P
rije trideset godina, na Veliki ponedjeljak, 25. ožujka 1991. godine, naš je časni utemeljitelj Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. izdahnuo svoju bogoljubnu dušu. Svi koji su je osobno upoznali na njegov se život mogu osvrnuti samo s poštovanjem i ganućem. O da, divili smo se nadbiskupu Lefebvreu, njemu, strastvenome misionaru, izvanrednome strategu u borbama za kraljevstvo Božje, mudrome savjetodavcu u najzabunjujućim vremenima i na kraju, ali ne najmanje važno, svetačkome Božjemu čovjeku! Ovo posljednje kod njega je bilo presudno te je upravo to dovelo do punog razvoja njegove bogate talente i kreposti. U svome dugome, neumornome i iznenađujuće uspješnome djelovanju crpio je snagu i svjetlost iz jednoga skrivenoga izvora. Taj je izvor bila njegova strastvena ljubav prema našemu Spasitelju i Njegovim otajstvima. Koliko je često govorio u svojim predavanjima i propovijedima o „nadmoćnom otajstvu našega Gospodina Isusa Krista“, u koje moramo urastati sve više i više sve dok to ne postane cjelokupna svrha našega života, blaženi cilj svih želja i pothvata, jer je „po Njemu i za Njega sve stvoreno“. Nadbiskupova mistična duša znala je suptilno povezati s Kristom sve događaje u životu, uključujući one iz trenutne crkvene i društvene krize, i u Njemu predstaviti rješenje za sve probleme.
Danas prolazimo kroz jednu od najgorih humanitarnih kriza s tmurnim izgledima za budućnost, jer se Onoga u kojemu se jedino može pronaći spas, prezirno gurnulo u stranu, ne samo u politici, već i u Crkvi, zapravo posvuda. Radije se predstavljaju čisto ovosvjetska, pluralistička, međureligijska, ekološka, dženderistička rješenja za spas svijeta, koja su nažalost sva osuđena na neuspjeh i dovode do katastrofe, sve dok se napokon ne vratimo ljubeznoj vladavini Njegova božanskog Srca te je priznamo. Svi moraju napraviti taj zaokret: političari, profesori, crkveni prvaci, svi mi!
„Najvažniji od svih muževa“
Ali kako shvatiti to „otajstvo našega Gospodina Isusa Krista“ u svoj njegovoj dubini? Mons. Lefebvre dao je iznenađujući prijedlog. Svakako, molitvom i proučavanjem prodiremo u ovo otajstvo, po Mariji dolazimo do Isusa, ali On nas isto tako poziva: Idite k sv. Josipu! „Molimo sv. Josipa osobito zato da bi nam pomogao razumjeti to otajstvo, njega koji je punih trideset godina živio u uskome zajedništvu s velikim otajstvom... Nije li taj muž kojega je Bog izabrao za Isusova hranitelja, u krepostima nadvisio sve svete? Nije li on morao biti najveći, najvažniji od svih muževa?... Dao nam je primjer koji nam je danas potreban više nego ikada prije.“[1]
Dopustite mi da vam pružim savjet kako možemo stvarno primijeniti ovu nadbiskupovu uputu. Maria Cecilia Baij, talijanska mističarka iz 17. stoljeća koja je nosila u sebi svete Kristove rane, bila je obdarena brojnim viđenjima o životu svete Obitelji, posebno sv. Josipa, koja nam zorno stavljaju pred oči „velikoga patrijarha i učitelja“[2] u njegovom divnome kreposnome životu, njegovim duhovnim odnosima s Isusom i Marijom kao i junaštvu u kušnjama. Čitajući njezinu knjigu čovjek se osjeća primoranim ne samo da se divi sv. Josipu, nego da ga od srca moli da bi ga mogao sve više ljubiti i nasljedovati.
Nosimo u ožujku i općenito tijekom godine sv. Josipa u srcu duboko štovanje prema onome koji je tako duboko sudjelovao u Isusovu i Marijinu životu. Neka nam i on pomogne da bismo usred ovih teških vremena mogli poput njega voditi sretan život i pridonijeti činjenici da slavno „otajstvo Isusa Krista“ blista pred svim narodima za blagoslov cijeloga svijeta.
Sa svećeničkim blagoslovom,
p. Stefan Frey
Izvor: fsspx.at
[1] Propovijed od 23. ožujka u Ženevi.
[2] Sv. Terezija Avilska.
