T
ijekom svog nedavnog putovanja u Kanadu papa Franjo sudjelovao je u poganskim obredima i nosio indijansku perjanicu, izazvavši priličnu pomutnju. Takav je stav svakako u skladu s naukom iz Laudato Si’ i Sinode o Amazoniji, ali ima i jasne presedane u modernističkom naučavanju i stavovima postkoncilskih papâ.
Još je 1907. u svojoj okružnici Pascendi sveti Pio X. predvidio da će modernizam logično dovesti do određenog oblika panteizma. Od koncilskog dokumenta Nostra aetate svjedočimo sve otvorenijem očitovanju tog nauka.
Ako se božansko na neki način očituje u svim religijama i ako „Krist“ predstavlja jedinstvo Boga s cijelim ljudskim rodom (kao što se tvrdi u Gaudium et spes i u Redemptor hominis Ivana Pavla II.), zašto onda ne bismo nastavili govoriti da Krist predstavlja sjedinjenje božanskoga sa svim stvorenim?
U enciklici Laudato Si’ iz 2015., elementi koji na to ukazuju mnogobrojni su: „Otac je krajnji izvor svega, temelj ljubavi i samoobjave svega što postoji. Sin, Njegov odraz po kome je sve stvoreno, sjedinio se s ovom zemljom kad je oblikovan u Marijinoj utrobi. Duh, beskonačna veza ljubavi, intimno je prisutan u samom srcu svemira, nadahnjujući i donoseći nove putove“ (br. 238).
„Za kršćansko iskustvo (sic) sva stvorenja materijalnog svemira nalaze svoj pravi smisao u Utjelovljenoj Riječi jer je Sin Božji u svoju osobu ugradio dio materijalnog svijeta, posijavši sjeme konačne preobrazbe“ (br. 235).
„Krist je prisvojio ovaj materijalni svijet i sada je, uskrsnuvši, intimno prisutan u svakom biću, okružujući ga svojom ljubavlju i prodirući u njega svojim svjetlom“ (br. 221).
Sve su religije jednake, ali poganstvo je jednakije od drugih
U toj perspektivi, ako su za moderniste sve religije valjani izrazi temeljnih svojstava božanskoga u čovjeku, poganstvo je njegov najvaljaniji izraz. Papa Franjo već je na svoj način ilustrirao to načelo.
U svojoj propovijedi od 7. listopada 2019., on pita: „Koja je razlika između perja koje imate na glavi i pokrivala koja nose službenici naših dikasterija?“ Svojim uobičajenim, brutalnim jezikom, Papa je izrazio ideju o ravnodušnosti različitih religijskih izraza, svih manifestacija univerzalnoga značenja božanskoga koje je svojstveno čovjeku.
Ova šala jest očitovanje jedne razrađene misli koju je suvremeni ekumenizam mnogo puta očitovao prikladnijim izrazima. No, ako kršćanstvo u namjeri da govori o kozmosu kao božanstvu mora uložiti napor da upotrijebi sliku Utjelovljenja i da je uzme kao paradigmu nečega drugoga, kao što to čine Teilhard i Laudato Si’, drevnim poganštinama nisu potrebni takvi skokovi.
Otuda ponovljena pohvala aboridžinske kulture sadržana u Laudato Si’ (usp. br. 146 i 179) za njezino uzorno jedinstvo s božanskim kozmosom i otuda idilična slika američke indijanske kulture koju je predstavila Amazonska sinoda.
Instrumentum laboris (IL) ove sinode čini život u jedinstvu s „biomom“ Indijanaca apsolutnim modelom: ne samo zato što poštuju prirodu, već zato što žive duhovni koncept koji im omogućuje da se uklope u cjelinu.
Pohvala takvom konceptu vrlo je eksplicitna i ponavlja se: u br. 104 predlaže se „spašavanje mitova i uvođenje obreda zajednica i slavlja koji značajno doprinose procesu ekološkog obraćenja“.
Doista, „autohtoni rituali i ceremonije ključni su za cjelovito zdravlje jer integriraju različite cikluse ljudskoga života i prirode. Oni stvaraju sklad i ravnotežu između ljudskih bića i kozmosa. Oni štite život od zla koje mogu uzrokovati ljudi i druga živa bića. Pomažu u liječenju bolesti koje štete okolišu, ljudskom životu i drugim živim bićima“ (br. 87).
Čini se da je teško jasnije reći da je sklad s kozmosom rezultat duhovnog koncepta domorodaca i njihovih rituala, ali tekst ide mnogo dublje. U br. 75 čitamo: „Kozmička dimenzija iskustva kuca unutar obitelji... Ukratko, obitelj je mjesto gdje se uči živjeti u skladu: među narodima, među naraštajima, s prirodom, u dijalogu s duhovima“.
