R
eđenja omogućuju da se u novozaređenim svećenicima vide plodovi bogoslovija dovedeni do zrelosti. Ali ona omogućuju i obilježavanje obljetnica ređenja starijih svećenika: 25, 50, 60 godina... Ove obljetnice trebale bi nas uroniti u zahvalnost. Povodom njegove 25. godišnjice svećeništva, talijanski je distrikt intervjuirao generalnoga poglavara, p. Davidea Pagliaranija, koji je prolazio kroz Albano Laziale. On nam ostavlja svoje svjedočanstvo o vrijednosti svećeništva i svom osobnom iskustvu.Cjeloviti tekst intervjua
Slavite 25. godišnjicu svećeništva. Kako ga živite?
To je zasigurno najveći dar koji Bog može dati čovjeku i najbolji život koji čovjek može imati. Nakon 25 godina to svakodnevno sve više shvaćate, posebno kada gledate svoj prošli život. Sve se to dogodilo. Svećenik shvaća da ga Bog ne samo poziva u svoju službu, već ga i dalje vodi vrlo posebnom providnošću. Osjetio sam to odmah te osjećam sve više i više.
Zvanje je poziv odozgo. Kako ga možemo čuti i na njega odgovoriti?
Gospodin uvijek poziva i pozivat će duše u svoju službu do kraja vremena, u svećenički ili redovnički život. Poziva na različite načine: poziv nije nužno nešto što čujete, poput glasa ili osjećaja.
Svakako, Bog čini da netko osjeća privlačnost prema Njegovoj službi, prema svemu što je sveto. Upravo na taj način Bog poziva duše. A kako to čujemo? Rekao bih da prvo pokušavate živjeti u stanju milosti, a onda uglavnom budete spremni vršiti Njegovu volju, štogod On želi. To su jednostavne, temeljne raspoloživosti po kojima ćemo moći prepoznati poziva li nas Bog u svoju službu.
Jeste li zamišljali da ćete postati generalni poglavar FSSPX-a?
Nekoliko mjeseci prije Generalnoga kapitula 2018. došle su do mojih ušiju određene glasine. Prije toga, moram reći da nikada nisam o tome razmišljao. Posebno se prisjećam radosti što sam mogao tri godine djelovati u Aziji, u Singapuru.
Nakon svih ovih putovanja u Aziju, sjećam se da sam želio ostati u tim zemljama cijeli život. Jasno se sjećam da sam jednom posjetio groblje s grobovima svih misionara. Kršćansko groblje u muslimanskoj zemlji. I kada sam vidio ove misionarske grobove, živo se sjetim želje da svoj život provedem u tim zemljama do kraja. Da me jednoga dana sahrane daleko od moje domovine. Gospodin je tada promijenio moje planove.
Kako živite tu odgovornost?
Mislim da ovakvo pitanje zaslužuje jednostavan odgovor koji bi u konačnici mogao razočarati. U stvarnosti, svećenik je svećenik, bilo da je odgovoran za vjeronauk za malu djecu, za njihovu prvu pričest ili da je odgovoran za redovnike i redovnice, ili za priorat ili distrikt, buduće svećenike ili da bude generalni poglavar.
Svećenika mora nadahnjivati ista ljubav. Zadaće koje svećenik može imati ostaju prigodna, kontingentna, promjenjiva stvarnost, s početkom i krajem. Ono što se ne smije promijeniti je svećenička revnost kojom svećenik izvršava svoju službu, svoje svećeničke zadaće i mora ih izvršavati s istim duhom: je li zadužen za dječji vjeronauk ili je generalni poglavar.
Kakve Vas uspomene vežu za boravak u bogosloviji i ređenje?
Iz svoje bogoslovije posebno se sjećam ljubavi prema liturgiji, radosti kod pripreme za blagdane, velike proslave, vrlo zanimljiv studij. Kontakta s braćom. Upravo u bogosloviji budući svećenik postupno uči upoznavati druge, prihvaćati ih onakvima kakvi jesu, voljeti ih takvima kakvi jesu. Kroz tu školu se svećenik, budući svećenik, priprema za jednak odnos prema dušama koje će mu jednog dana biti povjerene. To je lijepa uspomena, to je uspomena koja s godinama postaje još ljepšom jer s godinama shvaćamo važnost ove vrste škole.
Što se tiče moga ređenja, moram reći da je najživlja uspomena koju imam s moje prve Mise, dan nakon moga ređenja. Jako se dobro sjećam trenutka posvete, kada sam se naklonio nad oltarom da bih prvi puta izgovorio riječi posvećenja. Sjećam se da sam se tresao. Sjećam se ne samo osjećaja nedostojnosti, već i dojma, osjećaja i sigurnosti da nisam dostojan izgovoriti ove riječi. Dobro se sjećam da sam ih izgovorio stisnutoga grla. S prizvukom straha, straha prema Bogu. Potom sam, naravno, zbog radosti što sam proslavio svoju prvu Misu gotovo u potpunosti zaboravio taj strah.
Recite nam nešto o svom apostolatu u svijetu!
