Kada
je 15. prosinca 2005. primljen u Francusku akademiju, antropolog i
filozof René Girard održao je pohvalni govor o svom prethodniku,
dominikancu Ambroise-Marie Carréu. U jednoj kratkoj rečenici opisao
je ,,sve što je pokoncilski kaos rušio – osjećaj za grijeh,
bezuvjetnu predanost, ljubav prema katoličkoj dogmi, prezir prema
ispraznim raspravama“ (René Girard i
Michel Serres, Le Tragique et la Piété ). Također je
spomenuo ,,eksperimentalne aktivnosti“
koje je velik dio svećenstva s entuzijazmom provodio u praksi ,,u
vrijeme kada su se svi ambiciozni koristili riječju 'osporavanje'“.
To je bilo 1968. godine.
Prije
pedeset godina, usred bijesnog prevrata koji je prouzročio koncil,
jedan se čovjek našao suočen s teškim zadatkom sazivanja kapitula
kako bi se njegova reodvnička zajednica ažurirala i prilagodila
svome vremenu. Nadbiskup Marcel Lefebvre u to je doba bio generalni
poglavar Otaca Duha Svetoga
i usred rasprostranjenog kaosa, eksperimentalnih aktivnosti,
osporavanja i previranja, odlučio se povući.
Priča
o prisilnoj ostavci poglavara jedne od najznačajnijih redovničkih
zajednica Crkve je stranica povijesti koja otkriva mnogo o krizi koju
Crkva proživljava.
Izabran
velikom većinom šest godina ranije
Godine
1968. nadbiskup Lefebvre je šest godina bio poglavar svoje
zajednice. U drugom krugu glasovanja, 26. srpnja 1962., izabrali su
ga njegova braća redovnici s velikom većinom, a papa Ivan XXIII.
potvrdio je izbore dva dana kasnije. Bivši nadbiskup Dakara koji je
šest mjeseci ranije postao biskup Tullea, napustio je svoju
biskupiju u Corrèzeu i preselio se u Pariz, u Lhomond, u generalnu
kuću otaca spiritanaca.
Bio je asistent
papinskoga
prijestolja i član Pripremnog povjerenstva za II. vatikanski
sabor te se njegov izbor kao poglavara zajednice podudarao s
otvaranjem ovoga zasjedanja. Tijekom svih pet zasjedanja koncila
obaviještavao je članove svoje vjerske obitelji o raspravama,
prihvaćenim tekstovima i donesenim odlukama.
Ova
studija ne namjerava predstaviti sve što je nadbiskup Lefebvre rekao
tijekom koncila. Čitatelji mogu pronaći sve njegove govore u knjizi
Optužujem koncil. Ideja je radije pokazati kako je tijekom razdoblja od šest
godina, situacija postala nerazrješivo
neodrživom. Kad je izabran 1962. godine, nadbiskup Lefebvre
naslijedio je delikatnu situaciju koja bi čitateljima mogla
predočiti velike poteškoće povezane s upravljanjem ustanovom koja
je postala žrtvom neodlučnosti i propitivanja u razdoblju nakon
svjetskih ratova.
Mandat
usred protivnih strujanja
Podjele
i štetno ozračje razvijalo se prije svega u Francuskoj, a osobito u
Chevilly-Larueu, glavnom skolastikatu
družbe. Opasno su se razvijali autori s modernim sklonostima i
eksperimentima u samoupravljanju i samoformaciji. Nadbiskup Lefebvre
se obvezao da to okonča. Zahtijevao je da se očisti knjižnica koja sadrži
osuđena djela o. Congara i o. Chenua.
Premjestio
je p. Fourmonda koji je iz svojih teoloških predavanja pokušavao
ukloniti apologetiku i raspravu o Blaženoj Djevici Mariji. U
proljeće 1963. uputio je precizne smjernice nadređenima glavnih
skolastikata, naređujući
im da ,,uklone s učiteljskih položaja sve koji su prožeti
modernističkim idejama“. On ih je
poticao da pokažu razlučivanje u svom izboru propovjednika na
duhovnim obnovama, predavanjima te autora za časopise.
,,Moramo
izbjegavati sve što bi moglo potkopati poštovanje prema
Crkvi i Papi i sve što umanjuje
povijesnu istinu Svetoga pisma, vrijednost Tradicije, temeljne
pojmove moralnosti i grijeha te osobnu odgovornost. Moramo spriječiti
invaziju duha svijeta u redovničkim zajednicama.“
Nadbiskup
Lefebvre je obnovio nastavničko osoblje u skolastikatima,
posebno dekane studija. U filozofiji je osudio ,,velika zla našega
vremena, idealizam i subjektivizam. Samo tomistička filozofija daje
nam znanje o stvarnome“. U teologiji je
inzistirao na ,,važnosti Učiteljstva te Tradicije i njezinoga
odnosa sa službenicima sakramenata i žrtvom“.
U blagovaonicama je propisao čitanja glavnih enciklika i papinskih
dokumenata od Pija IX. do onih sadašnjih, osobito djela sv. Pija X.
Što
se tiče liturgije, njegove su naredbe bile da se slijedi rimske
propise, ,,izbjegava sve što proizlazi iz osobnih inicijativa tzv.
liturgičara“, čuvanje jezika Crkve,
nikada ne spajati para-liturgiju s liturgijom, ne slaviti Misu
okrenuti prema narodu i ne primati Pričest stojeći.
Reformacija
se pretvara u tornado
Krajem
godine 1963. ponovno je inzistirao o vrlo alarmantnoj situaciji u
nekim kućama spiritanaca.
Biskup Tissier de Mallerais opisuje užasan prelatov opis:
,,Propast
autoriteta, neobuzdana sloboda, pravo da se sve sudi i kritizira,
odsutnost poniznosti. Gubitak poštovanja prema kolegama, autoritetu
i prema sebi. Gubitak umjerenosti u odijevanju, izgledu, čitanju i
televiziji. (...) Prezir prema tradicijama, odricanje od latinskog
jezika i gregorijanskog pjevanja i napuštanje skolastičke
filozofije i teologije.“
Na
žalost, iako je nadbiskup Lefebvre bio lucidan, imao je manjak
odlučnih ljudi sposobnih provesti toliko potrebne reforme. U
Chevillyu je prihvatio ostavku rektora i zamjenu tri profesora, no
novi rektor imenovan 1964. kasnije je priznao da je izdao njegovo
povjerenje: ,,Bacao sam mu pijesak u oči i koristio sam metode koje
mu nisu bile po volji, studenti su bili moja braća, a ne moji
podređeni!“ Ovaj stav otkriva
nesposobnost prakticiranja ,,istinskog očinskog autoriteta koji je
bio snažan, sposoban obučavati svećenike i sposoban izdržati
zaluđenost novom teologijom i revolucionarnim metodama poučavanja.
(mons. Tissier, str. 348.).
U
koncilskim godinama se smjer koji je želio dati nadbiskup Lefebvre
sve otvorenije osporavao čak i unutar njegove zajednice i pod
pritiskom drugih biskupa, osobito francuskih biskupa.
Nastavlja
se...