D
ragi moji vjernici, prijatelji i dobročinitelji, proživljavamo vrlo neobičan trenutak, gotovo bez presedana u povijesti, zbog krize s korona virusom i svih njezinih posljedica. U takvoj se situaciji postavlja tisuću pitanja, na koje bi bilo tisuću ili više odgovora. Utopijski bi bilo pretvarati se da imamo rješenje za svaki pojedini problem i to nije svrha ovih nekoliko razmišljanja. Umjesto toga, ovdje bismo željeli analizirati opasnost koja je u određenomu smislu ozbiljnija od svih zala koja trenutno pogađaju čovječanstvo: to je opasnost da katolici pribjegnu pretjerano ljudskoj reakciji na kaznu koja trenutno pogađa naš svijet koji je po svom otpadništvu ponovno postao poganski. Što se događa s ovom trenutnom krizom? Pokušajmo analizirati osjećaje koji zaokupljaju srca naših suvremenika, a iznad svega pokušajmo ispitati uspijeva li se raspoloživost nas katolika podići na razinu naše vjere.
Pojednostavljeno rečeno, možemo pronaći tri vrste strahova koji su danas isprepleteni u gotovo svim ljudskim bićima i koji iscrpljuju svu njihovu energiju.
Tu je prije svega strah od epidemije kao takve. Ovdje nije pitanje rasprave o štetnosti korona virusa. Ali ono što je sigurno jest da je naš bezbožni svijet privržen smrtnome životu kao najapsolutnijem dobru pred kojim se sva druga razmišljanja moraju pognuti i postati nevažna. Posljedično i neizbježno, ova iskrivljena perspektiva izaziva sveopću i nekontroliranu tjeskobu. Čini se da cijeli svijet gubi razum. Hipnotizirani opasnošću koja prijeti prioritetu među prioritetima, doslovno uspaničeni, čini se da su svi u biti nesposobni razmišljati o drugim pitanjima ili se izdići iznad situacije koja ih nadilazi.
Zatim je tu vidik ekonomske krize. Razumljivo, sasvim je normalno da se otac brine za budućnost svoje djece, a Bog vrlo dobro zna da u ovom trenutku postoje brojne legitimne brige s kojima se treba suočiti. Ali ovdje mislim na općenitiji i u konačnici mnogo sebičniji strah od toga da postanemo malo siromašniji i da više nećemo moći uživati u onome što se uzimalo zdravo za gotovo i što je bilo podložno nedodirljivim pravima. Ova je perspektiva strogo povezana s prethodnom: jer ako je život ovdje na zemlji vrhovno dobro, tada i bogatstvo koje nam omogućava da ga uživamo više ili što je više moguće, također silom prilika postaje vrhunsko dobro.
Svemu tome napokon pridolazi strah od gubitka pojedinačnih sloboda u kojima su ljudi uživali do sada. Nikada prije nije postojala takva opća svijest o „ljudskim pravima“.
Analizu toga trostrukoga straha i svega s tim u vezi mogli bismo opširno razviti. Recimo samo da je njihova zajednička osnova u biti naravna, čisto ljudska i da bi se mogla sažeti u strahu da ništa neće biti isto kao prije krize: ono „prije” se zbunjujuće i univerzalno doživljava kao idealno i neotuđivo blagostanje koje je prosvijetljeno čovječanstvo slavno osvojilo.
Međutim, ako dubinski analiziramo ovaj strah i ponašanje koje on izaziva, paradoksalno ćemo pronaći smicalice slične onima koje su koristili pogani u davnim vremenima kako bi objasnili bilo koji fenomen koji im je bio nejasan. Taj drevni svijet, zasigurno obrazovan, civiliziran i organiziran, ali nažalost neupućeni u Istinu, pribjegao je čudovištima, bogovima svih vrsta, a prije svega grubim mitovima, da prikaže ono što nije mogao razumjeti. Danas smo svjedoci sličnih reakcija: pred strahom, pred neizvjesnostima budućnosti, rađa se čitav niz objašnjenja koja idu u svim smjerovima, sustavno međusobno proturječna i do kraja izmiješana. Njihova nedosljednost očituje se činjenicom da ih kontinuirano, u roku od nekoliko sati ili nekoliko tjedana, zamjenjuju objašnjenja koja su zahtjevnija, dotjeranija, naizgled uvjerljivija, ali ne nužno i istinitija. Suočeni smo s istinskim mitovima, gdje se stvarni elementi miješaju s izmišljenim pričama, a da ne možemo shvatiti njihove granice. I vidimo kako se rađa velika čežnja za nekim čudesnim rješenjem, utopijskim rješenjem, sposobnim iznenada rastjerati gustu maglu i riješiti sve naše probleme.
