D
e Maria nunquam satis, „o Djevici Mariji se nikad ne može reći dovoljno.” Mnogi oci i teolozi pripisuju Mariji jedinstvena savršenstva, uključujući savršenstva koja se ne spominju u Svetomu Pismu. Neki prigovaraju da postoji opasnost da se završi u pretjerivanjima koja će marijansku teologiju izložiti ruglu, čak i krivovjerju. Dodaju da se svi trebaju strogo držati onoga, što je eksplicitno objavljeno.
Ponovno je Pio IX. onaj, koji nam u papinskoj buli Ineffabilis Deus pojašnjava ovo pitanje: „Od samoga početka, još prije početka vremena, vječni je Otac izabrao i pripremio za Svoga jedinorođenoga Sina Majku, u kojoj će Sin Božji biti utjelovljen i od koje će se, u blaženoj punini vremena, roditi na ovaj svijet.”
„Iznad svih stvorenja, Bog ju je toliko ljubio, da je Otac u njoj uistinu imao zadovoljstvo i osobitu radost.”
„Stoga ju je Bog, daleko iznad svih anđela i svih svetaca, tako čudesno obdario obiljem svih nebeskih darova izlivenih iz riznice Njegova božanstva da bi ova majka, uvijek potpuno slobodna od svake ljage grijeha, sva lijepa i savršena, posjedovala onu puninu svete nevinosti i svetosti od koje se, iza Boga, ne može ni zamisliti ništa veće i koje izvan Boga nijedan um ne može uspjeti u potpunosti shvatiti. I doista je bilo sasvim prikladno da…”
Mariji su bile pružene osobite povlastice
Teolozi navode dva razloga, koji opravdavaju pripisivanje najvećih povlastica Majci Božjoj:
Prvo, Djevica je izabrana za najviše poslanje povjereno ljudskoj osobi. Dakle, „Bog tako priprema i obdaruje one, koje odabere za neku određenu službu, da su oni sposobni da je ispune”, kaže sv. Toma Akvinski (Summa Theologiae III, q. 27, a. 4).
Anđeoski Naučitelj na drugomu mjestu dodaje da je Gospa najbliža Isusu Kristu, izvoru milosti. Dakle, „što je stvar bliža načelu, to je veći udio, koji ima u učinku toga načela”, ponovno navodi Anđeoski Naučitelj (III, 7, 1 i 27, 5).
Stoga je Djevici prikladno pripisivati povlastice, čak i osobite povlastice, ali to ipak treba činiti s razboritošću:
- To ne smije biti protivno vjeri, nauku Crkve ili razumu.
- Mora biti prikladno Djevici, bilo zbog onoga što Ona jest, bilo zbog Njezina Sina.
- Mora imati pozitivan temelj u Objavi.
Osim toga, mora isključiti savršenstva koja dolaze s anđeoskom naravi (uliveno znanje per se), koja su pridržana za muški spol (svećeništvo), koja bi onemogućila supatnju (proslavljeno tijelo ili nemogućnost trpljenja) i konačno, koja bi sadržavala u sebi nesavršenost isključenu vjerom (krepost pokore).
Također se valja suzdržati od toga da se tvrdi ono što je, bez neprikladnosti, apsolutno darovano: čuda se ne pretpostavljaju.
Ono što je pozitivno prikladno je delikatnije: to mora biti utemeljeno u onome što je poznato u stalnom poretku milosti i što pokazuje da je ideja tradicionalna.
