P
onovno se u „tradicionalnim“ krugovima uporno šire glasovi o navodnoj iregularnosti odreknuća Benedikta XVI., i to također iz crkvenih krugova koji nisu imali nikakve zamjerke nedavnim pokoncilskim papama.Čini se gotovo da je Franjin izbor doveo do kvalitativne promjene krize kao da dosada crkvene vlasti nisu širile nikakve zablude i da je situacija sada eksplodirala.
Ostavljajući zasada postrance taj vidik, prigovori odreknuću, čini se, ne obraćaju se više metafizičkoj mogućnosti čina u sebi (već smo na to bili odgovorili), nego na tobožnje pritiske, ucjene i strahove, ako ne i duhovne pridržaje koje bi činile ništavnim čin Benedikta XVI. Svi su pročitali nedavne izjave fatimologa vlč. Kramera i brojna izvođenja zaključaka i govorkanja koja kruže webom o neizrecivom moralnom nasilju koje je izvršeno nad Ratzingerom da ga se „prisili“ na korak koji je, po riječima tih ljudi, Crkvu bacio u bezdan (kao da prije Franje nisu bili Koncil, nova misa, zloporabe i hereze na svakoj razini). Čak za vlč. Kramera Franjo nije Papa jer širi teoriju o trajnosti starog saveza za židove; jedan od starih leitmotiva Ratzingera i Ivana Pavla II…
Je li čin izvršen zbog velikog straha uvijek nevaljan? Zar nema nikada vrijednost? Pogrješna je takva interpretacija, u slučaju da su sva ta šaputanja i glasovi istiniti i da se mogu dokazati. U stvarnosti, valja se prisjetiti moralnog načela, prije nego pravnoga: jedan čin izvršen pod prijetnjom i zbog teškog straha, samo ako nije takav da posve oduzima slobodu i uporabu razuma, ljudski je i dobrovoljan čin za koji je čovjek odgovoran. Inače mučenici ne bi imali nikakvu zaslugu, jer su svi bili zbog teškog straha i mogli bi opravdati svoje otpadništvo kao „nevaljano“. Samo ako strah dovodi do ludila (doslovce) ili ako nada mnom vrše potpuno fizičko nasilje (uzimaju mi primjerice ruku da me prisile da potpišem), mogu reći da čin nije moj. Zbog teškog straha, izbor da ne popustimo i da ne učinimo čin protiv savjesti pod prijetnjom smrti, nije samo moguć nego je i dužnost. Ne postoji nikakva prijetnja koja opravdava izvršenje moralno zlog čina.
Ali zna se, ljudi smo, i katkad popuštamo. Pozitivno pravo, crkveno, a također i građansko, odredilo je slučajeve u kojima čini (dobrovoljni, dakle) ljudi pod teškom prijetnjom ili strahom nemaju svoje pravne učinke. Ne stoga sto su po sebi nevaljani, nego jer vlast želi izbjeći štete koje slična djela mogu imati. Klasičan je primjer brak koji je nevaljan ako je sklopljen zbog straha od teške ucjene: ne stoga što po sebi suglasje nije stvarno (odbiti i podnijeti učinke prijetnje uvijek je moguće, teoretski), nego stoga što je Crkva odredila zapreku za brak. Štoviše, u starom zakoniku kanonskog prava ne čini svaki teški strah nevaljanim brak, nego samo onaj koji je definiran kao „nepravedno uliven“. Tako i za neke ugovore u građanskom pravu. Jasno, tko bi popustio i oženio se pod prijetnjom, znajući da će upravo sklopiti prividni brak, teško bi sagriješio hineći svjesno sakrament premda ga Crkva - radi općeg dobra - čuva od posljedica veze koju sklapa.
