P
osljednjih je godina papa Franjo, u tradiciji svojih nedavnih prethodnika, sazvao nekoliko sinoda koje su dovele do pravih revizija katoličkog nauka. Sada je pokrenuo dvogodišnji „put“, Sinodu o sinodalnosti, koja bi trebala raspravljati i eventualno promijeniti strukture Crkve.
Kakva je narav tog procesa?
Papa Franjo je 15. rujna 2018. objavio „Episcopalis communio“ (EC), apostolsku uredbu koja preuređuje norme o sinodama. Rimski prvosvećenik, oslanjajući se na jedan od svojih govora od 4. listopada 2014., uoči Sinode o obitelji, izražava to ovako:
„Biskupska sinoda mora sve više postati povlašteno oruđe za slušanje Božjega naroda: ‘Molimo za sinodske oce od Duha Svetoga ponajprije dar slušanja: osluškivanja Boga, da bismo s Njime čuli vapaj naroda; slušati narod dok ne udahnemo volju na koju nas Bog poziva.’“ (EC 6).
Tu se odmah prepoznaje modernistička ideja vjerske evolucije polazeći od novih potreba „naroda“: sadržaj vjere, koji jasno evoluira, ne može se izvući iz „objave“ koju vjerno naučava Učiteljstvo, nego iz slušanja naroda.
Ta su načela već bila opširno izložena na Sinodi o obitelji, a ovdje su uključena u samu uredbu koja definira sinodalnu ustanovu. To je ekleziološka evolucija koja vodi od koncilskih zabluda do specifičnih bergoglijanskih zabluda, poznate „sinodalnosti“ o kojoj se toliko govori od početka ovoga pontifikata.
Slušanje naroda povlašteno je teološko mjesto iz kojega se može proročki izvući nova objava, prilagođena vremenu u kojemu živimo.
Kolegijalnost i sinodalnost
Biskupska sinoda, shvaćena u postkoncilskom smislu, primjena je kolegijalnosti definirane u „Lumen gentium“ (LG). Ustanovio ju je Pavao VI. 15. rujna 1965. motuproprijem „Apostolica sollicitudo“.
Shvaćen u teološkom smislu „Lumen gentiuma“, biskupski zbor imao bi moć božanskoga porijekla nad općom Crkvom, u zajedništvu s papom i pod njegovim vodstvom. Budući da ovaj kolegij nije mogao biti stalno združen kako bi vršio tu navodnu moć, Pavao VI. je uspostavio savjetodavno i predstavničko tijelo svjetskog episkopata koje se povremeno okupljalo, kako bi ga se uključilo u upravljanje sveopćom Crkvom.
Ako se efektivna kolegijalnost, kako je definirana u „Lumen gentiumu“, čini neizvedivom, sinoda postaje organ „afektivne“ kolegijalnosti, ne manje opasna zbog modernističkog mentaliteta, kao što u nekoliko svojih odlomaka govori „Episcopalis communio“: papa mora slušati biskupe koji sa svoje strane slušaju Božji narod, istinski „Božji glas“, kako nas podsjeća papa Franjo, pravo teološko mjesto i izvor „objave“ .
Sinodalnost i modernizam
Uz uobičajenu dvosmislenost, „Episcopalis communio“ u br. 5 navodi, citirajući prvo „Lumen gentium“ br. 25, zatim Ivana Pavla II. u „Pastores gregis“ (2003.):
„Sasvim je točno, kao što izjavljuje Drugi vatikanski sabor, da ‘biskupe, kad uče u zajedništvu s rimskim biskupom, trebaju svi poštivati kao svjedoke božanske i katoličke istine; a sud svoga biskupa što ga on u Kristovo ime daje u stvarima vjere i morala moraju vjernici primati i uza nj pristajati s religioznim posluhom.’“
Zatim nastavlja: „Jednako je istinito da je ‘život Crkve i život u Crkvi za svakog biskupa nužan uvjet za vršenje njegova učiteljskog poslanja.’“
Ako prvi citat još uvijek ima tradicionalni smisao Učiteljstva, drugi uvodi modernistički pojam „životnosti“: vitalna imanencija božanskoga u Crkvi, shvaćenoj upravo kao narod, uvjet je da biskup zna kako mora udovoljiti kojim potrebama.
