Ravnatelj
Akademije Bezgrešnog Začeća,
o. Jonathan Loop, donosi nam u sljedećem
tekstu promišljanja o važnosti poticanja
duha poštovanja u našoj djeci.
Danas mi je dobri Bog dopustio još jednom prisustvovati ređenju nekoliko kandidata za svećenike Gospodina našega Isusa Krista. Na jedan način ova svečana prigoda najsavršenije predstavlja vrhunac djela kršćanskoga obrazovanja. Jer utiskivanjem svećeničkoga biljega čovjek dobiva priliku savršeno se suobličiti našemu Gospodinu Isusu Kristu koliko je to moguće pukome ljudskomu biću. Ostajući vjeran svomu milosnome stanju, on doista postaje drugi Krist ,,alter Christus“, koji je – kao što objašnjava Pio XI. – cijela svrha katoličke formacije.
U nekoliko proteklih mjeseci zajedno smo razmatrali različita sredstva kako bismo u mladim ljudima povjerenima vašoj brizi mogli razviti duh poštovanja koji je, kako kaže nadbiskup Lefebvre, ,,jedna od temeljnih stvari koje očituju katolički duh“. Bilo da se radi o postupanju prema starijima, načinu na koji se netko ponaša za stolom ili ljubaznosti koju pokazuje prema bližnjemu, poštovanje i obzir koji iskazuje oslikava u kojoj mjeri netko sudjeluje u Kristovom naumu.
Ipak,
najmoćnija sredstva koja su dostupna roditeljima i odgojiteljima
nisu ništa drugo nego njihov osobni uzor i ponašanje kojim sami
daju primjer svojim mladima. Obraćajući se mladima koji su bili
voditelji formacije – i time odgovorni za mlađe dječake u
internatu koju je vodio – Andre Charlier napisao je:
,,Duh
voditelja formacije je duh vjernosti ovom idealu. On ne može imati
utjecaja na one koji su mu povjereni, osim ako nije
počeo ozbiljno raditi na sebi, što se pokazuje u njegovomu
nastojanju da shvati što se to od njega traži. Svojom će osobnom
vjernošću u drugima probuditi ideal kojemu trebaju
težiti.“
Ono
što vrijedi za mladoga čovjeka koji nastoji usmjeravati mlađe
dječake u školi, nadasve je primjenjivo za roditelje koji
pokušavaju formirati djecu koja su povjerena njihovoj brizi.
Kardinal
Antoniano (čiji rad smo prethodno spomenuli) još je snažnije
izrazio tu stvarnost:
,,Ali istodobno moram spomenuti oca obitelji koji je živa slika koja se utiskuje u duh njegove djece kao na mekome vosku i stoga je nužno da u njemu pronađu savršeni model poštenja i kršćanske uljudbe.“
Razmislite
kratko o tome što kardinal kaže: otac je ,,živa slika“
koja se utiskuje u dijete kao na ,,meki vosak“.
Drugim riječima, sve odredbe koje otac može dati, svi savjeti koje može podijeliti, blijede u usporedbi s primjerom koji daje svojoj djeci svojim uobičajenim načinom djelovanja i govora. Kad govorimo o primjeru, ne mislimo na one izolirane i pomalo umjetne trenutke u kojima roditelji mogu svjesno uobličiti ovo ili ono ponašanje za svoju djecu. Naprotiv, mislimo na mnoštvo postupaka i izjava koje daju kroz dane i mjesece bez namjernoga i svjesnoga promišljanja, a koji točnije i vjernije prikazuju ljudsko srce. U tim skrivenim trenucima djeca snažno promatraju i duboko upijaju duh svojih roditelja.
Prema
tome, ako želimo da naša djeca steknu duh poštovanja koji je
obilježje kršćanskih duša, moraju biti u mogućnosti pronaći ga
duboko ukorijenjenoga u dušama svojih roditelja. Ova ,,živa slika“
Krista koja je uvijek prisutna
pred njima biti će
najučinkovitije sredstvo prenošenja želje i sposobnosti
nasljedovanja Gospodina
našega Isusa Krista pod utjecajem Božje milosti. Ako želimo da
Isus pronađe mlade ljude spremne odgovoriti na njegov poziv na
svećeništvo, prvo moramo imati roditelje – a posebno očeve –
koji slijede Njegov put.
p.
Jonathan Loop
