Donosimo
prijevod prve javne propovijedi novoga generalnoga poglavara FSSPX-a,
p. Davidea Pagliaranija, održane odmah po završetku Generalnoga
kapitula, 22. srpnja 2018. u Italiji, u njegovu rodnom gradu
Riminiju.
Velika
je radost moći služiti ovu Misu ovdje u Riminiju danas sa trojicom
prijatelja iz bogoslovije. P. Stefano je također prisutan i ova
dvojica vrlo dragih prijatelja. Prisutan je također i poglavar
Talijanskoga distrikta s kojim sam tijekom prijašnjih godina bio u
Singapuru, u Aziji. I napokon svi vi, vaša prisutnost ovdje, za mene
ima jedno posebno značenje. Moći služiti ovu Misu ovdje, i
započeti baš ovdje preporučivati se u vaše molitve. Preporučiti
cijelo Bratstvo u vaše molitve. I preporučiti ovu novu situaciju
koja se je stvorila zbog moje malenkosti.
Što
možemo danas reći? Mislim da je to važno razmišljanje, duboko,
nadahnjuje nam ga sveta Marija Magdalena. Danas je njezin blagdan,
22. srpnja slavi se ova tajanstvena svetica. Bez sumnje je nakon
Presvete Djevice ona ženski lik u Evanđelju koji privlači najviše
pažnje već od starih vremena. Postoji nešto jedinstveno u svetoj
Mariji Magdaleni što joj daje povlašteno mjesto u povijesti
pracrkve. Potrebno je to priznati – povlašteno mjesto među
bliskim prijateljima našega Gospodina Isusa Krista.
Mislim
da baš polazeći od ove providonosne podudarnosti možemo reći da
je to jedna poduka za nas danas. Zašto, zašto joj Isus povlašćuje?
Što ima posebnoga ta svetica? Zašto je Isus brani, pohvaljuje i
ostavlja dojam kao da je ljubi više nego apostole? Razlog je
prilično jednostavan: to je zato što je obraćenje svete Marije
Magdalene bilo savršeno. Ali zašto je savršeno? Zašto ona može
ljubiti našega Gospodina na tako jedinstveni način? Razlog je taj
što sveta Marija Magdalena u trenutku u kojem upoznaje našega
Gospodina raskida sa svijetom na radikalan način. I to dijeljenje od
svijeta omogućuje joj da ljubi našega Gospodina na isto tako
radikalan način.
Naš
Gospodin odmah, možemo reći, postaje sve za srce i dušu te žene
koja je bila grješnica, a unatoč tome znala je raskinuti sa
svijetom na način na koji to naš Gospodin želi. I zatim se daje
potpuno našemu Gospodinu. To je tajna, to je tajna njenoga
savršenstva. To je tajna savršenosti njene svetosti. I zbog toga su
je već od davnina pustinjaci u samostanima odabirali za svoju
nebesku zaštitnicu.
Možemo
reći da u trenutku u kome se sveta Marija Magdalena obraća đavao
postaje očajan, ne nalazi više ni jednu pukotinu u toj duši kroz
koju bi mogao ući. Vidio sam da sveta Marija Magdalena ne postavlja
mnoga pitanja našemu Gospodinu. Imamo Nikodemov primjer. Nikodem se
također obraća, bit će vjeran u podnožju križa, ali Nikodemu
treba više vremena. Bojao se i postavlja mnoga pitanja našemu
Gospodinu – noću, kako ga nitko ne bi vidio, kako nitko ne bi
saznao što malo-pomalo ljubav našega Gospodina počinje upisivati
u njegovo srce. U svetoj Mariji Magdaleni to
se ne pokazuje, to se ne događa. Ona ne postavlja pitanja, ona
sluša. Sluša i ljubi. Sluša jer već zna da ono što će joj naš
Gospodin reći je ono za čime
ona ima potrebu. Stoga ne osjeća potrebu da postavlja pitanja. I
zato je savršeno oruđe u rukama našega Gospodina koji je može
upotrijebiti kako želi, počevši od trenutka njena obraćenja.
To
je za nas duboka pouka, duboki primjer, jer na kraju cijela povijest
Crkve, povijest svake duše, prije ili kasnije, i rekao bih, stalno,
mora prkositi svijetu i mora
znati odreći ga se. Odreći
se duha svijeta. A ta borba se sažima u toj sposobnosti da držimo
podalje od nas
duh svijeta – od
naše volje, od našeg razuma, od našeg načina rasuđivanja,
mišljenja, od našeg ponašanja i naših ljudskih kalkulacija. To je
veoma važna cijena!
Kroz
stoljeća i sve do kraja vremena Crkva je
zbog toga nazvana 'vojujuća',
u ovome svijetu bori se protiv svijeta! I ta borba je potrebna kako
bi se nastavilo rađati Božju djecu, kako bi se nastavilo rađati
duše – zbog toga se za Crkvu kaže 'vojujuća'. Mnogo puta si
stvaramo iluzije kada mislimo
na Srednji vijek, na kršćanstvo, na zlatna
stoljeća, na stoljeća
vjere i nadamo se nesvjesno da će se prije ili kasnije vratiti Božje
Kraljevstvo na ovaj svijet – i očito se
mora vratiti to Božje
Kraljevstvo – ali se zavaravamo da to Božje Kraljevstvo može
postojati
bez rata. To je iluzija! Jer
to odricanje od svijeta je stalno u povijesti Crkve. I ako s
pravom uzmemo za primjer
vrhunac kršćanstva – koliko traje vrhunac kršćanstva? Koliko
traje u trenutku kulminacije, u kojem je Crkva u ovome svijetu,
možemo reći, trijumfirala – koliko traje? Koliko je trajalo?