A zapravo, tekst „Episcopalis communio“ nastavlja: „Biskup je, dakle, i učitelj i učenik. On je učitelj kada, obdaren posebnom pomoći Duha Svetoga, naviješta vjernicima Riječ istine u ime Krista, glave i pastira. Ali on je i učenik kada, znajući da se Duh izlijeva u svakoga krštenika, sluša Kristov glas koji govori kroz cijeli Božji narod, čineći ga ‘infallibile in credendo’ – nepogrešivim u njegovoj vjeri.“
Tekst dalje govori: „Doista, ‘sveukupnost vjernika, koji imaju pomazanje koje dolazi od Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20. 27), ne može pogriješiti u svojoj vjeri i očituje je kroz nadnaravni osjećaj vjere, vjere cijeloga naroda, kada ‘od biskupa do posljednjih vjernika laika’ iznosi svoju opću suglasnost u pitanjima vjere i morala’.“
U tekstu se potom donose zaključci: „Iz tog razloga biskup je pozvan da u vjeri ‘stupa naprijed, pokazujući put, da hodi u njihovoj sredini, da učvršćuje [narod Božji] u njegovom jedinstvu i da stoji iza njega, ne samo zato da nitko ne bi ostao iza, nego prije svega da slijedi pronicavost koju posjeduje Božji narod kako bi pronašao nove putove’. Biskup, koji živi usred svojih vjernika, ima širom otvorene uši da sluša ‘što Duh govori Crkvama’ (Otk 2,7) i ‘glas ovaca’, i to kroz ove biskupijske ustanove koje imaju dužnost savjetovati biskupa, potičući lojalan i konstruktivan dijalog.“
Tekst ovdje citira govor pape Franje od 19. rujna 2016. i „Evangelii gaudium“. Koncept je jasan: dok se na opći način ponovno potvrđuje učiteljski autoritet, naglašava se da biskup otkriva put kojim treba ići slijedeći osjećaj božanskoga koji je ljudima prirođen.
Sinodalnost i novi izvori Objave
Doista, nigdje se ne govori da biskup treba tražiti načela djelovanja u Objavi ili u trajnom nauku Crkve: treba ih se tražiti u osluškivanju naroda, osobito ako je organiziran u „tijelu“.
Sinoda će osigurati da taj glas naroda, koji okupljaju biskupi, dođe do pape, koji može proročki razabrati objavu u životnom iskustvu Crkve. To nam govori prethodno navedeni br. 6 „Episcopalis communio“:
„Biskupska sinoda mora sve više postati povlašteno oruđe za slušanje Božjega naroda: ‘Molimo za sinodske oce od Duha Svetoga ponajprije dar slušanja: osluškivanja Boga, da bismo s Njime čuli vapaj naroda; slušati narod, dok ne udahnemo volju na koju nas Bog poziva.’ Iako je po svojem sastavu ustrojena kao bitno biskupski organ, Sinoda ne živi odvojeno od ostalih vjernika. To je oruđe koje je sposobno dati riječ cijelomu Božjemu narodu, preko biskupa koje je Bog postavio kao ‘autentične čuvare, tumače i svjedoke vjere cijele Crkve’, ostvarujući kroz svoja zasjedanja rječiti izraz sinodalnosti kao ‘konstitutivne dimenzije Crkve’.
Kao što je Ivan Pavao II. izjavio: ‘Svaka opća skupština Biskupske sinode snažno je crkveno iskustvo, iako se uvijek može poboljšati u modalitetima svojih postupaka. Biskupi koji se sastaju na Sinodi predstavljaju prije svega svoju Crkvu, ali također imaju na umu doprinose biskupskih konferencija od kojih su imenovani da bi prenosili njihova mišljenja o temama o kojima se raspravlja. Time oni izražavaju želje cijeloga hijerarhijskoga tijela Crkve, a u određenom smislu i želje kršćanskoga naroda čiji su pastiri.’“ (EC 6).
Sinodalnost i evolucija dogmi
„Episcopalis communio“ u br. 7 ne ostavlja mjesta dvojbi: savjetodavni karakter Sinode ne umanjuje njezinu važnost, već naprotiv ukazuje na potrebu da se sluša Božji narod kako bi se razlučilo ništa manje nego istina i dobro Crkve.
