Neusporedivi Reimmichlov (pseudonim za tirolskog svećenika i pisca Sebastiana Riegera) „Tiroler Volksbote“ („Tirolski narodni vjesnik“) piše u posmrtnom slovu o caru Karlu (broj 14, 6. travnja 1922.):
„Javna je tajna da bi car Karlo danas mogao sjediti u Beču kao car da se pokorio masoneriji, da je potpisao zahtjeve koji su mu postavljeni još ujesen prošle godine, naime dopustiti masoneriji da u cijelom svojem bezboštvu u Austriji radi što joj se prohtije. Car je Karlo to odbio. Negda je sve učinio kako bi spasio zemaljski život svojih podanika, a još je puno manje želio duševno spasenje svojih naroda predati Božjim neprijateljima. Radije se sam izručio rukama svojih mučitelja.“
A švicarski pjesnik otac Maurus Carnot u švicarskom dnevniku „der Morgen“ (1922., broj 29) daje sljedeću prosudbu:
„Svjetska je masonerija otpočela rat sarajevskim ubojstvom, a takozvani mir nepomirljivom mržnjom protiv cara Karla. Da car Karlo sa svojom kućom nije bio tako vjerno odan Katoličkoj Crkvi, ne bi bio morao zamijeniti Beč i Budimpeštu Funchalom (mjesto izgnanstva)!“
Poslušajmo još i trezvenu prosudbu političara prelata dr. Schoepfera koju izgovara u svojem najnovijem sjajnom djelu „Emmanuel“ (str.46):
„I na temelju dokumenata sve je jasnije da je vrhovno ratno vijeće naših protivnika bila masonska loža i da su Njemačko Carstvo i njemački monarsi morali biti svrgnuti jer su ložama bili premalo na volju i da je naša časna austrijska Monarhija morala biti razbijena, a dinastija Habsburgovaca uklonjena jer su i jedna i druga unatoč svemu još uvijek bile utočištem katoličkog karaktera našega Carstva.“
(Povodom obljetnice smrti bl. cara Karla Habsburškog, 1. travnja 1922.)