To je pomalo poput drevnoga krika zbunjenosti, tjeskobe i očaja, koji se nakon dvije tisuće godina ponovno pojavljuje u čovječanstvu koje je ponovno postalo pogansko. A drukčije ne može biti: onima koji mogu vidjeti otkriva se kako je ovo bezbožno čovječanstvo bespomoćno i osuđeno na ludilo. Iznad svega izvanredno je to što je suvremeni čovjek, koji je izgubio vjeru pa stoga više ne vjeruje, po istoj matrici spreman vjerovati u sve bez stvarnoga razlučivanja.
Naša je nada čvrsto utemeljena u Nebu
Ali što se nas tiče, jesmo li sigurni da smo potpuno imuni na taj duh? Naravno, tri straha koja smo upravo spomenuli razumljiva su, pa u određenoj mjeri čak i opravdana. No nije legitimno dopustiti da ti strahovi spriječe i uguše sva nadnaravna razmišljanja, a nadasve da kompromitiraju mogućnost da iz ove teške kušnje izvučemo korist.
Konačno, nemojmo nikada zaboraviti da u stvarnosti i istini ostajemo samo ako na ovu situaciju gledamo očima svoje vjere: Bogu i Njegovoj božanskoj providnosti ništa ne izmiče. Sigurno je da ponad i iza nepredviđenih situacija koje nas pogađaju Bog ima precizan plan. I to podsjećanje ljudi na njihovo stanje smrtnosti i na krhkost njihovih projekata, pripada ovomu planu.
Bog prije svega pokazuje današnjemu čovjeku, otrovanome pozitivizmom (negacijom božanskoga poretka), da su djela prirode koja ga okružuju, Njegovo djelo; i da se ona pokoravaju Njegovim zakonima. Bog čini da suvremeni Prometej, indoktriniran transhumanizmom (negacijom čovjekovih granica) shvati da priroda koju je On stvorio izmiče tehnici i kontroli ljudskih znanosti. Ovo je izuzetno nužna lekcija, posebno danas. Moramo ju cijeniti i usvojiti, tim više što se moderni čovjek, zaslijepljen svojim snom o apsolutnoj moći, učinio nesposobnim da ju shvati. U njoj također moramo pronaći nove poticaje za štovanje veličine Božje i za život koji je prisno ovisan o Njemu.
Konkretnije, što bi nam rekao naš blagoslovljeni Gospodin, On kome ništa ne izmiče i koji je sve unaprijed isplanirao? „Zašto se bojite, o vi malovjerni? Zar ne vjerujete da sam ja uistinu Bog? Da sam ja uistinu svemogući? Da svime upravljam u svojoj mudrosti i dobroti? Postoji li na glavi ijedna vlas koja padne na zemlju bez mojega znanja i bez mojega dopuštenja? Nisam li ja gospodar života i smrti? Mislite li da virus može postojati bez mene? Da vlade mogu donositi zakone bez da sam ja vrhovni gospodar? Recite mi: što je najgore što vam se može dogoditi tijekom ove oluje, ako sam ja s vama u lađi?”
Cijeli problem leži u odgovorima koje možemo dati na ova pitanja. Je li naš blagoslovljeni Gospodin zaista u lađi, a to je naša duša? Ako je tako, gledamo li stvarno na stvari očima svoje vjere koja nam omogućuju da svaki događaj u našemu svakodnevnome životu protumačimo u svjetlu vjere? Održavamo li potpuno povjerenje u Njega, čak i kada ne razumijemo u potpunosti što se događa? Jesu li dovoljni vječni odgovori koje nam nudi naša katolička vjera? Ili osjećamo potrebu da ih razvodnimo onim kontinuirano ažuriranim odgovorima koje možemo pronaći na internetu? Kako su mjeseci prolazili, je li se naše pouzdanje u Gospodina Isusa Krista povećalo? Ili su oni pridonijeli našemu samopovlačenju i našemu osjećaju beznađa? Svatko od nas mora na ova pitanja odgovoriti iskreno, u dobroj savjesti.
***
Među nama ima i onih koji se, povrh same epidemije, plaše izbijanja dugotrajnoga vjerskoga progona, posebno protiv kršćana. Razumljivo je da bi se to pitanje trebalo postaviti jer znamo da nas svijet mrzi i da se to prije ili kasnije mora dogoditi: bilo u vezi s epidemijom, bilo neovisno o njoj. Nećemo to izbjeći. Ovo je evanđeoska istina koja prethodi bilo kakvom predviđanju trenutnih nevolja. Naš nas je blagoslovljeni Gospodin upozorio: „Čut ćete za ratove i pobune. [...] Ustat će narod na narod, kraljevstvo na kraljevstvo. Jaki potresi bit će posvuda, bit će glad i kuga [...] Prije svega toga metnut će na vas ruku i progonit će vas. Predavat će vas u sinagoge i u tamnice i voditi vas pred kraljeve i namjesnike zbog imena mojega.” (Lk, 21, 9-12).
