Prorok nadbiskup Peruzzo i antiliturgijska revolucija koja je slijedila

Giovanni Battista Peruzzo, C.P., rođen je u Molareu u Italiji 14. srpnja 1878. godine. Zaređen za svećenika pasionista 13. siječnja 1901. godine. Poslije svoga ređenja propovijedao je u sjevernoj Italiji. Od 1901. do 1924. vodio je više od tristo apostolskih misija. Dana 18. siječnja 1924. imenovan je pomoćnim biskupom u Mantovi, Italiji i zaređen 10. veljače 1924. godine. 19. listopada 1928. imenovan je biskupom Oppido Mametine u Italiji. 15. siječnja 1932. imenovan je biskupom u Agrigentu, Italija. Podignut na naslov nadbiskupa (osobni naslov) 1952. godine. Tijekom njegove nadležnosti navodi da je formirao sto trideset i sedam novih župa i bio pastoralno aktivan u službi svom narodu. Bio je uključen i u reorganizaciju katekizma za djecu i odrasle. Posvećivao je pažnju pitanjima bogoslovije i društvenim pitanjima. Najveće njegovo zalaganje bila je briga za izbjeglice tijekom Drugoga svjetskoga rata. Umro je 20. srpnja 1963. kao nadbiskup u Agrigentu u Italiji i stoga nije uspio sudjelovati na cijelome saboru koji je završio 1965. godine. Bio je, međutim, od početka sabora poznat kao snažan pravovjerni glas u svojstvu člana Teološke komisije. Jedan ga je izvor citirao kao čovjeka koji je ,,ustao u borbi za pravovjernost“.

Siromašni ljudi njegove biskupije duboko su mu se divili kao ,,vescovo dei contadini“, ,,seljačkom biskupu“. Nadb. Peruzzo koji je 1945. godine, neposredno nakon završetka rata u Europi, bio žrtvom ozbiljnog napada na život, umro je prije drugoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora, ali kada se suočio s konceptima predloženim u shemi Konstitucije o svetoj liturgiji i divljim liturgijskim idejama o kojima se otvoreno raspravljalo u auli tijekom prve sjednice (1962.), nije mogao šutjeti.

Riječi njegova kratkoga obraćanja saborskim ocima, kako je izvijestio prof. Roberto di Mattei, temeljene na dom Guérangerovim načelima antiliturgijske hereze upečatljive su u njihovoj proročkoj dubini i po tome koji su aspekti stvarno potrebni za posvećenje duša – a antiliturgijska revolucija nije jedan od njih.

29. listopada [1962.] podsjetio je biskup Agrigenta, nadb. Giovanni Battista Peruzzo, na početne faze antiliturgijskog pokreta u povijesnoj postavci poganskog humanizma [260], između kraja 15. stoljeća i početka 16. stoljeća. Govor nadb. Peruzza, kojega su progresivci ismijavali, zaslužuje da se prenese u cijelosti zbog mudrosti i predviđanja koje pokazuje.

U svom je govoru zvučao kao odjek upozorenja dom Guérangera koji je u 14. poglavlju svojih Liturgijskih ustanova snažno osudio načela koja stoje iza antiliturgijske hereze u kojima je prva karakteristika: ,,mržnja prema tradiciji, formulama , bogoslužju“. [261]

,,Ja sam posljednji [govornik], ali ja sam star, najstariji među vama i možda sam malo razumio, stoga oprostite mi ako vam se ne svidi neka od mojih izjava. Slušao sam mnoge primjedbe i prijedloge protiv svete Tradicije, koja se mora održati što se tiče uporabe latinskog jezika u svetoj liturgiji, a mnoge su mi riječi prouzročile strah i tjeskobu, pa ću ih sada ukratko objasniti ne iz teološke perspektive, nego iz povijesne. Ne sviđa mi se antiliturgijski pokret zbog njegovog porijekla. Uvijek je od velike važnosti obratiti pozornost na porijeklo obitelji, ustanova, stvarnosti, nauka, utvrditi tko je otac, tko je majka, tko je vodič. Ako je izvor bio zdrav na početku, lako će ostati zdrav tijekom vremena. Ako je izvor zagađen, teško će postati čist. Na temelju ovih načela, imam pred sobom porijekla antiliturgijskog pokreta – i tko su točno bili očevi i vodiči.

Pokret je započeo na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Prvi antiliturgičari bili su humanisti, koji su bili pravi i autentični pogani u Italiji, bili su samo malo bolji u Francuskoj i sjevernim zemljama pod vodstvom Erazma, a svi su se kolebali u vjeri. Mnogi od naše braće su ih slijedili na njihovom putu i time se odvojili od Katoličke Crkve. Odatle su nastali jansenisti, u Italiji sljedbenici pistojske sinode, i konačno modernisti: to je društvo kojemu su mnogi prilagodili svoj govor.

