J
oš jedna činjenica koja će vrlo vjerojatno prosvijetliti mnoge umove je da su u Sjedinjenim Državama najrevniji pristaše Traditionis custodes duhovni sinovi bivšeg kardinala Theodorea McCarricka, koji je laiciziran zbog zlostavljanja maloljetnika. Liturgijska i društveno-politička reforma
Na katholisches.info od 23. srpnja 2022., Giuseppe Nardi je u članku pod naslovom „McCarrickovi dečki trgaju tradicionalni obred na komade”, napisao: „Dok nadbiskup Chicaga, kardinal Blase Cupich, vodi kampanju protiv zajednica 'starog obreda', nadbiskup Washingtona, kardinal Wilton Gregory, zabranjuje župama svoje nadbiskupije služenje po tradicionalnom obredu.”
„Obojica kardinala pozivaju se na motuproprij Traditionis custodes pape Franje. Obojicu je sadašnji papa uzdigao u službu i rang kardinala. Obojica su dio McCarrickovih dečki.”
I da pokažemo kako ovaj čudan odnos funkcionira: „Theodore McCarrick, kardinal do 2018. i svećenik do 2019., uzdigao se pod Franjom do najmoćnijeg prelata u Sjedinjenim Državama sve dok nije pao u nemilost New York Timesa i nestao u zaboravu.”
Prema Giuseppeu Nardiju McCarrickovi sinovi nisu samo pristaše papine doktrinarne linije, već i njegove politike: „Oni dijele ideološke pretpostavke papinog djelovanja, uključujući i njegove političke preferencije, te su snažni pristaše saveza Demokratske stranke Joea Bidena, Baracka Obame i Nancy Pelosi – uključujući njihovu društveno-političku agendu. Politizacija nikada nije bila dominantnija nego pod Franjom. Bitka za Ameriku je u punom jeku i Traditionis custodes je dio ove borbe.”
Prema ovom vatikanistu: „Mnogi vjerni katolici u Sjedinjenim Državama pate od političkog konteksta na kojem Franjo temelji svoje djelovanje, trpe političku borbu koja iz toga proizlazi i koju im Papa nameće vodeći je protiv njih. Oni to ne razumiju jer političkoj misli ne daju važnost koju joj Franjo daje.”
„Ali Franjo i dalje tako razmišlja i njegova je vizija svijeta stvorena u političkim kategorijama, određena je ljevičarskim maksimama poput moći (borba za vlast/očuvanje moći) i dominacije (diskurs dominacije).” – Ovdje je korisno prisjetiti se uloge koju je peronizam odigrao u životu isusovca Bergoglia.
U prilog ovoj tezi Giuseppe Nardi ističe političko-vjerski sukob između Franje i mons. Salvatorea Cordileonea, nadbiskupa San Francisca:
„Nakon što je Franjo – zbog njihove podrške pobačaju – putem masovnih intervencija poštedio osude svoje političke prijatelje iz Demokratske stranke od strane Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Država u studenom 2021., nadbiskup Cordileone napravio je svojevoljni izbor uskrativši svetu Pričest Nancy Pelosi, predsjednici Zastupničkog doma Sjedinjenih Država i vodećoj osobi demokrata za pitanje pobačaja.”
„Pelosi je otputovala u Rim i prisustvovala papinoj Misi u bazilici Svetog Petra i tamo se pričestila. Bio je to ubod u leđa nadbiskupa Cordileonea, tipični bergoglijanski ubod, jer formalno Franjo nije ništa učinio, samo je bio prisutan na toj Misi.”
„Nadbiskup Cordileone reagirao je na sebi svojstven način. Zabrana pričešćivanja Pelosi u nadbiskupiji San Francisco još uvijek je na snazi, a 1. srpnja, dva dana nakon uboda Rimljana, Cordileone je služio pontifikalnu Misu po tradicionalnom obredu u Misiji sv. Franje Asiškog u San Franciscu koju je utemeljio sv. Junipero Serra.”
„Kardinali George Pell i Robert Sarah, obojica poniženi od Franje, također su sudjelovali… Povod slavlja bio je spomen svetog Junipera Serre, apostola Kalifornije, protiv kojeg su se antikršćanske snage, koje su pak bliske ljevičarskim demokratima – Franjinim političkim prijateljima – nekoliko godina žestoko borile.”
„Ova borba želi – što je iracionalno suludi paradoks – poništiti otkriće Amerike, europsko naseljavanje i pokrštavanje kontinenta.”
Prokazivačka uloga motuproprija Traditionis custodes i Desiderio desideravi ne odnosi se samo na doktrinarnu i liturgijsku razinu, već ima i društveno-politički značaj. Kroz svoja dva apostolska pisma, Franjo očituje duboko jedinstvo reformi koje nameće Crkvi.
Bilo bi naivno vjerovati da se liturgijska reforma ne tiče i doktrinarnog nauka Crkve i Kristove društvene vladavine nad svjetovnim ustanovama. Kao što je sveti Pio X. pokazao u Pascendi (1907.), modernizam je naizgled promjenjiv, ali duboko koherentan.
Izvor: fsspx.news