Imam puno uspomena, vrlo raznolikih uspomena. Vrlo različite zemlje, vrlo različite geografske širine i dužine. Azija kao misijski apostolat; Italija sa svojom posebnom situacijom; Argentina, druga zemlja, drugi jezik i druga vrsta apostolata: bogoslovija, formacija budućih svećenika.
Razmišljajući o svemu tome, ono što me najviše pogađa jest da je svećenik uvijek, bez obzira na mjesto ili određenu vrstu apostolata, pozvan na isto poslanje, iste ciljeve, s istim sredstvima. Ono nadnaravno znači da učinimo da naš Gospodin živi u dušama. Da ga nastojimo oživjeti u sebi i da ga zatim prenosimo dušama. A to vrijedi za Aziju, Afriku, Argentinu. To se odnosi na cijeli svijet. To se odnosi na mladoga svećenika, kao i na starijega svećenika i na generalnoga poglavara.
U Italiji su vjernici sve brojniji i opredjeljenje za naše dvije škole raste. Koji savjet možete dati da to ne bude samo brojčano povećanje?
Mislim da se moramo prisjetiti da je rast Talijanskoga distrikta, kao i svako drugo djelo Bratstva i bilo koje drugo djelo Crkve, u osnovi nadnaravna stvarnost. Bog je taj koji odlučuje kada i kako se djelo treba razvijati. On traži od nas da izvršimo svoju dužnost, da budemo vjerni svome svećeništvu i tada je On taj koji odlučuje kada je vrijeme da se događajima i providonosnim elementima izazove odgovarajući i potrebni rast. Ne smijemo to zaboraviti.
Život Bratstva i Talijanskoga distrikta ne može se izjednačiti sa životom jednoga poduzeća, iako Bog traži da učinimo sve što je moguće. U posljednje dvije godine, posebno u Italiji, došlo je do svjesnije reakcije na koncilske katastrofe. Katastrofe posljednjih godina pomažu vjernicima, dušama, da shvate ozbiljnost situacije i potraže odgovarajuće lijekove, očito u Tradiciji same Crkve.
A onda epidemija COVID-19. Bog to koristi za dobro duša. Kao i sve kušnje, i COVID-19 je neophodan za dobro duša. Treba reći da su ovom prilikom mnoge duše otkrile Tradiciju, u Italiji kao i drugdje. Pojedine kapele, određene zajednice, udvostručile su, utrostručile svoj broj. Zašto? Jer su tijekom Covid krize naši svećenici nastojali dušama pružiti pomoć koliko su više mogli. Nastojali su nastaviti služiti Misu.
Treba reći da su svećenici Bratstva na to navikli, pripravni. Na neki su način bili pripremljeni za ovu krizu jer su već dugi niz godina navikli služiti Misu gdje god mogu i kako mogu, ali da je ipak služe. I mislim da je ova providonosna navika urodila plodom.
Da imate još pet minuta za razgovor s nadbiskupom Lefebvreom, što biste ga pitali?
Prije svega bih rekao da bih ga pustio da govori. Pitao bih ga što bi mi imao reći, što bi mi trebao savjetovati, ako mi ima što zamjeriti. Siguran sam da bi. I rekao bih mu o svojim brigama koje mislim da se podudaraju s onima koje je on imao. Naročito s obzirom na formaciju i posvećenje svećenika. Poslanje je Bratstva brinuti se o svećenicima, nastojati osigurati formaciju i ustrajnost svećenika. Odanost onome što su primili. To je zasigurno bila glavna briga mons. Lefebvrea. Govorio bih mu o tome i nastojao cijeniti svaku riječ, prijedlog ili opažanje koje bi moglo izaći s usana.
Što ako bi Vam papa Franjo dao tih pet minuta?
O istoj bih temi razgovarao s papom Franjom. Ta se briga odnosi na formaciju, posvećenje i ustrajnost svećenika. Ali nisam siguran da bismo se odmah razumjeli.
Imate li poruku za vjernike?
Vjernicima želim prije svega zahvaliti. Ako Bratstvo postoji, to je zahvaljujući Providnosti koja ga je podigla, koja mu daje život, zahvaljujući subraći, ali i vjernicima. Velikodušnost vjernika impresivna je u svakom smislu te riječi. Oni podržavaju Bratstvo ne samo materijalno, već prije svega moralno.
Iskreno im zahvaljujem na velikodušnosti koju su pokazali tijekom posljednje križarske vojne krunice za zvanja. Povrh svega, podsjećam vjernike da se nikada ne smiju obeshrabriti. Što je situacija kritičnija, providnost nam je bliža. Što se više čini da je svetost Crkve potpuno pomračena, to će više odjekivati pobjeda Crkve. Što će pobjeda Crkve biti vidljivija i razumljivija svakome čovjeku dobre volje, to će više ta pobjeda očitovati božansku narav same Crkve.
Zbog toga Bog dopušta trenutnu krizu. Dopušta ovu pomrčinu koja traje godinama. Nemojte se obeshrabriti. Bog nam je toliko bliži koliko imamo dojam da smo u nepopravljivoj situaciji. Ništa nije nepopravljivo u Božjim rukama i ništa nije nepopravljivo sve dok čuvamo vjeru.
Albano Laziale, lipanj 2021.
Izvor: fsspx.news
