Srednjovjekovna Zemlja je bila ravna. Ili? Kako ove i druge laži ulaze u naše knjige iz povijesti i što roditelji mogu protiv toga učiniti.
P
retpostavka da su ljudi u srednjem vijeku vjerovali u ravnu zemlju jedna je od najraširenijih zabluda u nastavi iz povijesti. To se moglo već 1951. pročitati u jednoj znanstvenoj publikaciji čuvene Historical Association Ujedinjenog Kraljevstva. Otada je prošlo 70 godina. Usprkos tome ova potpuno neznanstvena predodžba da se u srednjem vijeku polazilo od pretpostavke da je Zemlja ravna, nalazi ugledno mjesto u aktualnim njemačkim i austrijskim školskim udžbenicima iz povijesti. Na zgražanje povjesničara. „Mit o ravnoj zemlji“ se u našim udžbenicima na mnogim stranicama uzdiže s pustolovnim argumentima i usađuje u glave milijunima djece: po srednjovjekovnoj slici svijeta je „Zemlja bila ploča koja pliva na oceanu“, zbog čega su se pomorci bojali „otići predaleko na otvoreno more da ne bi pali s ruba ploče“, kako piše u jednom vrlo raširenom njemačkom udžbeniku iz 21. stoljeća.
Ne samo to. Mnogi drugi „argumenti“ mogu se pronaći u školskim knjigama: na iznenađenje i na zgražanje svojih suvremenika je Kolumbo kroz svoju pustolovnu plovidbu dokazao da je zemlja okrugla, dok su srednjovjekovne karte svijeta obilježavale ravnu zemlju. Poznati Flammarionov drvorez „putnik na rubu svijeta“ jasno pokazuje srednjovjekovnu predodžbu o obliku zemlje. To se tvrdi, iako od sedamdesetih godina prošlog stoljeća znamo da ta slika dolazi s kraja 19. stoljeća i stoga ne može imati nikakve veze sa srednjim vijekom. Općenito se Katolička Crkva, tako čitamo u udžbenicima, svom silom borila protiv spoznaje o okrugloj zemlji koja se razvijala na početku novoga vijeka, što se želi dokazati osudom Galilea Galileija iz 1630. – više od 100 godina nakon što je Magellan okružio zemlju. Ali Galileijev slučaj nije imao nikakve, stvarno nikakve veze s oblikom zemlje, nego se radilo o pitanju stoji li Zemlja ili Sunce u središtu svemira.
To su teze koje se njemačkim i austrijskim učenicima prenose putem školskih udžbenika iz povijesti, a time i kroz nastavne satove povijesti. Ovu priču se može nazvati najraširenijim povijesnim mitom 20. i 21. stoljeća. Nijedna od gore navedenih tvrdnji koje podupiru mit ne mogu proći znanstvenu provjeru. Kod nastavnika povijesti i autora školskih udžbenika se ova spoznaja probija tek vrlo sporo, iako se povjesničari desetljećima žarko bore protiv mita o ravnoj zemlji. Skoro bezuspješno, jer – takva je moja teorija – ta priča je prelijepa (u smislu da se predobro uklapa) i predobro je se može prikazati da bi se odustalo od nje.
Masa kuglastog oblika
Ali ljudi srednjeg vijeka nisu vjerovali u ravnu zemlju. Nakon intenzivnog proučavanja izvora, za to postoji konsenzus u povijesnom istraživanju. Pape, crkveni oci, teolozi, filozofi i kraljevi latinskog srednjeg vijeka, koji su u svojim djelima pisali o obliku zemlje, opisivali su je okruglom. Ideja o ravnoj zemlji nikada nije bila nauk Katoličke Crkve, kao što se to često tvrdi. Tako je primjerice crkveni otac Augustin, kojeg se naziva osnivačem kršćanske filozofije, zemlju u 5. stoljeću opisao kao „masu kuglastog oblika“. Biskup Adam iz Bremena se u 11. stoljeću čudio „poganima“, koji u vezi s tumačenjem nekih prirodnih fenomena nisu uzeli u obzir kuglasti oblik zemlje.