Tako bi podupiratelji Ratzingera koji tvrde da je njegovo odreknuće učinjeno pod prijetnjom, ponajprije trebali uzeti u obzir (još prije nego što se zapitaju je li bilo nevaljano) da ga optužuju zbog iznimno teškog grijeha. Štoviše, tim bi grijeh bio teži ako je Benedikt XVI. bio svjestan da se „tobože“ odriče službe. Mogli bi ga opravdati samo ako bi slike koje smo vidjeli bile s holograma, a glas nekog trbuhozborca. Očigledno se ovdje upada u znanstvenu fantastiku, a naši prijatelji nikada nisu tvrdili slične stvari. Čin odreknuća ostaje valjanim ako je i izvršen zbog teškog straha: a to stoga što ostaje dobrovoljnim, ljudskim činom, odabranim i željenim, možda i malodušno, ali jasno izrečenim kao osobno odlučenim, možda radi izbjegavanja većih zala od kojih smo se osjećali ugroženima. Crkveno pravo koje proglašava nevaljanim brak sklopljen zbog teškog straha, ne čini isto s odreknućem: budući da se ne nalazi doista nikakva norma o tome, valja podsjetiti na načela naravnog prava i priznati da dobrovoljni čin ima svoje posljedice ako nisu zapriječene zakonom. Da je odreknuće valjano i ako je učinjeno zbog teškog straha, to ne izmišljamo mi, to kažu i stručnjaci za kanonsko pravo najviše razine kao otac Coronata [1] i otac Cappello [2]: obojica priznaju da ni teški strah, ni prijevara ne mogu utjecati na vrijednost odreknuća od papinstva, a ni neizrečeni pridržaji. Ako je jedanput na bilo koji način očitovano, odreknuće je valjano i nema povratka unatrag. Prije nego što se progovori o sličnim temama, trnovitima i za učenjake, trebala bi se barem pročitati literatura kanonskog prava o tome.
Razlog je zbog kojeg pravo ne čini nevaljanim takvo odreknuće bjelodan: težak strah, prijevara ili pridržaji bi se morali dokazati: ali kako je posrijedi osobni Papin čin, koji bi se sud mogao proglasiti mjerodavnim da odredi ove slučajeve? I kada bi se moglo pozitivnim pravom proglasiti odreknuće nevaljanim, ne bi li se otvorila situacija šizme? Norma koja bi odreknuće učinila nevaljanim učinjeno zbog teške ucjene koju nitko ne bi mogao pravno odrediti, otvorila bi goru nesigurnost od drugih zala.
Sam Ratzinger, unatoč zbrci o naslovu i odijelu, jasno je pokazao da se više ne drži papom, određujući da se otvori konklava nakon njegova povlačenja: čini mi se činom najviše zakonske vrijednosti koji isključuje posebne prividne nedokazive „pridržaje“.
Na koncu, pitam vlč. Kramera: je li zbilja nužno odbaciti Franju i ponovno pasti pod papu Benedikta kojega je on sam, u knjizi Đavlova konačna bitka optužio (s pravom) da se „približava herezi, da se upotrijebi eufemizam“ i da je zamračio lažju i prijevarom fatimsku tajnu?
Ako smo proživjeli brisanje tridentske Mise i cijele rimske liturgije pod Pavlom VI., spektakularne ekumenske susrete Ivana Pavla II., sudjelovanje na luteranskim obredima Benedikta XVI. i njegova kolegijalistička učenja, trebamo li se čuditi Franji i njegovim bizarnostima? Pravne se činjenice pravno određuju, a ne ćakulama i pričama iz kuloara: ako bismo i mogli iznijeti dokaze najgorih ucjena ili pridržaja, pravo ne bi poništilo epohalni čin Josepha Ratzingera koji je javno i dostatno očitovan na konzistoriju 11. veljače 2013.
don Mauro Tranquillo
[1] Institutiones iuris canonici, sv. I, br. 316
[2] De curia romana, II, Rim, 1913., str. 6-7
Izvor: https://www.sanpiox.it/