Ipak, ne mogu pronaći nijednoga svetoga biskupa koji promiče ovaj pokret. Od onih kao što su Karlo Boromejski do sv. Antuna Marije Clareta, od sv. Franje Saleškog do sv. Alfonza, drevnih i modernih, svi su se držali latinske tradicije. Ta činjenica nas mora učiniti opreznima pri predlaganju novotarija. 'Stari načini' koji su sigurni lako se napuštaju, ali tko zna koje nam beskonačne jame nove staze mogu pripremiti i prouzročiti!

Biskupi passionisti koji su sudjelovali na prvoj sjednici II. vatikanskog sabora, prvi red zdesna: biskupi Legaristi, O'Gara, Peruzzo, Battistelli, Hagendorens, Fernández;

drugi red slijeva na desno: biskupi Muruaga, Pesce, Deane, Pellanda, Olwell, Sillekens.

Erazmo je tako napisao u svom predgovoru Evanđelju sv. Mateja: ,,Čini se tako neprikladnim i smiješnim da obični ljudi i glupave žene ponavljaju, mumljaju poput papiga psalme i nedjeljne molitve, a sami ne razumiju što oni znače“. Sveučilište u Parizu osudilo je ovo gledište, koje se na prvi pogled čini pravim, kao: protivno pobožnosti, pogrešno i kao ono koje promiče nove zablude, kako to piše Duplessy.

Ova prosudba nam se čini pretjeranom, ali se pokazala proročanskom. Svi oni koji su tražili barem manju uporabu latinskoga jezika u liturgiji u prošlosti su, kao i u sadašnjosti, uvijek navodili iste razloge: da bi se ljude bolje poučilo i potaknulo ih na veću vjeru i ljubav prema Bogu.

U Augustani [Augsburškoj konfesiji] nije bilo ničega drugog osim zahtjeva da narod pjeva na narodnom jeziku tijekom obreda Mise – no što se dogodilo? Zamjena jezika u Misi narodnim jezikom bila je općenito gledano prvi čin odvajanja od svete Majke Crkve. Ta jaka tvrdnja nije moja, nego dom Guérangerova, onoga koji je pravi otac liturgijske obnove. Evo njegovih riječi: ,,Udaljavanje od liturgijskoga jezika gotovo je uvijek, iz neobjašnjivih razloga koje ne poznajemo, čak i ako je za to zadobiven oprost od Vrhovnoga svećenika, dovelo do raskola i potpunog odvajanja od Katoličke Crkve“. On dokazuje ovu tvrdnju, kako možete čitati u trećem svesku njegovih Liturgijskih ustanova. Ove riječi, ove činjenice moraju nas učiniti iznimno opreznima u pitanju od takve važnosti.

Ukratko ću objasniti treći razlog: odanost koju biskupi, više od svih drugih, očito moraju uvijek imati prema Vrhovnom svećeniku. Već gotovo pet stoljeća pape su se snažno odupirali traženjima, molbama i prijetnjama, u obrani latinskog jezika u svetoj liturgiji. U novije vrijeme, od pape Lava XIII. do vladajućega pape, jednoglasno su preporučili nužnost latinskoga jezika u svetoj liturgiji putem raznih apostolskih pisama.

Draga braćo, jesu li ove upute puke smjernice ili su zapovijedi? Rasprave o suprotnom (mišljenju) su otvorene; ali meni se čini ispravnim da budu izrečene tihim glasom uz ponizno podvrgavanje i poslušnost Vrhovnom svećeniku. Svi traže od današnjih kršćana da postanu bolji. Svi se posvetimo ovom cilju; povijest nas zapravo uči da se posvećenje duša može vezati uz liturgiju, ali ono zahtijeva prije svega našu svetost, snagu naše vjere, junaštvo u apostolatu, duh molitve, pokore, a isto tako veliku izvanjsku pobožnost koja ljude vodi prema Bogu. Oprostite zbog moje odvažnosti i molite za mene. [262]

Bilješke:

[260] Acta Synodalia sacrosancti Concili Oecumenici Vaticani II 1970-1980, (Typis Vaticanis, Citta del Vaticano 1970-199) I / 3, str. 594-595

[261] P. Guéranger, De L'héresie antilurgique et de la reforme protestante du XVI siècle, consideree dans ses rapports avec la liturgie, tr. It. The Liturgical Heresy and the Protestant Reform. (Amicizia cristiana, Chieti 2008, str.27)

[262] AS, I / 3, str. 594-595

[Roberto de Mattei, Il Concilio Vaticano II: una storia mai scritta) (II. Vatikanski sabor - nikad prije napisana povijest) Poglavlje III – 1962., prva sjednica - Br. 8 - Rasprava o liturgiji (pitanje latinskog), stranice 246-248].