Kraljevska jabuka bila je dokaz za okrugli svijet
Poznata sv. Hildegarda iz Bingena u jednoj knjizi u 12. stoljeću opisuje Zemlju kao „pješčanu zemaljsku kuglu“ i daje tiskati odgovarajuću sliku. Najutjecajniji teolog svih vremena, Toma Akvinski, sažeto piše u 13. stoljeću u svojoj Summa Theologica: „Astrolog po pomrčini sunca i mjeseca utvrđuje da je zemlja okrugla.“ Za svako stoljeće srednjeg vijeka mogli bi se navesti brojni drugi izvori.
Svako dijete poznaje sliku cara s kraljevskom jabukom, malenom kuglom na kojoj se nalazi križ. Ta kraljevska jabuka je bila simbol zemaljske kugle. Od 11. stoljeća je papa svečano i javno predavao caru kraljevsku jabuku prilikom carske krunidbe. U nekim njemačkim školskim udžbenicima iz povijesti je prikazana kraljevska jabuka, pa su si tako sigurno već neki učenici koji kritički razmišljaju postavili pitanje: kako je baš papa mogao caru predati zemaljsku kuglu ako su u srednjem vijeku svi vjerovali u ravnu Zemlju? Točan odgovor na ovo pitanje svakako pomaže u oblikovanju kritičkog razmišljanja adolescenata, što je danas potrebnije nego ikad.
Ne širiti tupe povijesne mitove
U vremenu koje je tako snažno obilježeno lažnim vijestima i teorijama zavjere barem školski udžbenik ne bi trebao širiti tupe povijesne mitove i time doprinositi da se „službenim tumačenjima“ još manje vjeruje, jer to potiče populizam. Roditelji bi trebali odgajati djecu da kritički propitkuju povijesne prikaze. Osobito kada se radi o povijesti ranog novog vijeka ili crkvenoj povijesti, brojni mitovi zuje kroz arenu rasprava.
U mom disertacijskom projektu koji sam proveo od 2009. do 2021. u suradnji s Georg-Eckert-Institut für internationale Schulbuchforschung (institutom za međunarodno istraživanje školskih udžbenika), htjeli smo otkriti otkad postoji mit o ravnoj Zemlji u njemačkim i austrijskim školskim udžbenicima. Radi toga smo pretraživali zbirke udžbenika stare nekoliko stoljeća i analizirali bezbrojne školske knjige iz posljednjih 300 godina. Rezultati su bili iznenađujući: ideja da su ljudi u srednjem vijeku vjerovali u ravnu zemlju tek se sredinom 20. stoljeća probila u naše školske udžbenike. Prije toga se srednji vijek skoro uopće nije okrivljavalo u školskim knjigama naših krajeva.
Fanatici – neprijatelji znanosti
Odakle dolazi ovaj mit? Tko ga je toliko daleko proširio u društvu? Nastanak ideje srednjovjekovne zemaljske ploče se povezuje s polufiktivnom biografijom Kolumba autora bestselera Washingtona Irvinga iz 1828. godine: „The Life and Voyages of Christopher Columbus“. Irving u toj knjizi opisuje kako Kolumbo svoje planove za dolazak do Indije preko zapadnog puta predstavlja pred povjerenstvom na sveučilištu Salamanca. Valja napomenuti da je Salamanca bilo sveučilište vodećih znanstvenika 16. stoljeća i moglo bi ga se usporediti s današnjih Oxfordom ili Cambridgeom. Međutim, Irving prikazuje predstavnike povjerenstva u skroz drugom svjetlu: kao fanatike – neprijatelje znanosti i predstavnike jednog navodno mračnog srednjeg vijeka, koji genijalnog i kao znanstvenika prikazanog Kolumba optužuju za herezu.