Papina uloga bit će upravo otkriti tu istinu na temelju tih datosti, bez ikakvog pozivanja na Objavu i njezine izvore. Evo toga teksta:
„Prilikom svakoga sinodalnoga zasjedanja trebaju se pastiri, koji su u tu svrhu izabrani, posavjetovati s vjernicima te razlučiti mišljenja, ujedinjeni u potrazi za konsenzusom koji ne proizlazi iz ljudske logike, nego iz zajedničke poslušnosti Duhu Svetome. Pozorni na sensus fidei Božjega naroda – ‘koji moraju znati pozorno razlučiti od često promjenjivih struja javnoga mnijenja’ – članovi skupštine predstavljaju svoje mišljenje rimskome prvosvećeniku da bi mu ono moglo biti od koristi u njegovoj službi sveopćeg pastira Crkve. U toj perspektivi, činjenica da ‘Sinoda obično ima samo savjetodavnu funkciju ne umanjuje njezinu važnost. Doista, u Crkvi je cilj svakoga kolegijalnoga tijela, bilo savjetodavnoga ili odlučujućega, uvijek potraga za istinom ili za dobrom Crkve. Dakle, kada se radi o utvrđivanju same vjere, consensus Ecclesiae ne određuje se brojem glasova, već je plod djelovanja Duha, duše jedne Kristove Crkve’. Stoga, glas sinodalnih otaca, ‘ako je moralno jednoglasan, poprima kvalitativnu crkvenu težinu koja nadilazi puki formalni vidik savjetodavnoga glasovanja’.“
O ovom temeljnom tekstu, koji se služi dvama citatima Ivana Pavla II., valja istaknuti dvije napomene:
1) Crkva otkriva istinu kroz savjetodavni postupak s narodom uz posredovanje biskupa i kroz papino razlučivanje o tim datostima – a ne kroz polog vjere.
2) Bitna je uloga pape i Sinode da među „promjenjivim strujama javnoga mnijenja“ razaznaju autentično vjersko iskustvo naroda: užasan izraz koji hijerarhiji u ruke stavlja oružje samovolje. Kao da sve što se elitama ne sviđa više nije autentični izraz naroda, nego jednostavno – da se poslužimo izrazom koji je danas aktualan – „populizam“.
Sinoda, stoga, na neki način dopušta da se istina otkriva iz vjerskog iskustva naroda; ali ako se to iskustvo pokaže opasno tradicionalnim ili netolerantnim, unatoč filteru „biskupijskih tijela“, još uvijek ga se može degradirati na „promjenjivu struju javnoga mnijenja“; i samo činiti ono što zahtijevaju elite.
Sinodalnost i protestantizam
Taj odnos protestantskog tipa – odozdo prema gore – između naroda i episkopata te između episkopata i papinstva, koji je već predviđen u „Lumen gentiumu“ te je ušao u poredak novoga Zakonika kanonskoga prava, majstorski je izražen u zaključku „Episcopalis communio“ br. 10:
„Zahvaljujući Biskupskoj sinodi, u Crkvi Kristovoj postoji duboko zajedništvo: bilo to između pastira i vjernika, jer svaki zaređeni službenik je krštenik među krštenima, od Boga određen da hrani svoje stado; bilo između biskupa i rimskog pape, jer papa je ‘biskup među biskupima, pozvan u isto vrijeme – kao nasljednik apostola Petra – da vodi Rimsku Crkvu koja u ljubavi predsjeda svim Crkvama’ . To sprječava da jedan subjekt može postojati bez drugoga.“
Zaključak se zatim vraća na ekleziološku reformu koju je započeo Koncil i koju su bez oklijevanja provodili uzastopni pape, a koja želi rastvoriti papinstvo kako se ono shvaća u nauku Crkve, iz strogo ekumenske perspektive:
„Također imam povjerenja u činjenicu da će poticanjem upravo ‘obraćenja papinstva… koje će ga učiniti vjernijim značenju koje mu je Isus Krist htio dati te sadašnjim potrebama evangelizacije’, aktivnost Biskupske sinode moći na svoj način pridonijeti ponovnoj uspostavi jedinstva među svim kršćanima, prema volji Gospodnjoj (usp. Iv 17,21). Time će ona pomoći Katoličkoj Crkvi prema želji koju je prije mnogo godina formulirao Ivan Pavao II., da ‘pronađe oblik izvršavanja primata otvoren za novu situaciju, ne odričući se pritom ničega bitnoga u svome poslanju’.“
To je u biti nova politički korektna i antipopulistička inačica nezabludivosti obojena proročanstvom: nezabludivost utemeljena na oportunizmu koji – tipično za klasični modernizam – duhovne potrebe modernoga čovjeka zamjenjuje političkim potrebama koje diktiraju elite na visokim položajima.
Štoviše, upravo same elite diktiraju i opisuju te „potrebe“. Sama reforma papinstva i struktura Crkve, koje se više ne smatraju božanskim ustanovama, već povijesnim fenomenom, dio su odgovora na te „potrebe“.
Izvor: fsspx.news
