni papa mora smijeniti na temelju činjenice da moraju biti zamijenjeni mrtvi biskupi. Međutim nema dokaza da jedno podrazumijeva drugo. U konačnici, ovaj argument u ,,Sed contra“ naveden na str. 165. njegove studije bio bi točan pod uvjetom da je ponuđen kao primjer koji potvrđuje tezu koja je već dokazana, pribjegavajući pritom analogiji koja pojašnjava, ali to ne može biti pravi dokaz.
Problem
analogije
Sljedeće i najvažnije, analogija p. Devillersa nije zakonita (vidi dio 6a). Budući da je Crkva društvo jedinstveno u svom redu: prva načela koja vrijede u naravnome poretku nisu u suprotnosti s ovima u nadnaravnome poretku, ali ako su transponirana na razinu Crkve, njihova vlastita logika više nije dovoljna da bi se pravedna pobuna u slučaju tiranije učinila zakonitom. U Crkvi zapravo papa nikada nije ništa drugo nego namjesnik pravoga Poglavara i zato u Crkvi nikada neće biti tiranije u pravom smislu. Tiranija doista pretpostavlja da je formalno načelo javnoga reda napadnuto putem njezina vodstvenoga načela: postoji iskvarenost društvenog poretka, tj. općeg dobra, a ta iskvarenost samog općeg dobra proizlazi iz iskvarenosti društvenog autoriteta.
Međutim, u Crkvi papina vlast nije konačno i najviše načelo općega dobra: ona je relativno vodstveno načelo jer je ona namjesnička vlast. Uvijek se može uteći prvo i apsolutno načelo koje je Kristov autoritet.
Moglo bi se međutim inzistirati na tome da je Kristov autoritet mističan, a ne društveni te da je posljedično na društvenoj razini krajnji autoritet papa. Ali ova razlika između mističnog i društvenog ovdje ne vrijedi. Doista, društveni autoritet je autoritet jednoga čovjeka nad drugim ljudima pomoću ljudskoga djelovanja, dok bi mistični autoritet bio autoritet u metaforičkom smislu i bio bi onaj božji koji djeluje po Njegovoj Providnosti i milosti. Međutim u Kristovu slučaju postoje oba, budući da je Krist istodobno čovjek i Bog. Stoga Krist nad Crkvom provodi istinski društveni autoritet, a ne samo božansko upravljanje mističnog reda. A činjenica da je Krist proslavljen samo jača ovo ljudsko djelovanje Njegove društvene vladavine.
Mogućnost
takvog utoka, čak i ako dopušta otpor do određene točke, ne
podrazumijeva svrgnuće glave. Ili preciznije, da bi to svrgnuće
moglo biti zakonito, bilo bi potrebno dokazati da je to bila nakana
Kristove pozitivne volje: to nas dovodi natrag do skupa problema o
kojima su raspravljali stariji autori, u kojima su nastojali pokazati
da je svrgnuće krivovjernoga pape predviđeno božanski objavljenim
zakonom.
Budući da nije dovoljno jasno da je to bilo tako, ne možemo donijeti konačni zaključak. I u nedostatku konačnih zaključaka ne možemo učiniti ništa bolje nego držati se najsigurnije strane, iz praktične perspektive. Tako je utemeljitelj Bratstva svetoga Pija X. utvrdio:
,,Sve
dok nemam nikakvih dokaza da Papa nije Papa, moje su pretpostavke u
njegovu, Papinu korist. Ne kažem da ne postoje argumenti koji bi to
mogli dovesti u pitanje u određenim slučajevima. Ali mora postojati
dokaz koji nije samo sumnja, valjana sumnja. Ako je argument bio
sumnjiv, nemamo pravo izvući ogromne posljedice!“
(Nasuprot tome, u svojoj je studiji p. Devillers primijenio svoje zaključke kako bi objasnio što se dogodilo u vrijeme Sabora u Konstanci. Crkva je, kaže on, svrgnula – u strogom smislu riječi – tri pape. Ali to je objašnjenje koje Suarez daje, kao rezultat vlastite teze. Franzelin i Billot za svoje strane usvajaju drugo objašnjenje, koje se bolje podudara s odlukom donesenom pod Pijom XII. koja smatra zakonitom genealogiju rimskih papa od Urbana VI. do Grgura XII. Ako se na njih gleda s gledišta povjesničara, događaji su pomalo zbunjujući i činjenice mogu izgledati kao svrgnuće. No pravo objašnjenje koje mora uzeti u obzir narav tih činjenica ne pripada povjesničaru nego teologu, a potonji se mora barem oduprijeti tome da u načelu postavlja nadmoć Crkve nad Papom. A među mogućim objašnjenjima u skladu s dogmom papinskog suvereniteta postoji ono koje štiti ovaj suverenitet bolje od ostalih: tvrdnja da je Grgur XII. kao jedini zakoniti papa abdicirao.)
Je
li razborito nazivati Franju protupapom?
Bi li bilo razborito zaključiti da će se papu Franju, ako odbije udovoljiti formalnom zahtjevu četvorice kardinala, morati smatrati protupapom? Ovo je cijelo pitanje: bi li to bilo ,,razborito“? Pitanje će biti postavljeno kardinalima na isti način kao što je postavljeno nadbiskupu Lefebvreu i Bratstvu koje je osnovao. Budući da okolnosti nisu potpuno iste danas kao 1979. godine i budući da Bratstvo nema kardinalski status, razborit odgovor bi nesumnjivo mogao biti drukčiji. Ali u svakom slučaju, odgovor će biti razborit. I bez obzira na to koji se način djelovanja usvoji, prije svega ćemo se morati zapitati nudi li on ozbiljnu vjerojatnost poboljšanja stanja i očuvanja zajedničkoga dobra crkvenoga jedinstva, koje je jednako jedinstvu vjere i upravljanja.
