Ovaj
svetac 19. stoljeća bio je misionar, utemeljitelj vjerskih pokreta,
organizator apostolata laika, društveni reformator, kraljičin
kapelan, prorok i čudotvorac, pisac i izdavač, nadbiskup i
promicatelj pobožnosti Bezgrešnom Srcu Marijinom. Pitamo se gdje je
ta nit što povezuje ove i mnoge druge vidike njegovog životnog
djela? Uputu za odgovor možemo pronaći u zgodi sa četvoricom
razbojnika iz Villafrance, i još stotinu, tisuću takvih događaja
iz njegovog života. Nit vodilja njegovog života je apostolsko
poslanje. Sv.
Antun Claret posjedovao je neugasivu žeđ za spasenjem duša. (...)
Oduvijek
je želio biti svećenik. U sjemeništu odlikovao se uzornim životom,
a za svećenika je zaređen 13. lipnja 1835. god. Čvrsto je odlučio
da neće potratiti nijednog trenutka, i tijekom 35 godina
svećeništva, napisao je 144 knjige i održao oko 25 000
propovijedi. Jednom za misija, unatoč putovanju, održao je 205
propovijedi u 48 dana, prosječno 12 po danu. Kako bi osigurao
ispravno razumijevanje svojih pothvata, uvijek bi podsjećao
slušatelje da su novac, zadovoljstvo i čast uobičajeni poticaji za
rad i djelovanje. Međutim, to nisu bili njegovi poticaji: ”…nije
to novac, jer ne zahtijevam od ikog ni lipe. Niti propovijedam zbog
zadovoljstva, jer kakvo je moguće zadovoljstvo u cjelodnevnom
neumornom poslu, u iscrpljenosti od ranog jutra do kasno u noć?… U
ispovjedaonici sam veći dio jutra, čitavo poslijepodne; a navečer,
umjesto počinka, moram propovijedati. I to ne samo određenih dana,
nego mjesecima i godinama… Možda djelujem da bih stekao čast…
ne, nije to ni zbog časti. Propovjednik je izložen brojnim
klevetama. Hvale li ga jedni, drugi ga ne razumiju i postupaju prema
njemu kao Židovi prema Isusu, kojeg su zlobnici lažno optužili za
riječi i djela, te Ga naposljetku uhvatili, mučili i ubili na
najbolniji i najsramotniji način. No, poput apostola sv. Pavla,
ničeg se ne bojim, jer je duša vrjednija od tijela. Pod svaku
cijenu moram ispuniti službu koju sam primio od Gospodina Boga, a to
je propovijedati Evanđelje… Nikakav me ljudski cilj ne privlači,
jedino to, da po svem svijetu ljudi Boga upoznaju, ljube, i da mu
služe… i da se, koliko je god moguće, zaustave grijesi i uvrede
protiv Boga… Ono što me napose potiče da propovijedam bez
prestanka, jest pomisao o mnoštvu duša koje padaju u dubine pakla,
umiru u smrtnim grijesima, osuđene za vijeke vjekova… Koliko
mnoštvo ljudi živi u smrtnom grijehu, te se svakim danom uvećavaju
njihove opačine. Grijeh čine olako i bezbrižno, kao što popiju
čašu vode, kao za razonodu, ili u šali. Nesretnici koji hrle prema
paklu svojevoljno, slijepi poput šišmiša… Da vidiš slijepca
koji se zaputio izravno u provaliju ili ponor, ne bi li ga nastojao
upozoriti? Vidi, ovime činim upravo to, i moram to činiti jer mi je
dužnost… Reći ćete možda da će me grješnici
izvrijeđati, pa da ih ostavim na miru… Nikako, ne mogu ih
napustiti. To su moja predraga braća. Da imaš voljenog brata koji
te u deliriju teške bolesti stane vrijeđati najtežim mogućim
uvredama, zar ćeš ga ostaviti? Siguran sam da ne. Imao bi još
više suosjećanja i nastojao učiniti sve što je u ljudskoj moći,
samo da ozdravi. Tako promatram grešnike. Te su jadne duše u stanju
delirija, potrebni naše samilosti… Možda ćete reći da grešnik
ne misli na pakao i ne vjeruje u njegovo postojanje. Tim gore po
njega. Možda mislite da će izbjeći osudu zbog svoje nevjere?
Istina ne ovisi o uvjerenju… Moram upozoriti grešnike kako bi
shvatili da se nalaze na rubu provalije koja vodi u neugasivi oganj
pakleni, jer ondje će zasigurno završiti ukoliko ne isprave svoje
putove. Jao meni ako ne propovijedam te ih ne upozoravam jer ću biti
odgovoran za njihovu osudu. Koliko često molim sa sv. Katarinom
Sijenskom: O moj Bože, podari mi mjesto pri vratima pakla, kako bih
mogao zaustaviti duše koje ulaze, vičući: ‘Kuda smjerate,
nesretnici? Natrag, vratite se! Učinite dobru ispovijed! Spasite
svoju dušu! Ne ulazite ovamo, u vječnu propast!‘ Nadalje,
odvažno progovara: ‘Jedini razlog zašto društvo propada jest
neposluh riječi Crkve, koja je riječ života, riječ Božja. Svi
planovi za spasenje ostat će neplodni ukoliko se moćna riječ
Katoličke crkve u potpunosti ne ostvari.”
Koliko
god je prezirao grijeh, nikada ne bi prekoravao, ismijavao ili
zastrašivao grješnike, jer znao je da ih samo blagost može
potaknuti na pokajanje. Krotkim postupcima u kojima se postojano
izgrađivao, neprestano je doticao srca grešnika. Rado se služio
elokventnim katalonskim govorom te prispodobama iz svakodnevnog
života tamošnjeg kraja. Ljudi bi dolazili iz vrlo udaljenih mjesta,
samo da bi čuli njegove propovijedi. Potom bi čekali satima,
ponekad i danima da bi pristupili ispovjedi, imajući sa sobom hranu
koju su uzeli od kuće. Često bi imao moć proniknuti u srce puno
dublje od samog pokajnika. Propovjedaonica, oltar i ispovijed
ispunjavali su mu čitav dan. Jeo je i spavao vrlo malo. Ponekad bi
pronalazio vremena za apostolsko spisateljstvo i planove o otvaranju
vjerske izdavačke kuće. Trideset uzastopnih dana narod je napunio
veliku crkvu sv. Stjepana u Olotu da bi slušao njegove trosatne
propovijedi. Iako bi po 15 sati dnevno ispovijedao, u pomoći
mu je bilo još 24 svećenika. Tri svećenika čitavo su jutro
podjeljivali sv. Pričest. Molitva sv. krunice poslijepodne je
odzvanjala poput glasnog huka. A u kapelici, neprestana pobožnost
križnog puta. Duše su dolazile izdaleka da bi prisustvovale velikom
događaju, misiji u Olotu. Bog je izvršio ovaj divan, uistinu
čudesan duhovni pothvat preko svojeg poniznog sluge, o. Clareta.
Izvor: www.katolik.hr