Crkva podupire astronomiju
Susret s ovim povjerenstvom se 1486. zaista dogodio. Povjerenstvo nije poticalo Kolumbove planove. Samo su – skroz suprotno od Irvingovih priča – navodno nazadni znanstvenici Kolumbu ukazali na računsku grešku. Udaljenost od Španjolske do Japana je naime bila četiri puta duža od one koju je Kolumbo izračunao. Da se nije slučajno Amerika nalazila između Azije i Europe, Kolumbove zalihe ne bi bile dovoljne i on bi zasigurno nestao negdje na Tihom oceanu. Istraživanja su pokazala da se ideja o ravnoj Zemlji srednjeg vijeka daleko raširila nakon publikacije Irvingovog polufikcijskog bestselera i tako pomalo ušla u američke školske udžbenike. U 20. stoljeću se mit o ravnoj Zemlji ponovno uklonilo iz američkih školskih udžbenika jer u SAD-u školske publikacije prije objavljivanja uobičajeno prolaze intenzivnu stručno-znanstvenu prosudbu, što u Njemačkoj i Austriji (očigledno) nije slučaj.
Nakon objave Irvingove knjige je ideja o ravnoj zemlji srednjeg vijeka za mnogobrojne kolektive 19. i 20. stoljeća postala temeljni element identiteta. Antiklerikalni kritičari Crkve poput Andrewa Dicksona Whitea i Johna Williama Drapera koristili su ovu ideju da bi na kraju 19. stoljeća propagirali „tezu konflikta“ – predodžbu da znanost i religija nisu spojive. Draper čak govori o crkvenoj „dogmi o ravnoj zemlji“. Kod kontroverze o Darwinovoj teoriji evolucije su tu temu uzeli kao argument da se Crkva oduvijek protivila napretku u znanosti. Bez obzira na činjenicu da kršćanima, njihovoj vjeri i njihovim ustanovama pripada odlučujuća uloga u razvoju moderne znanosti, na što je ukazao oksfordski povjesničar znanosti John Heilbron. Tako je Katolička Crkva od kasne antike do prosvjetiteljstva u 18. stoljeću dala veću financijsku i društvenu podršku astronomskim istraživanjima od bilo koje druge ustanove – možda i od svih ostalih ustanova zajedno.
Behaimov globus
Uz ostale skupine kojima je mit o ravnoj Zemlji bio temeljni element identiteta, i nacionalsocijalisti su rado posezali za tom temom. U tu svrhu se Martina Behaima predstavljalo kao Nijemca koji je navodno 1492. godine stvorio prvi zemaljski globus i time prevladao srednjovjekovnu zemaljsku ploču. Tako se u jednom SS-ovom letku iz 1940. godine moglo pročitati o Martinu Behaimu: „Bez njega danas ne bismo sjedili u Indiji. Bez njega možda i ne bi bilo Kristofa Kolumba, bez njega sigurno ne bi bilo okrugle slike Zemlje, globusa. O, Behaime!“ Ali Behaimov globus uopće nije bio prvi. On je samo najstariji do danas očuvani primjerak. Adolfu Hitleru, koji je Behaimov globus djelomično platio iz vlastitog džepa pa ga zatim darovao Germanskom nacionalnom muzeju u Nürnbergu, taj je mit samo dobro došao za propagandske svrhe.
Preuzeti inicijativu
Tako je priča o ravnoj Zemlji za različite skupine u 19. i 20. stoljeću postala priča koja podupire identitet. Stoga se često ponavlja, ušla je u mnogobrojne knjige, serije, filmove i – kako je prikazano – čak i u naše školske udžbenike. Tako se on razvio do vjerojatno najvećeg povijesnog mita sadašnjice, kojeg već najveći dio osnovnoškolske djece smatra istinitim. Čini se da se mnogobrojne znanstvene rasprave o toj temi jedva mogu oduprijeti moći ovog mita. Koliko dugo će školske izdavačke kuće i autori školskih udžbenika moći ignorirati stručno-znanstvene spoznaje stare nekoliko desetljeća? Svakako bi bilo od pomoći kad bi roditelji sami preuzeli inicijativu i žalili se izravno kod izdavačkih kuća na mitove u školskim udžbenicima.
Roland Bernhard
Autor je profesor za razvoj školstva na crkveno-pedagoškom sveučilištu u Beču/Kremsu. Doktorirao je u području povijesne didaktike i političkog obrazovanja na sveučilištu u Salzburgu i bio je od 2018. do 2020. gostujući istraživač na sveučilištu u Oxfordu.
Izvor: https://www.die-tagespost.de