Trajalo je jedan dan, jedan trenutak. Crkva kako bi dostigla taj
vrhunac u Srednjem vijeku, u stoljećima
kršćanstva – borila se, borila se, borila se... I
u trenutku u kojem je to na neki način postigla, Bog je nije ostavio
da spava na lovorikama. Bog je počevši od toga
trenutka tražio od nje da se nastavi boriti kako bi sačuvala to što
je dostigla.
Borba
postoji prije, postoji poslije, postoji uvijek. Ono što združuje
sva stoljeća povijesti Crkve je borba protiv svijeta – kako bi se
odrekli duha svijeta. To je veoma važna cijena, kako ponavljam:
ovdje se sažima, sažima se cijela naša povijest, povijest Crkve,
povijest svake duše, i rekao bih također i povijest Bratstva.
Što
je modernizam u
jednoj
riječi? Kada govorimo o modernizmu, ponekad ga se odričemo malo
previše – od nekih apstraktnih pojmova, od vjerojatno doktrinarnih
pojmova: imanentizam,
antropocentrizam, čovjek u centru svega... Da, to je istinito, ali
ti doktrinalni izrazi, u stvari, nisu ništa drugo nego samo izrazi,
formulacije – teorijske, doktrinarne
– upravo
posvjetovnjenja
Crkve, duha svijeta koji ulazi u duše, koji ulazi u umove. I malo
pomalo, umjesto da se bore, ljudi Crkve traže neko srednje rješenje.
Pokušavaju spojiti ono što ne može biti spojeno. Pokušavaju
oženiti ono što se ne može ujediniti u brak. To je kao neprirodan
brak. Crkva,
nauk Crkve, vjera Crkve, ljubav Crkve prema našemu Gospodinu, ta
posebna, jedinstvena ljubav, tako kako nas uči sveta Marija
Magdalena – ta posebna, jedinstvena ljubav, bračno
vezana na neki način s ljubavlju svijeta, je ono što se ne može
dogoditi. Možemo
reći da je
to nevaljani brak, to je nevaljani brak, neuspjeli, nužno
promašeni već od početka jer
je to neprirodan
brak. A
kako znamo, svaki nevaljani brak mora
biti proglašen takvim pred vjernicima, pred Crkvom, i u tome je naša
dužnost: pokazati kako je taj doktrinarni,
duhovni brak nevaljani. I zbog toga je sterilan, i ne samo sterilan,
nego je i smrtonosan.
A
kako to učiniti, kako ispuniti to poslanje, kako odgovoriti na volju
Božju, koji od nas to traži? Odgovor je jednostavan. Uspjet ćemo u
tome, svatko od nas, u našim staleškim dužnostima svakoga dana.
Uspjet ćemo u tome u mjeri u kojoj ćemo držati podalje duh
svijeta: od naših duša, od naše volje, od naših umova, od odgoja
djece, od naših kalkulacija, od naših obitelji, od naših godišnjih
odmora, od naših misli, od našega srca. Ako ćemo držati podalje
taj duh svijeta, bit ćemo također i mi sposobni, svatko od nas,
naviještati kraljevanje našega Gospodina Isusa Krista nad svim
dušama, nad cijelom zemljom, nad svim narodima – kao što imamo
dužnost to činiti. Ovdje počinje naš rad – svakoga od nas, naša
dužnost. I sveta Marija Magdalena – smatram providonosnim ovu
podudarnost – daje nam, nudi nam, smatram, najsavršeniji primjer
koji se može pronaći na stranicama Evanđelja.
I
zbog toga je naš Gospodin nagrađuje, nagrađuje je prije smrti i
nagrađuje ju nakon uskrsnuća. Ona je vjerna našemu Gospodinu bez
ikakvoga ljudskog obzira – ostaje u podnožju križa kada apostoli
napuštaju našega Gospodina. Ostaje uz grob kada su ostale pobožne
žene otišle, kada se apostoli boje, zatvoreni su, ostaje uz grob. I
stoga je naš Gospodin nagrađuje prije i poslije – ukazuje joj se.
Uzvraća na njenu ljubav duše otkupljene i potpuno posvećene našemu
Gospodinu. Uzvraća joj u isto vrijeme ljudskim i božanskim
povlasticama, a ova najmilija duša je postala predmetom tih povlastica.
Zatim
ostavljamo te nakane u podnožju križa sa svetom Marijom
Magdalenom i naravno, s drugom Marijom, Velikom Marijom, Presvetom
Marijom, koja je pravedno bila učinjena dionicom djela otkupljenja.
Ona ima poseban naslov jer svijet ne samo da Presvetu Mariju nije
nikada pobijedio, nego Presveta Marija nije nikada bila okrznuta
duhom svijeta, čak ni prije rođenja. Bog ju je već očuvao. I u
toj borbi, u toj zaštiti već se na neki način očituje djelo
otkupljenja za koje naš Gospodin želi da se primijeni na sve duše,
na svakoga od nas i na cijelu Crkvu.
I
dakle moja molitvena nakana, danas i ne samo danas, zauvijek – moja
najvažnija molitvena nakana u koju dopuštam da se pridružite svi
vi – je da molim svakoga od vas da sudjelujete u ovoj nakani: da
nas naš Gospodin sačuva od tog duha svijeta, od tih ljudskih
kalkulacija, od toga načina života koji bi nas na neki način
spriječio da mu služimo na način na koji to On želi i kojeg On
zaslužuje.