U svemu tome na djelu je sam Bog, shvaćen kao smisao božanskoga, svojstven čovjeku i kozmosu, on se tu čak i utjelovljuje (na teilhardovski način): „Sjajna je to prilika za Crkvu da otkrije utjelovljenu i djelatnu Božju prisutnost: u najrazličitijim očitovanjima stvorenoga, u duhovnosti izvornih naroda, u izrazima pučke religioznosti, u različitim popularnim organizacijama koje se opiru mega projektima i u prijedlogu ekonomije produktivne i održive solidarnosti koja poštuje prirodu“ (IL, br. 33).
Crkva ima upravo tu ulogu da „otkriva“ Božju prisutnost i uklopi je u svoje vlastite ustanove i dogme jer Bog se otkriva upravo u toj panteističkoj prisutnosti i prije svega u duhovnosti poganstva, koja tako jasno otkriva što modernisti misle o Bogu.
Kršćanski pape i poganski obredi
U svjetlu ovog kratkog izlaganja sudjelovanje modernih papa u izvornim poganskim obredima više ne može biti iznenađenje. Ne govorimo o obredima koje su pape odobrili i organizirali na ekumenskim susretima asiškog tipa, nego o onima u kojima su oni osobno sudjelovali.
Poznato nam je svima štovanje Pachamame od strane Rimskoga prvosvećenika i članova Amazonske sinode 2019. Međutim, malo tko zna da je u ljeto 2017. u povodu obljetnice diplomatskih odnosa s Japanom, u Vatikanu kazalište Noh izvelo predstavu klasične drame Hagoromo. U segmentu zvanom okina, koji je šintoistički ritual, glumci glume božanstva koja plešu za mir i blagostanje.
Izvođač okina mora prije početka proći obred očišćenja. Među darovima prinesenim na oltar su menbako, škrinja koja sadrži maske korištene u predstavi i sake (*japansko nacionalno piće) koji se upotrebljava za okinu. Riječ je, dakle, o pravom poganskom ritualu koji se odvijao u apostolskim palačama, na vatikanskom brežuljku očišćenom mučeništvom svetog Petra, djelom Konstantina i svetog Silvestra prije mnogo stoljeća.
U srpnju 2022., četvrtog dana svog nedavnog putovanja u Kanadu, u sklopu zakazane ceremonije dobrodošlice, šaman iz naroda Huron-Wendat izveo je pred Papom „ritualno čišćenje (razmazivanje) u četiri smjera“, koristeći bilje i životinjsko perje za širenje svetog dima zapaljenog u čast Manitua, velikog duha.
Papa je dobio pureće pero i aromatsko bilje, a zatim je pozvan da sudjeluje u duhovnom krugu, iz kojeg „možemo vizualizirati svetu vatru“. Čarobnjak dodaje da „sveta vatra ujedinjuje sve što postoji u kreaciji“.
„Štovat ćemo zemlju, vjetar, vodu i vatru“, nastavio je domorodac koristeći se klasičnim ezoteričnim terminima. „Štovat ćemo mineralni vidik, vidik povrća i ljudski vidik.“
Da bi „otvorio četiri smjera“, drevni je šaman četiri puta zazviždao u instrument od kosti dok je izgovarao posebne formule zazivanja. Stigavši do „zapadnih vrata“, on intonira: „Tražim od zapadnih predaka da nam daju pristup svetom krugu duhova kako bi oni bili s nama, kako bismo zajedno bili ujedinjeni i jači“.
Svi prisutni zamoljeni su da stave ruku na srce. Video snimka prikazuje Papu zajedno s biskupima i kardinalima kako svi izvode poganski ceremonijalni nalog koji im je dan.
U Kanadi je 1984. Ivan Pavao II. već sudjelovao na istoj ceremoniji kao i papa Franjo: ali mu je dano orlovo pero umočeno u rijetke esencije i krv u znak sjećanja na tada nedavni pokušaj atentata, da rastjera dim. Prikaz ovog rituala, prilično sličnog onom koji je održan s papom Franjom, objavljen je u La Croixu od 8./9. rujna 1984.
Ovdje ne možemo pobrojati sve poganske rituale u kojima je Ivan Pavao II. sudjelovao, no spomenut ćemo samo molitvu u „svetoj šumi“ u Togu, uz zazivanje duhova od strane čarobnjaka i obredno čišćenje uz aktivno sudjelovanje sada pokojnog Pape (vidi L’Osservatore Romano od 11. kolovoza 1985.).
Godine 1986. Papa je u Indiji dočekan pjevanjem vedskih (dakle poganskih i otvoreno panteističkih) himni i brojnim ceremonijama vrlo jasne hinduističke naravi, koje su čak bile pomiješane sa slavljem mise.
Za kraj, da zaključimo pitoresknom crticom, prvi papa koji je nosio indijansko pokrivalo od perja bio je Pavao VI. tijekom audijencije u Castel Gandolfu u rujnu 1974. godine.
Ništa novog pod suncem papinskoga modernizma...
Izvor: fsspx.news