Ali i ovdje trebamo naše strahove oprati umirujućim svjetlom naše vjere: „Ne dajte se time uplašiti“ (Lk, 21, 9). Budući da smo na to dugo upozoravani, moramo se na to pripremiti mirno, predajući se bezrezervno u ruke božanske providnosti i bez očajničkoga traženja izlaza. Razmislimo o kršćanima iz prvoga stoljeća pod progonima: oni koji su previše pozorno gledali progonitelje, oruđe mučenja ili divlje zvijeri, a zaboravljajući Boga ljubavi koji ih je pozvao da mu se pridruže, vidjeli su samo opasnost, bol i strah... i na kraju su otpali. Nisu im nedostajale jasne informacije, ali njihova vjera nije bila dovoljno snažna i nije bila dovoljno nahranjena usrdnom molitvom: „Pazite, da svoja srca ne otežate raspuštenošću i pijanstvom i brigama zemaljskim, i da vam onaj dan ne dođe iznenada. Kao zamka doći će na sve, koji stanuju po svoj zemlji. Pa zato budite uvijek budni i molite.” (Lk, 21, 34-36).
A naš nas je blagoslovljeni Gospodin također upozorio: „Nije sluga veći od gospodara svojega. Ako su progonili mene, i vas će progoniti.” (Iv, 15, 20). U svakom iskušenju postoji tajni i dragocjeni dar: da se preoblikujemo da bismo bili sličniji našemu božanskomu Spasitelju, našemu uzoru, i tako mogli „dopuniti na svome tijelu nedostatak Kristovih muka“ (Kol 1, 24).
***
Tu je i posljednje razmišljanje koje nam može pomoći da prionemo uza stvarnosti i problem korona virusa ostavimo na svome mjestu. Uz ovu sadašnju krizu, Katolička Crkva prolazi kroz puno strašniju i razorniju krizu koja nas mora još više dirnuti. Jao nama ako to nije slučaj jer bi to bio znak da više ne gledamo očima svoje vjere! Ova druga kriza doista je mnogo smrtonosnija jer oni koji su zbog nje izgubili vjeru u opasnosti su da zauvijek izgube dušu. Tome se nažalost u sadašnjoj situaciji pridodaje potpuno odsustvo nadnaravne poruke od crkvene hijerarhije o posljedicama grijeha, o potrebi pokore, o ljubavi prema križu i o pripremi za smrt i sud koji čeka sve ljude. To je doista katastrofa u katastrofi!
Što se nas tiče, nemojmo gubiti nadu koja se ne temelji ni na našim naporima ni sposobnostima, ni na našim analizama – koliko god one bile značajne – već na beskrajnim zaslugama našega Gospodina Isusa Krista. Njemu se moramo uvijek obraćati, ali posebno kada smo premoreni i savijeni pod teretom naših bremena. Činiti to je dužnost milosrđa, posebno za nas koji ga poznajemo, prema onima koji žive u tragičnome nepoznavanju ove utješne stvarnosti. Ako doista želimo biti istinski apostoli za svoje bližnje u ovim povlaštenim satima, najučinkovitiji i najprikladniji apostolat je primjer neograničenoga povjerenja u božansku providnost. To je isključivo kršćanski način da nosimo svoj križ i da održimo nadu. Naša želja za povratkom u „normalnost“ prije svega mora biti želja za potpunim oporavkom ovoga povjerenja, kojega hrani vjera, nada i ljubav.
Da bismo stekli te tako dragocjene milosti, jačajmo svoj žar – roditelji i djeca – u našoj križarskoj vojni svete Krunice koja nas okuplja i ujedinjuje, tako da naša usrdna molitva u tome može pronaći žarki vapaj kojemu se ni sam Bog neće moći oduprijeti: za Misu, za zvanja, za svijet i Crkvu i za pobjedu Blažene Djevice Marije.
To je pravi izlaz iz sadašnje krize, bez čekanja na kraj epidemije!
„Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač? Kao što je pisano: ‘Zbog tebe nas ubijaju po vazdan; drže nas kao ovce, koje su za klanje.’ Ali u svemu tome pobjeđujemo zbog onoga, koji nas ljubi. Doista sam uvjeren, da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može rastaviti od Božje ljubavi, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.” (Rim 8, 35-39).
Bog vas blagoslovio!
Menzingen, 2. veljače 2021.
blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije
p. Davide Pagliarani, generalni poglavar
